POMRČINA NA WEBU: SOPA i PIPA nisu zakoni protiv piratstva nego za cenzuru

Objavljeno u Nacionalu br. 845, 2012-01-24

Najutjecajniji hrvatski internetski aktivist Marko Rakar samo za Nacional piše zašto se pridružio prosvjedu protiv američkih antipiratskih zakona i na jedan dan zatvorio pollitika.com

U srijedu, 18. siječnja, ugasio sam web stranicu pollitika.com na jedan puni dan. To je prvi put da je pollitika.com postala nedostupna svojim čitateljima i autorima još od 2006. kad sam je pokrenuo. Pollitiku sam ugasio iz solidarnosti sa svim onim web stranicama koje su odlučile protestirati protiv zakona SOPA i PIPA koji se u ovome času nalaze u proceduri pred američkim zakonodavcima. Promatrajući Ameriku s desetak tisuća kilometara udaljenosti, možda se čini da je to bilo nepotrebno činiti, pogotovo zato što se pokazalo da je svega nekoliko hrvatskih web stranica odlučilo napraviti isto, no u konačnici mislim da je to bila dobra akcija jer je barem donekle i našoj javnosti upozoreno na ovu problematiku.

Iako je pollitika.com definitivno hrvatska web stranica, ona u cijelosti potpada pod jurisdikciju američkih zakona pa bi stoga i bila na udaru u slučaju da se zakoni SOPA ili PIPA izglasaju. Prvi razlog što je to tako vrlo je jednostavan: web server pollitika.com fizički je smješten na američkoj istočnoj obali te je samim time unutar jurisdikcije američkog pravosuđa. Drugi razlog je što pollitika koristi .com domenu koja je, opet, kao i mnoge druge vršne domene (.org, .biz, .info, .net i mnoge druge) ili direktno pod američkom kontrolom ili je kontroliraju američke kompanije koje moraju poštivati američke zakone. Milijuni web servera nalaze se ili na teritoriju Amerike ili su pod kontrolom američkih kompanija i ovi zakoni, ako budu izglasani, mogu dohvatiti na razne načine gotovo svakoga, bez obzira na to gdje se nalazio.
Riječ je, dakle, o dvama problematičnim zakonima.

Prvi se zove SOPA ili Stop Piracy Act (u slobodnom prijevodu Zakon o zaustavljanju piratstva), dok je drugi malo kompleksnija skraćenica od Preventing Real Online Threats to Economic Creativity and Theft of Intelectual Property (prevedeno Prevencija stvarnih online opasnosti za ekonomsku kreativnost i krađu intelektualnog vlasništva). Kao što se vidi već u samim nazivima zakona, pojedini zakonodavci doista imaju vremena za osmišljavanje kreativnih kratica. SOPA i PIPA su vrlo sličnog sadržaja, prvi od njih je u postupku u američkom senatu, a drugi u proceduri u Kongresu. Oba zakona su nakon akcije zamračivanja interneta prošle srijede povučena iz procedure ili zamrznuta, no to ne znači da je priča zaustavljena, nego samo da će se pojaviti ponovo u nekoj novoj inkarnaciji s drugačijim nazivom i izmijenjenim tekstom.

Problemi koje ovi zakoni pokušavaju riješiti su piratstvo i krađa intelektualnog vlasništva, no u svojoj biti to je pokušaj zaštite zastarjelih i neprovedivih poslovnih modela medijskih kompanija koji su postali neodrživi zbog tehnološkog napretka posljednjih nekoliko desetaka godina. Naime, sve do sredine 80-ih, kada se na tržištu pojavio prvi CD Dire Straitsa “Brothers in arms”, problem piratstva i nije bio osobito izražen zato što su audiovizualni sadržaji bili zabilježeni na audio i video vrpcama, odnosno gramofonskim pločama u analognom formatu, pa je svaka iteracija kopiranja umanjivala kvalitetu reprodukcije. Kompaktni diskovi su to promijenili jer je audio ili video na njima zapisan u digitalnom obliku, a digitalni zapis moguće je iskopirati tako da od originala napravite nebrojenu količinu istovjetnih kopija, što otvara prostor da se autoru muzike ili videa (a objektivno izdavačkoj kompaniji) “ukradu” njegova djela i nesmetano umnožavaju bez plaćanja.

