Politički uspon policijskog generala

Goran Stanzl/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 679, 2008-11-18

Bojko Borisov, gradonačelnik Sofije, nekadašnji zaštitar i šef obavještajnih službi, vodeći je kandidat za bugarskog premijera

Kad bi se parlamentarni izbori u Bugarskoj održali danas, novi bugarski premijer gotovo bi sigurno postao gradonačelnik Sofije Bojko Borisov. On je trenutačno najpopularniji političar u toj zemlji. Ali, čak i prema standardima Bugarske, u kojoj je u minulih 15 godina političkom scenom prodefilirao niz “živopisnih” osoba, Borisov je atipičan političar. Policijski general koji je po struci vatrogasac, rigidni desničar, koji je svojedobno radije napustio posao u Ministarstvu unutarnjih poslova nego da napusti Komunističku stranku, i predvodnik borbe protiv organiziranog kriminala, za kojega postoji osnovana sumnja da je bio u poslovnim odnosima s nekoliko poznatih pripadnika bugarskoga podzemlja.

Sve te nedosljednosti nisu politički naškodile Borisovu, nego je njegova popularnost stalno rasla, toliko da bi, prema nekim istraživanjima, njegova stranka BERP mogla osvojiti čak 70 posto glasova. Borisovljeva popularnost zanimljiva je i iz hrvatskog konteksta, jer je ekonomsko i društveno stanje tih dviju država vrlo slično: usporena ekonomija, te veliki problemi s korupcijom i organiziranim kriminalom, razlog su zašto u bugarskoj javnosti posljednjih godina opada popularnost velikih političkih stranaka, a raste podrška novim i atipičnim političarima, kakav je i Borisov.

Iako je Bugarska postala članica NATO-a 2004., a članica EU 2007., životni standard Bugara odonda se nije osobito poboljšao. U tom razdoblju organizirani kriminal i korupcija doživjeli su procvat, pa danas gotovo i ne prođe tjedan bez mafijaškog ubojstva, dok je korupcija raširena u državnoj upravi, te je nemoguće riješiti i najmanji birokratski posao bez mita. Aktualna vlada socijalističkog premijera Sergeja Staniševa pokazala se posve nedjelotvornom u borbi protiv korupcije, a EU je, nakon nekoliko upozorenja, Bugarskoj zbog korupcije zamrznula više od 250 milijuna eura pomoći.

Uzroci velike korupcije u Bugarskoj vrlo su slični onima u drugim tranzicijskim zemljama. Tržište se reformiralo prije državne uprave. Samo ove godine strani investitori u Sofiji su uložili 3 i pol milijarde eura. Znatan dio toga novca uložen je u građevinarstvo. Dozvole za višemilijunske projekte izdavali su državni zaposlenici s plaćom od 200 eura mjesečno.

Vlada je taj problem pokušala riješiti povećavši plaće državnim službenicima, ali ta se mjera na kraju pokazala kontraefektnom. Naime, danas državni službenici u bugarskim ministarstvima zarađuju osjetno više od sveučilišnih profesora, liječnika, kao i od zaposlenih u privatnom sektoru. Tako referent u ministarstvu bez fakultetske diplome i radnog iskustva može zaraditi i do 309 eura mjesečno, dok plaća sveučilišnog profesora iznosi samo 261 euro.

Takva se politika pokazala pogrešnom nakon što je Bugarska ušla u EU. U manje od dvije godine iz Bugarske je otišlo više od milijun ljudi, i to uglavnom visokokvalificiranih, koji su radi bolje zarade prihvatili posao na Zapadu.

Prema istraživanjima, korupcija je u Bugarskoj najraširenija u velikim gradovima, pa i u glavnom gradu Sofiji. Postavši gradonačelnikom Sofije, Borisov je najavio borbu s korupcijom u gradskoj upravi, a jedna od prvih žrtava bio je šef gradske plinare Valentin Dimitrov, koji je u višegodišnjem mandata na čelu te tvrtke utajio milijune eura i spremio ih na tajne račune. Borisov je otkrio te račune i smijenio ga. Velikih smjenjivanja bilo je i u drugim gradskim tvrtkama, posebice u onima koja se bave prometom gradskih nekretnina, gdje je u posljednjih deset godina pronevjereno više od milijardu eura. Jedna od glavnih mjera što ih je uveo bila je zabrana zamjene gradskog zemljiša s privatnim investitorima. Dok je gradska oporba tvrdila je da su te akcije predstava za javnost i kako osim Dimitrova nije optužen ni jedan drugi direktor, Borisov je uživao sve veću podršku građana.

