Politička odluka Nobelova komiteta: Nobel spašava Pamuka od progona

Objavljeno u Nacionalu br. 570, 2006-10-16

Švedski Nobelov komitet ove je godine dodijelio nagradu za književnost turskom piscu Orhanu Pamuku, i to ne samo zbog njegova književnog djela, nego i da mu pruži političku podršku u borbi za slobodu govora u Turskoj

Dodjeljujući ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost turskom autoru Orhanu Pamuku, švedski Nobelov komitet nije samo iskazao poštovanje prema njegovu književnom djelu, nego je učinio još dvije stvari, kao i u nekim prethodnim prilikama: želio je dobitniku pružiti političku podršku i tako ga posredno zaštititi od sudskog progona iz političkih razloga. Nobelov se komitet, dodjeljujući Pamuku nagradu, nedvojbeno vodio dvama kriterijima, jedan je svakako književni, jer Pamuk je – svi se slažu – odličan pisac, ali drugi je bio posve politički. Uzimanje u obzir i takvog, političkog kriterija pri dodjeljivanju nagrada, literarni puristi smatraju pogrešnim, iako ne osporavaju da bi politička dimenzija nagrade mogla Pamuku pomoći da se riješi problema u domovini. Pamuk je donedavno bio, prema nedavno donesenom zakonu, pod optužbom da je izjavama o genocidu nad Armencima uvrijedio tursku naciju te se našao pred sudom i prijetila mu je višegodišnja kazna, ali je optužba povučena. Pamuk je velika ličnost turske i svjetske književnosti. Rodio se 1952. u Istanbulu u imućnoj inženjerskoj obitelji, školovao se u američkoj gimnaziji u Istanbulu, studirao arhitekturu, ali taj studij nikada nije završio jer se posvetio pisanju. Upisao je studij novinarstva koji je završio te bio na postdiplomskom studiju u SAD-u. Već kao 20-godišnjak počeo je dobivati nagrade za romane, koji su u Turskoj svojim zanimljivim sadržajima privlačili pozornost. Uvijek je obrađivao sličnu temu, sudar tradicionalnog islamskog turskog društva s modernim, zapadnim utjecajima na Tursku u raznim povijesnim razdobljima. Njegovi romani mnogo su otkrivali o turskom društvu i njegovu razvoju. Početkom 90-ih njegove su knjige postale zapažene i u zapadnoj Europi i SAD-u, gdje su dobile izvrsne kritike. Danas je jedan od najcjenjenijih turskih intelektualaca u svijetu, simbol je turske integracije u svjetsku kulturu. Stoga je lani vrlo negativno odjeknula vijest o optužbi protiv njega zbog vrijeđanja turske nacije. Pamuk u svojoj domovini prilično aktivno promovira ljudska prava, demokraciju, suočavanje s prošlošću, što mnogim Turcima smeta, jer ne žele priznati da su Turci bili osvajači, porobljivači drugih naroda, kojima su nanosili patnje i nevolje.