Početkom 90-ih američki zakonodavci priznali su da slušatelj radiopostaje ili kupac gramofonske ploče ili CD-a smije bez posebne dozvole ili plaćanja od tako prikupljene muzike ili videa raditi svoje kopije, mikseve ili kompilacije koje slobodno može koristiti u krugu svojih prijatelja, ali ih ne smije koristiti kao izvor zarade. Kako bi tome doskočile, medijske kompanije su krajem 90-ih skovale zakon koji je prošao i koji se i danas koristi, a koji se zove DMCA ili Digital Millennium Copyright Act, a koji u biti omogućava prodaju sadržaja koji su zaštićeni od kopiranja. Medijske kompanije žele vas spriječiti u tome da kopirate njihove sadržaje kako bi spriječile da ih razmjenjujete s prijateljima te kako bi i vas natjerale da kupujete nove i nove “autorizirane” kopije njihova sadržaja. Tipični primjer koji pokazuje kako DMCA funkcionira jest Appleov iPod ili iTunes koji vam de facto onemogućava da iPod koji je usklađen da funkcionira s vašom kopijom iTunesa uključite na tuđe računalo i na njega dodate ili s njega iskopirate muzičke ili video sadržaje.

Naravno, iako je moguće zaštititi neki “komad” muzike ili videa, i dalje ga je moguće iskopirati, pa ako ste promatrali načine na koje se neuspješno pokušavalo zaštititi CD i DVD uređaje, videoigre za igraće konzole ili novije Blu-ray diskove – sasvim je jasno da izdavačka industrija gubi dah i svaka tehnološka inovacija namijenjena sprečavanju kopiranja vrlo brzo bude kompromitirana.
Da bi situacija bila još nepovoljnija za medijske kompanije, internet se pokazao kao sjajno mjesto za razmjenu tako iskopiranih sadržaja, a zahvaljujući eksplozivnom rastu širokopojasnog interneta i peer to peer mrežama, moguće je brzo i efikasno kopirati ne samo muziku, nego i filmove i, zapravo, bilo koje druge sadržaje koji su zaštićeni autorskim pravom ili copyrightom. SOPA i PIPA nisu, dakle, zakoni koji će vas spriječiti da kopirate neki sadržaj, nego su usmjereni prema zaustavljanju širenja tako napravljenih kopija, i to tako da teret dokaza o tome je li neki komad audiovizualnog djela zaštićen pada na onoga na čijoj se web stranici taj sadržaj nalazi, a sama metoda “egzekucije” intervencija je u DNS sustav.

To ukratko znači da ako posjedujete neku internetsku stranicu (primjerice, blog poput pollitika.coma) i netko od korisnika u neki od stotina komentara koji se dnevno pojavljuju ugradi neku fotografiju, audio ili video sadržaj koji je potencijalno zaštićen autorskim pravom ili copyrightom koji niste kupili, neka od zainteresiranih medijskih kompanija mogla bi zatražiti od ovlaštenog DNS registrara da ukloni pollitika.com s interneta ukidanjem te domene. Internetski domenski sustav ono je što koristimo svakodnevno da bismo dosegli neki internetski sadržaj i direktno je zaslužan što, primjerice, kada utipkate “nacional.hr” u svoj internetski preglednik, računalo zna kako da riječi nacional.hr pretvori u slijed brojeva, odnosno IP adresu koja je ključ kojim pronalazite server s tim imenom.

Osim toga, u svojem drastičnijem tumačenju, ako bi bilo tko od komentatora u svome komentaru postavio link na stranicu na kojoj se nalazi “ukradeni” materijal, čak bi i to bilo dovoljno da se vaša web stanica ukloni s interneta. Poprilično drastično, zar ne? Iz svih tih razloga, više je nego očito da bi izglasavanje tih zakona bilo kontraproduktivno – zamislite samo koji trošak i napor bi YouTube ili Facebook morali imati svakoga dana za milijune komentara i videa koji se dnevno uploadaju na te servise, a kako bi osigurali da nečije autorsko pravo nije oštećeno. Ovaj zakon ne bi mogao zaustaviti piratstvo, ali bi njegovo provođenje dobrim dijelom po svojoj definiciji rezultiralo cenzurom, a zbog načina na koji je zamišljen, njegov utjecaj nije ograničen na teritorij Amerike, nego je velika većina internetskih stranica širom svijeta ušla u doseg američkog pravosuđa, pa tako i pollitika.com.

Komentiraj

Source:Marko Rakar