Oni koji ne vole Borisova ističu da je on dobar organizator, ali da ne zna ništa o vođenju države, te da, postane li premijer, neće moći pokrenuti sve usporeniju bugarsku privredu. Posljednjih pet godina ta je država postizala relativno visoke stope gospodasrkoga rasta, veće od 6 posto. Taj se rast temeljio na golemim stranim investicijama, ali i tome što je država vodila relativno urednu poreznu politiku te posve uklonila proračunski deficit.

Ipak, u posljednje dvije godine takav se razvoj bugarskog gospodarstva usporio, a globalna ekonomska kriza počela je ozbiljno potresati Bugarsku.

Budući da je većina bankarskog sustava u inozemnom vlasništvu, te da inodug iznosi 96 posto BDP-a, mnogi strahuju da bi se uskoro država mogla zaplesti u problemima. Posebno je velika poteškoća i ovisnost Bugarske o Rusiji. Naime, jedan od glavnih političkih razloga zašto je Bugarska primljena u EU i NATO, unatoč očitim nedostacima i neispunjenju nekih uvjeta, bio je taj da se zaustavi širenje ruskog utjecanja na tu zemlju. Iz današnje perspektive, EU je u svom naumu tek djelomice uspjela.

Jer Rusija i danas jako gospodarski i društveno utječe na Bugarsku. U prvom je redu riječ o energetskoj ovisnosti, koja je svojstvena svim državama jugoistočne Europe, ali je u Bugarskoj najveća, jer svu naftu i plin uvozi iz Rusije. Ruske goleme tvrtke imaju velik ekonomski utjecaj u Bugarskoj. Uvjerljivo najveća bugarska kompanija tamošnja je podružnica ruskog naftnog diva Lukoila. Lukoil u vlasništvu ima i rafineriju Neftochim u Burgasu, najveću u ovom dijelu Europe. O veličini i značenju Lukoila za Bugarsku svjedoči i to što ta kompanija u državni proračun uplaćuje četvrtinu svih poreza u Bugarskoj, te je odgovorna za 9 posto bugarskog BDP-a. S obzirom na veličinu Lukoila, lako je pretpostaviti da ruski naftni div ima i znatan politički utjecaj.

Ipak, kao da su svi ti problemi za bugarske građane manje važni od problema sigurnosti. Analitičari upravo tako tumače Borisovljevu popularnost. Smatra se da građani u njemu vide svog stanovitog zaštititnika od kriminala. U tom kontekstu zanimljivo je da upravo Borisova njegovi politički protivnici povezuju s kriminalom. U tamošnjim medijima tvrdilo se čak i da je u poslovnim vezama s poznatim bugarskim kriminalcima kao što su Mladen Mihalev i Rumen Nikolov, ali te optužbe nikad nisu dokazane.

Priče o Borisovljevim vezama s kriminalom sežu još u rane 90-e, kad je otišao iz ministarstvu unutarnjih poslova i osnovao zaštitarsku tvrtku Ipon-1. Ranih 90-ih u Bugarskoj je osnovan niz privatnih zaštitarskih tvrtki. Mnoge od njih povezivale su se s bugarskim podzemljem i služile kao paravan za reketarenje privatnih poduzetnika, kojih je nakon pada komunizma u Bugarskoj bilo sve više. Djelatnici zaštitarskih tvrtki postali su poznati kao “mutre”, što je kolokvijalni izraz za ružno muško lice. I Borisova su mediji više puta optuživali da je “mutra”, ali nikad nisu mogli dokazati te tvrdnje.

Borisovljeva tvrtka prvi je put postala poznata po tome što se brinula za sigurnost posljednjega bugarskog komunističkog diktatora Todora Živkova, koji se u tom razdoblju nalazio u kućnom pritvoru.

Njegov politički uspon počeo je 1996., kad se bugarski kralj Simeon II., nakon nekoliko desetljeća izgnanstva vratio u Bugarsku. Kralj je tada angažirao Borisovljevu tvrtku da se brine o njegovu osiguranju. Borisov je uskoro uspostavio iznimno prijateljski odnos s kraljem, a osobno ga je pratio svaki put kad bi se ovaj pojavljivao u javnosti. Kad je 2001. Simeon II. osnovao političku stranku i pobijedio na izborima, Borisov je imenovan na položaj glavnog tajnika ministarstva unutarnjih poslova. Riječ je o vrlo odgovornoj dužnosti, jer je glavni tajnik zapravo glavni operativac bugarskih sigurnosnih službi i osoba s ovlastima da provede sve zamisli ministra, najčešće političara bez stručnih referencija.