Vrlo je kritičan prema politici turske vlasti prema najvećoj etničkoj manjini u Turskoj, Kurdima, koji žive na jugoistoku, a turska vlast uskraćuje im osnovna nacionalna, građanska i druga prava. Pamuk je u veljači 2005. u intervjuu jednom švicarskom listu spomenuo kurdske, ali armenske patnje: “Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca ubijeno je na ovim prostorima, a nitko osim mene ne usudi se o tome govoriti.” Trideset tisuća ubijenih Kurda, o čemu je Pamuk govorio, odnosilo se na kurdske žrtve otkad je 1984. turska vlast započela rat protiv Kurda u jugoistočnoj Turskoj, a milijun ubijenih Armenaca odnosilo se na stradanja Armenaca potkraj i nakon Prvog svjetskog rata. Turska ih je vlast deportirala iz njihovih područja u sjeveroistočnoj Turskoj, na granici s Rusijom, počinivši pritom grozan pokolj, pravi genocid. Taj davni događaj ima vrlo aktualnu, suvremenu konotaciju, jer je upravo europskim protivnicima ulaska Turske u Europsku uniju dokaz da Turska nije spremna za EU jer nije sposobna suočiti se s mračnim događajima iz vlastite prošlosti. Ne samo da Turska ne prihvaća odgovornost za ono što se na njenom teritoriju događalo od 1913. do 1923. s Armencima, nego čak u Turskoj postoji zakon kojim se kažnjava svatko tko otvori pitanje turske odgovornosti za tadašnja stradanja Armenaca. Oni koji su na Zapadu proučavali te događaje iz doba Prvog svjetskog rata tvrde da je Turska – zbog straha da bi na njenim istočnim granicama prema Rusiji moglo doći do žestokih borbi, te da bi Rusi u tim borbama mogli imati pomoć Armenaca koji su živjeli u istočnoj Turskoj – odlučila ukloniti Armence s tog područja, te je počela etnički čistititi taj prostor, natjeravši tamošnje Armence da napuste svoje domove i presele se u područje današnje sjeverne Sirije. No to protjerivanje bilo praćeno brojnim pokoljima, a Armenci koji su krenuli na taj put bili su putem ubijani i pljačkani, te ih je samo mali broj preživio i došao do Sirije. Prema zapadnim istraživanjima, tada je stradalo možda i više od milijun ljudi, pa se to može smatrati genocidom. Turska strana tvrdi da je to jednostrano prikazivanje povijesti, da su u istočnoj Turskoj izbili neredi, u kojima je – priznaje i turska strana – stradalo dosta Armenaca, ali su stradali i mnogi Turci. Tužitelj je u listopadu prošle godine podigao optužnicu protiv Pamuka, što je izazvalo opće osude u inozemstvu. Osudio ju je i tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw, iako je upravo Britanija najveći zagovornik početka pregovora s Turskom o stalnom članstvu u Uniji. Za Tursku je to bilo nezgodno i stoga što se događalo u trenucima kad je jačao otpor turskom primitku. U Francuskoj je, nakon neuspješnog prošlogodišnjeg referenduma o novom europskom ustavu, naraslo protutursko raspoloženje, a posebno je protiv ulaska Turske u EU agitirao moćni francuski ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy. Protiv turskog primitka je i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Zbog svega toga mnogima je optužnica protiv Pamuka bila dokaz da se u Turskoj i dalje krši osnovno ljudsko pravo na slobodu govora. Prosvjedi zbog optužnice protiv Pamuka bili su tako brojni i oštri da su turske vlasti, kako bi izbjegle još veći skandal velikih međunarodnih razmjera, odlučile zaustaviti suđenje. Ali naknadno su na temelju tog članka turskog kaznenog zakona, kojim se zabranjuje vrijeđanje turskih nacionalnih osjećaja, podignute optužnice i protiv drugih turskih intelektualaca koji su otvoreno progovorili o genocidu nad Armencima ili o nekoj drugoj osjetljivoj temi turske prošlosti. U rujnu ove godine, prema istom zakonu, počelo je suđenje također vrlo poznatom turskom romanopiscu Elifu Safaku, u čijem romanu “Istanbulsko kopile” jedan armenski lik optužuje Turke za genocid nad svojim narodom. Bizaran je slučaj Ipek Çalislar, autorice jedne od najprodavanijih turskih knjiga u posljednje vrijeme, koja je prije nekoliko tjedana optužena da je uvrijedila oca suvremene turske države Mustafu Kemala Atatürka i cijelu tursku naciju. Ona je nedavno objavila iscrpno istraženu biografiju Latife Hanim, Atatürkove supruge, u kojoj je rekonstruirala njihov kratkotrajni brak. Oni su u braku bili od 1923. do 1925. godine, on je umro 1938., a ona 1976. U toj biografiji opisano je kako je jedan Atatürkov neprijatelj u travnju 1923. opkolio kuću u kojoj se Atatürk nalazio s Latifom Hanim i nekim rođacima i prijateljima. Napadači su dopustili ženama i djeci da napuste kuću, a tada je kuću napustio i Atatürk, navukavši čador i tako se preobukavši u ženu, te se potom vratio sa svojim ljudima i otjerao napadače. Taj je događaj autorici knjige opisala rođakinja Atatürkove supruge, koja je još živa. Njezinu knjigu serijalizirao je turski dnevni list Hürriyet, pa je prenio i tu epizodu, a čitatelj lista Huseyin Tugrul Pekin smatrao je da je objavljivanjem epizode o tome kako se preobukao u ženu osramoćen Atatürk te se obratio državnom odvjetništvu u istanbulskoj četvrti Bagcilar da protiv autorice i urednika lista zbog toga pokrene postupak. Tursko je državno odjetništvo protiv nje podiglo optužnicu pa je i taj slučaj, kao i sudski progoni Pamuka i Safaka, kojem je također u međuvremenu optužnica povučena, izazvao u inozemstvu burne reakcije. Nema nikakve sumnje da je Nobelov komitet, kad je odlučio dodijeliti Pamuku nagradu, imao na umu položaj turskih intelektualaca u njihovoj domovini te je, nagrađujući Pamuka, želio pomoći i svima drugima koji su se zbog svojih riječi našli na udaru turskog pravosuđa. Za Tursku vijest da je Pamuk dobio Nobelovu nagradu za književnost nije mogla doći u nezgodnijem trenutku.

