Politički ples po bankarskim notama

Objavljeno u Nacionalu br. 851, 2012-03-06

Briga o važnim državnim poslovima sve se češće daje u ruke novoj eliti koja će, osim bankarskog i financijskog sektora, svoju sposobnost morati dokazati i u suočavanju sa socijalnim i egzistencijalnim problemima građana

Kada je sredinom siječnja, premda nakon dugih 16 mjeseci poslije održanih parlamentarnih izbora, Bosna i Hercegovina, napokon, dobila vladu, počelo se govoriti da je i novi bosanskohercegovački premijer, 56-godišnji Vjekoslav Bevanda, izdanak novog, trendovskog izbora premijera u Europi. Procjenjivalo se da je i on došao na čelo vlade na istovjetan način kao i aktualni premijeri Grčke i Italije. A u te dvije europske države s dugom demokratskom tradicijom na čelo vlada postavljeni su apolitični tehnokrati, ljudi bez izvorne stranačke, pa onda, valjda, i demokratske legitimacije. Njihov je izbor bio stvar političke pragme, što u politici, dakako, nije svetogrđe. Taj način odabira utoliko je imao smisla, jer je bio motiviran pokušajem spašavanja krizom destruiranih ekonomija Grčke i Italije. Spašavana su nacionalna gospodarstva iz prestižne 17-člane eurozone, članica EU koje su euro prihvatile kao svoj novac. Njihove su nemoćne “političke vlade” potkraj prošle godine morale ustuknuti.

I Bosna i Hercegovina imala je vrlo ozbiljnih, činilo se, i nerješivih problema. Predugo je, gotovo godinu i pol, bila opterećena neuspješnim političkim pregovorima oko sastava nove vlade – novog Vijeća ministara, ponajprije, zbog dogovora o njegovoj ključnoj figuri, predsjedatelju. Bilo je, dakle, dovoljno razloga za primjenu sličnog principa kao i u Italiji i Grčkoj. Točno je, također, da i premijer Bevanda dolazi iz sličnog miljea kao i Mario Monti i Lucas Papademos, premijeri Italije i Grčke. I on je ponikao iz sličnih bankarskih i financijskih krugova. Nakon dugogodišnje karijere uspješnog bankara, Vjekoslav Bevanda je od 2007. godine obnašao i dužnost ministra financija u jednom od bosanskohercegovačkih entiteta – Federaciji Bosne i Hercegovine. Mario Monti bio je uspješni talijanski ministar ekonomije i financija, a u Europskoj komisiji povjerenik za trgovinu, te potom i povjerenik za tržišno natjecanje. Papademos u svojoj biografiji ima zabilježen puni guvernerski staž na čelu grčke nacionalne banke u vrijeme kada nije prijetio bankrot, a zatim je bio i potpredsjednik Europske središnje banke, financijske institucije važne za emisiju i tiskanje eura.
U odnosu na svoje europske kolege Montija i Papademosa, Vjekoslav Bevanda imao je bitnu razliku, a u demokratskom legitimitetu malu prednost. Osim što ga se može definirati kao tehnokrata, Bevanda je neupitno i stranački čovjek, premda nije bio baš u prvom ešalonu HDZ-a BiH. Dugogodišnji je član stranke, ali i čovjek s neugodnim ratnim iskustvom u Bosni Herecegovini. O njegovu ratnom putu svjedočila je i naušnica u lijevom uhu. Uho je bio probušio u ime zavjeta. Obvezao se da će to učiniti ako preživi proboj 90-ih godina iz opasnog, a tada i neprijateljskog okruženja. Bio je u postrojbama mostarskog HVO-a. U svakom slučaju, premda pripada tehnokratima, ne manjka mu ni čvrsto političko zaleđe u hrvatskom korpusu Bosne i Hercegovine. Ali sada bi mu upravo onaj dio njegove nepolitičke, tehnokratske osobnosti mogao biti od koristi za trenutačne prioritete postavljene pred njegovu vladu: preživljavanje krize, oblikovanje proračuna, otvaranje perspektive europske integracije Bosne i Hercegovine.

Dužnička kriza u bankrotiranoj Grčkoj, kao i dolazeća u južnim članicama EU: Italiji, Španjolskoj, Portugalu, ali i nešto sjevernijoj Irskoj, nametnula je pitanje neće li sličan obrazac u postavljanju premijera biti primijenjen i u njihovim slučajevima. Za sada Montija i Papademosa najviše hvale u Bruxellesu. Njih prepoznaju kao neku vrstu jamstva da će barem pokušati provesti “bolne reforme”. Političari s demokratskim zaleđem danas su kudikamo nepouzdaniji suradnici u tom neugodnom poslu. Upravo su zbog toga i bivši premijeri Italije i Grčke, Silvio Berlusconi i Yorgos (George) Papandreou, bespogovorno prihvatili miran odlazak s vlasti. Znali su da bi sljedeći njihovi potezi u političkom smislu uništili njih, ali i političku budućnost stranaka i političkih opcija koje su vodili.
Ukratko, laknulo je svima, i Bruxellesu i političarima, koji su vrući kesten predali u ruke tehnokratima, pa neka se oni sada opeku. Zanimljivo da je kriza u Italiji i Grčkoj pokosila suprotstavljene političke opcije: u Grčkoj lijevog Papandreoua, a u Italiji desnog Berlusconija. Obojica su, u to uopće ne treba sumnjati, osjetili da bi ih pomela ulica da nisu sami dobrovoljno otišli. Tehnokrati, doduše, ne bi trebali predugo ostati u privlačnim stolcima premijera. Grke već u travnju ove godine čekaju izbori, a nakon njih će biti izabran i novi premijer, najvjerojatnije s političkom pozadinom, premda nije isključeno da će i on biti iz tehnokratskog miljea, kao što je to sada Vjekoslav Bevanda u BiH. Montija, po svemu sudeći, čeka dulji premijerski staž. Do raspisivanja redovitih parlamentarnih izbora u Italiji, prema kalendaru, ima još više od godinu dana. Premijer Monti će stoga imati i više vremena dokazivati zašto premijeri iz tehnokratskog miljea imaju smisla. On je u izboru svojih suradnika vodio računa o miljeu iz kojeg dolazi. Sam je preuzeo odgovornost za dio posla u koji se nesumnjivo dobro razumije. Osobno je preuzeo ministarstvo financija i gospodarstva, a glavnog saveznika za sređivanje ekonomskog stanja u zemlji pronašao je u ministru infrastrukture, industrije i transporta. To je Corrado Passera, a dolazi iz bankarskih krugova. Njega je doveo iz velike banke poznate i u Hrvatskoj, Intesa Sanpaolo.

Kako stvari trenutačno stoje u Europi i eurozoni, malo je tko spreman davati ne samo dugoročne, nego i srednjoročne prognoze. Uspjeh te nove elite koja će voditi brigu o važnim državnim poslovima, dakako, nije i siguran, jer osim preslagivanja brojki u bankarskom i financijskom sektoru, ne može se zaboraviti i na drugu vrstu umijeća, osigurati socijalnu i egzistencijalnu sigurnost građanima da ne izlaze na ulice iskaljivati svoje nezadovoljstvo. U međuvremenu će se i Monti i Papademos morati suočiti s urotničkim predrasudama nemalog broja građana, koji će postavljati pitanje ne prepušta li se njihova sudbina u ruke masonskih bratstava, pripadnika okupljenih oko mistične Trilaterale, ili skupine Bilderberg, kojoj, kako se tvrdi, ne pripada samo Mario Monti, nego i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Novi bosanskohercegovački premijer oslanja se na već postojeći aranžman s MMF-om, Monti i Papademos oslanjat će se, ponajprije, na suradnju s novim predsjednikom Europske središnje banke “Mariom Draghijem. Papademos je od tamo i došao, jer je bio viceguverner Europske središnje banke. I Monti je u Bruxellesu bio u Europskoj komisiji, ali osim te europske i tehnokratske dimenzije, s Draghijem ga vezuje i država podrijetla. Obojica su Talijani.

Doduše, Draghiju u prilog ne ide podatak da je od 2002. do 2005. godine bio potpredsjednik i direktor Goldman Sachs Internationala, a upravo tu banku nerijetko spominju kao jednog od glavnih krivaca za svjetsku financijsku, pa onda i aktualnu dužničku krizu u Grčkoj. U svakom slučaju, u načinu izlaska Grčke i Italije najbolje će se moći vidjeti kako to izgleda kada politika izravno pleše po notama bankarskog sektora. Međutim, uspije li taj eksperiment, sigurno je da nije došlo vrijeme riješiti se Churchillova “prokletstva” sazdanog u njegovoj tezi da je “demokracija loše rješenje, od kojeg boljeg nema”.

Komentiraj