Ali, još važnije, glavni tajnik MUP-a vrlo često komunicira s javnošću, pa je taj položaj idealan za stvaranje pozitivnog javnog imidža. U to vrijeme stopa kriminala u Bugarskoj je bila na vrlo visokoj razini. Mafijaške likvidacije i nasilna ubojstva bila su gotovo svakodnevnica. Odmah nakon dolaska na novu poziciju, Borisov je najavio odlučnu borbu protiv kriminala. Poznavatelji političkih prilika u Bugarskoj njegovu popularnost danas tumače time što je po ponašanju i izgledu potpuno drukčiji od svih ostalih političara.

Prema takvim tumačenjima, birači su u posljednjih destak godina, kad su se na vlasti smjenjivali socijalisti, nacionalisti i stranka kralja Simeona, počeli sve političare percipirati jednako, pa je pojava novoga političara osebujna izgleda i ponašanja odmah zaokupila pažnju javnosti. Ukratko, Borisov je bio sve što njegovi prethodnici, ali i ostali političari, nisu. Visok, nabildan, poznavatelj borilačkih vještina, neobrijan i uvijek odjeven u traperice i dugu kožnatu jaknu. “Borisov se ponaša kao Batman”, ismijavali su ga mediji, rugajući se tomu što se osobno pojavljivao gdje god bi bila počinjena čak i manja kaznena djela. Ipak, takav se pristup svidio građanima, pa ga je javnost počela percipirati kao junaka borbe protiv kriminala u Bugarskoj. Policija je, pod njegovim vodstvom, bila kudikamo djelotvornija nego prije, mnogi su pripadnici podzemlja uhićeni i optuženi, ali su rijetki i osuđeni.

Njegovi protivnici tvrdili su da je to zato što policija optužuje ljude bez dokaza, te da Borisov tako uklanja konkurenciju svojih prijatelja iz podzemlja. On je pak tvrdio da policija dobro radi te da je problem u korumpiranom pravosuđu. U četiri godine na tom položaju postao je jako popularan. Na parlamentarnim izborima bio je kandidat stranke Simeona II. u dvije izborne jedinice. U obje je izborio mandat, ali je odbio otići u parlament, tvrdeći da ga politika ne zanima i kako se kandidirao samo da pomogne kralju. Ubrzo je otišao iz MUP-a i kao neovisni kandidat pobijedio na lokalnim izborima u Sofiji te postao gradonačelnik. U tri iduće godine njegova se popularnost proširila cijelom zemljom. Analitičari ističu da bi jedini problem za Borisova mogli biti njegovi ultradesničarski stavovi, koje sve češće javno iznosi. Tako je nedavno na televiziji rekao da bi svaki bugarski građanin koji se osjeća Turčinom trebao otići u Tursku. To je njegov komentar događaja iz ranih 90-ih, kad je bugarska vlada nasilno mijenjala imena bugarskih Turaka. Zbog toga su brojni Turci, najbrojnija nacionalna manjina u Bugarskoj, napustili tu zemlju.

Na pitanje, kako gleda na tadašnje događaje, Borisov je odgovorio da je to bila dobra ideja i loša realizacija, te da bi svi pripadnici turske manjine u Bugarskoj trebali imati bugarska imena i prezimena koja završavaju na -ev: “Jednom za sva vremena – treba da se zna da u Bugarskoj žive Bugari, u Turskoj – Turci, a u Srbiji – Srbi. Zbog toga i postoje državne granice.” Taj istup pretrpio je velike javne kritike u Bugarskoj, pa mnogi smatraju da bi Borisov, nastavi li na taj način, mogao postati odbojan znatnom dijelu umjerenih birača koji su ga dosad podržavali. Zanimljivo, EU uopće nije reagirala na njegovu ultranacionalističku retoriku. Mnogi u Bugarskoj smatraju da je ključni razlog to što su zastupnici iz njegove stranke presudno utjecali na to da Europska pučka stranka dobije većinu u Europskom parlamentu. Sam Borisov često se hvali dobrim vezama s njemačkom premijerkom Angelom Merkel: “Kad sam upoznao njemačku kancelarku, ona mi je rekla da ne zna kakav sam čovjek i političar, ali da zna da sam dobar policajac i da će me zato podržati.”

Čuvar posljednjeg diktatoraBojko Borisov se nakon odlaska iz Ministarstva unutarnjih poslova početkom 90-ih počeo baviti zaštitarskim poslovima. Njegova tvrtka postala je poznata po tome što se brinula za sigurnost posljednjega bugarskog komunističkog diktatora Todora Živkova. Živkov je u tom razdoblju bio u kućnom pritvoru, a navodno se o njegovoj sigurnosti, posve besplatno, brinuo osobno Borisov. Živkov je tada, iako detroniziran i pritvoren, i dalje bio vrlo utjecajan i moćan. Borisov je kroz prijateljstvo s njim stekao i jako utjecajna poznanstva.

Komentiraj

Source:Marko Biočina