Turska ambicija da postane članica Europske unije doživjela je težak udarac nakon što je francuski parlament donio zakon prema kojem će u Francuskoj biti kažnjen zatvorom do godinu dana ili globom do 45.000 eura svatko tko zaniječe da se u vrijeme Prvog svjetskog rata u Turskoj dogodio genocid nad Armencima. U Francuskoj živi 400.000 ljudi armenskog podrijetla. Približavaju se francuski predsjednički izbori pa tih 400.000 Francuza postaju značajan segment biračkog tijela. Po mišljenju francuskih komentatora, to je glavni razlog zašto se u ovom trenutku pojavila ova inicijativa da se zakonom regulira odnos prema genocidu nad Armencima. Za Tursku je nezgodno što u Francuskoj postoji prilično široka suglasnost o tom pitanju. Zakon je predložila opozicijska Socijalistička stranka, ali je on dobio znatnu podršku i među zastupnicima vladajuće desnice. Za njega se založio i Sarkozy, vjerojatni kandidat desnice na predsjedničkim izborima sljedeće godine. On je, štoviše, prije nekoliko dana telefonom nazvao turskog premijera Reçepa Tayyipa Erdogana i najavio mu da će njegova stranka odustati od podrške nacrtu zakona samo ako turska vlada pristane na tri stvari: mora ukinuti svoj zakon kojim se kažnjavaju osobe koje spominju armensko stradanje kao genocid, mora otvoriti armensko-tursku granicu i mora dopustiti da se u državnoj komisiji, koja proučava tadašnje krvave događaje, nađe isti broj turskih i armenskih predstavnika. Istoga dana kad je u francuskom parlamentu izglasan taj zakon stigla je i vijest o Nobelovoj nagradi za Pamuka. To se događa u trenucima kad su u Europskoj uniji sve glasnija mišljenja kako bi trebalo prekinuti pregovore s Turskom o stalnom članstvu, jer Turska nije europska zemlja ni geografski, a ni politički i kulturno. A osnovni politički argument protivnika turskog članstva u Europskoj uniji jest tvrdnja da je njen politički sustav autoritaran, nedemokratski, jer se u Turskoj ne poštuju ljudska prava prema zapadnim kriterijima, pri čemu se upravo Pamukov slučaj spominje kao razlog za takav stav. Nobelova nagrada samo će pridonijeti da se zbog slučaja Pamuk još više govori o nedemokratskoj naravi turskog režima.

Nobel protiv totalitarizma

Pamuk, naravno, nije prvi dobitnik Nobelove nagrade koji je nagrađen i zato da bi ga zaštitili. Prvi put se taj kriterij mogao osjetiti pri dodjeli Nobelove nagrade za mir 1935. godine koju je dobio njemački pacifist i antinacist Carl von Ossietzky, koji je u trenutku kad je proglašen dobitnikom već dvije godine čamio u nacističkom koncentracijskom logoru u Oldenburgu. Nobelov komitet pozvao ga je da dođe u Oslo na dodjelu nagrade, što je trebalo omogućiti da on napusti Njemačku, ali ga nacistička vlast nije pustila iz logora, te je od tuberkuloze umro u svibnju 1938.

Politički kriterij bio je nedvojben i kad je 1957. Nobelova nagrada za književnost dodijeljena ruskom piscu Borisu Pasternaku u vrijeme kad se staljinizam u SSSR-u tek počeo odmrzavati. Njegov najslavniji roman “Doktor Živago” bio je duboka kritika Oktobarske revolucije i boljševizma. Sovjetska je vlast Pasternaka podvrgnula nepodnošljivom pritisku, zaprijetila mu ozbiljnim posljedicama i on je bio prisiljen odbiti nagradu te nije otišao na dodjelu nagrade u Stockholm. Sovjetska vlast žestoko je kritizirale i sam Nobelov komitet zbog dodjele nagrade Pasternaku, optužila ga za antisovjetizam, pa se poslije tvrdilo da je dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost 1965. godine sovjetskom režimskom piscu Mihailu Šolohovu bio potez kojim se Komitet želio iskupiti kod sovjetske vlasti za Pasternaka.

Nobelov komitet je 1970. ponovno nagradio jednog antisovjetskog ruskog pisca, Aleksandra Solženjicina, ali tada se sovjetska vlast drukčije ponijele nego u slučaju Pasternaka. Priželjkivala je da Solženjicin ode na dodjelu nagrade u Stockholm kako bi mu zabranila povratak. Solženjicin zbog bojazni da mu vlast neće dopustiti povratak nije otišao po nagradu. Političkih elemenata moglo bi se naći i pri dodjelama Nobelovih nagrada za književnost 1971. godine čileanskom književniku Pablu Nerudi, Čehu Jaroslavu Seifertu 1984. i Kinezu Gao Xingjiangu 2000. godine. Nobelov komitet koji je dodjeljivao nagradu za mir mnogo je češće nagradu davao osobama koje je trebalo zaštititi od progona ili ih politički poduprijeti u borbi protiv opakih diktatura u njihovim domovinama. To je nedvojbeno bio kriterij kad je 1960. Nobelova nagrada za mir dodijeljena južnoafričkom borcu protiv apartheida Albertu Lutuliju. Nagradu za mir 2003. dobila je Iranka Shirin Ebadi, u znak političke podrške njenoj borbi za ženska prava protiv vlasti iranskih imama

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović