Objavljeno u Nacionalu br. 682, 2008-12-08

Protesti u hrvatskim gradovima koji su organizirani preko internetske mreže Facebook toliko su preplašili hrvatsku vladu da je Sanader uoči njih pristao na sve sindikalne zahtjeve

Organizatori prošlotjednih prosvjeda u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, koordiniranih preko internetske mreže Facebook, jako su zadovoljni postignutim. Oni su uvjereni da su njihovi pozivi na prosvjede toliko preplašili hrvatsku vladu da je zbog njih popustila u pregovorima sa sindikatima i pristala podignuti plaće za šest posto. Zbog toga skupina organizatora odbija česte ocjene da su prosvjedi okupili premalo ljudi i da nisu uspjeli: “U Hrvatskoj se u petak okupilo deset tisuća građana, što je veliki uspjeh s obzirom na loše vrijeme i činjenicu da organizator prosvjeda nije bila niti jedna politička organizacija koja bi aktivirala svoje cjelokupno članstvo. Mnogi ne razumiju da je riječ o građanskoj inicijativi koja mora ostati nepolitizirana.

Mi ne nudimo rješenja, nego pozivamo političare na odgovornost. Oni moraju shvatiti da su sluge hrvatskih građana i da su odgovorni narodu. Ja sam student i zaštitar, znači ja ne mogu i ne znam izraditi ekonomski plan. Ali znam da želim živjeti u zemlji blagostanja“, kazao je za Nacional Josip Dell’olio, jedan od govornika sa zagrebačkog prosvjeda. Njegov kolega Jakša Matovinović smatra da su efekti prosvjeda širi od pukog prebrojavanja okupljenih građana: “Nakon desetodnevne hajke, prijetnji i raznih diverzija koje su neki poduzeli u namjeri da spriječe prosvjed te iznimno lošeg vremena na dan prosvjeda, teško je bilo očekivati puno veći odaziv građana.

Više ljudi bi došlo na prosvjed da dan ranije Vlada nije objavila kako će pristati na zahtjeve sindikata. To je bio direktni efekt naše inicijative i siguran sam da je strah od masovnih demonstracija bio ključni faktor u Vladinoj odluci da popusti u pregovorima“, kaže Matovinović. Slično misli i Nikša Klečak, predsjednik Foruma mladih SDP-a u Dubrovniku: “Sve što se događalo oko Facebooka pokazalo je da se ne može s građanima komunicirati jednom u četiri godine, već da oni mogu biti korektiv vladajućim strukturama.” Svi organizatori ističu da su prošlotjedni prosvjedi bili tek uvod u značajniju ulogu nestranačkih građanskih inicijativa koje će i dalje nastaviti s javnim angažmanom, a da ih visoka politika doživljava kao ozbiljnu prijetnju svjedoči i istup Andrije Hebranga, koji je najavio mogućnost tužbe protiv organizatora koji su političare nazvali “bandom lopovskom”: „Budući da je Hebrang u svom istupu spominjao i vlastitu djecu, ja želim pozvati premijera Sanadera da osudi korištenje djece za prljave političke igre čelnih ljudi njegove stranke. Isto tako, pozivam hrvatske građane i međunarodne institucije da osude sve pritiske čelnih ljudi HDZ-a na građane koji su jednostavno željeli izraziti svoje nezadovoljstvo. A kad Hebrang spominje nekakav prosvjed u obranu političke struke, netko bi mu trebao objasniti da političari nisu nikakva zasebna struka, nego sluge građana koji ih plaćaju vjerujući da će svojim specifičnim znanjima, bilo da su ekonomisti, pravnici ili vozači autobusa, pridonijeti boljitku svih građana“, zaključuje Dell’olio.

A konačni zaključak političkih i medijskih analitičara s kojima je Nacional razgovarao prošlog vikenda može se svesti u jednu tvrdnju: svi sljedeći izbori u Hrvatskoj dobivat će se ili gubiti – na internetu. Internet je u Hrvatskoj, osim razonode i komunikacije, postao ozbiljni politički prostor u kojem će se u budućnosti odvijati žestoke bitke za popularnost i prevlast.
Ono što plaši političke aktere jest suočavanje s činjenicom da mnogi od njih internet i ne znaju koristiti, još je manji broj onih koji su svjesni snage interneta, a na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati oni koji su sposobni i spremni novu situaciju iskoristiti u svoju korist. Kad je Sanader 13. studenog u Opatiji najavio zamrzavanje plaća, štednju i rezanje troškova, rijetki su očekivali tako snažnu reakciju koja se sljedećih dana najvećim dijelom odvijala upravo na internetu: facebook grupi “Kako je Ivo ukrao Božić” u prvih 48 sati pristupilo je više od 10.000 korisnika, a u deset dana ta je brojka narasla na 70 tisuća. Uslijedilo je kreativno ismijavanje Sanadera i Vlade u nizu šaljivih fotomontaža i ilustracija, od kojih su neke objavljene u klasičnim medijima, a jeftinu demagošku floskulu o ukidanju božićnih domjenaka i darova s neskrivenim podsmijehom na Sanaderov račun prenijeli su i mnogobrojni inozemni mediji. Potom je na internetu osvanula i inicijativa za organizaciju prosvjeda pod nazivom “Stegnite vi remen, bando lopovska”, koja je u istoimenoj facebook grupi prikupila nezanemarivih 60.000 korisnika.

Iako nema sumnje da su Ivo Sanader i njegovi suradnici o događanjima na internetu bili promptno obaviješteni, prvotna reakcija bilo je ignoriranje i podcjenjivanje snage interneta i mnogobrojnih korisnika. U Vladi je prevladavalo razmišljanje da se internetom u Hrvatskoj koristi tek 5 do 10 posto građana, a da je veliki broj korisnika Facebooka mlada populacija od 12 do 18 godina te da nema razloga za neku snažniju reakciju. No jedan od Sanaderovih najbližih suradnika podsjetio je da su internet i Facebook sredstvo koje može generirati vrlo konkretne i za vlast vrlo neugodne društvene događaje, kao kada su srednjoškolci prosvjedima protiv državne mature krajem travnja uzbunili društveno-politički establishment u Hrvatskoj.

Jedan od ključnih razloga za uspjeh tih prosvjeda bio je i faktor iznenađenja – mnogima u vlasti promaklo je ono što se zapravo događalo posve transparentno, a to je umrežavanje hrvatskih srednjoškolaca koji su danima i tjednima prije prosvjeda putem interneta dogovarali i organizirali prosvjede. Travanjski prosvjedi pokazali su da je stasala nova generacija, s potpuno drugačijim navikama i ponašanjem: deseci tisuća mladića i djevojaka u dobi od 14 do 18 godina otvoreno su se pobunili protiv političke odluke koja se ticala izravno njih. Kad se uzmu u obzir sve te činjenice, posve je jasna panika koja je zavladala u redovima vladajuće stranke. To se pokazalo već 18. studenog, kada je Vlada izdala službeno priopćenje u kojem je na nemušt način pokušala umanjiti negativne efekte Sanaderovih izjava o štednji, direktno navodeći internet kao izvor informacija koje demantiraju. Sanader je kroz svog glasnogovornika Zlatka Mehuna indirektno svima priznao da se itekako boji hrvatskih građana koji su svoje nezadovoljstvo konkretno iskazali – na internetu. I, umjesto da ublaži nagomilano nezadovoljstvo, Vladino je priopćenje još i više rasplamsalo internetski otpor prema Ivi Sanaderu i političkoj klasi. Pojedinci na internetu ubrzano su nastavili s organizacijom i pozivima na prosvjede zakazane za petak 5. prosinca, a potom je uslijedio niz nervoznih i ishitrenih reakcija pojedinih policijskih uprava. Iako su se ministar Tomislav Karamarko i Vladimir Faber javno ispričali zbog slučajeva u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu, zanimljivo je da su se sporni slučajevi dogodili upravo u gradovima u kojima postoje velike sumnje u povezanost policije s HDZ-om. Zbog toga u domaćim političkim krugovima postoji mišljenje da su sporne slučajeve inscenirali policajci i policijski načelnici skloni HDZ-u kako bi se u javnosti oslabio pozitivan imidž Karamarka i Fabera.

A u vladajućoj stranci tih je dana vladala velika nervoza zbog najavljenih prosvjeda. Iako, jasno, nema dokaza da je to bila smišljena akcija proistekla iz vrha stranke, neki HDZ-ovi stranački aktivisti noćima su po hrvatskim gradovima skidali plakate s pozivom na prosvjed ili preko njih lijepili natpise “otkazano”, dok su drugi, kompjuterski pismeniji, a kojih u grupi Mladež HDZ-a ima 1911, saboterski najavljivali otkazivanje prosvjeda ili na facebooku otvarali slabo posjećene grupe potpore Ivi Sanaderu. Tako, primjerice, grupa “Ivo Sanader support” trenutačno broji 15 članova, dok je ponešto uspješnija grupa “Gospodin Ivo Sanader će nas izbaviti iz gospodarske krize”, s 82 člana.

Novi udar na taštinu i ugled Ive Sanadera zbio se u srijedu, 3. prosinca. Tog dana na internetu se svojim novim uratkom oglasio “Bijes prvi”, anonimni autor kratkih duhovitih filmova koji već dvije godine na satiričan način ismijava domaće političke aktere. Najveći i najpoznatiji filmić tog autora “Kiro prosviro”, posvećen bivšem ministru Ivici Kirinu, objavljen je prije dvije godine, a otada do danas na internetu ga je odgledalo impresivnih 841,728 korisnika. U velikom dijelu javnosti smatra se da je upravo taj duhoviti filmić u potpunosti kompromitirao Kirina i bitno pridonijeo njegovu odlasku iz tzv. visoke politike. Najnoviji kratki film s naslovom “Ivo Sanader: Bando nesposobna”, posvećen upravo odnosu vlasti i facebook prosvjednika, na satiričan način iskoristio je djelić njemačke ratne drame “Konačni pad”, uz izmijenjene titlove. U samo nekoliko dana tu je parodiju na račun Ive Sanadera i njegovih suradnika na YouTubeu odgledalo 127,796 internetskih korisnika.

Napokon, u petak 5. prosinca, unatoč brojnim opstrukcijama, u svim većim hrvatskim gradovima održani su tzv. facebook prosvjedi. Najveći skup održan je na glavnom zagrebačkom trgu, a relativno slab odaziv građana može se objasniti nizom različitih razloga, od kojih je najveći mladost, neiskustvo i nedostatak snažne infrastukture organizatora prosvjeda. Tome svakako valja pridodati i neartikuliranost zahtjeva govornika na skupu, nerazrađeni koncept udruživanja i nedostatak jasne poruke koja je trebala biti odaslana na prosvjedu. Tako su organizatori napali gotovo sve političke aktere – od vladajućih stranaka, preko oporbe, sve do predsjednika i premijera, a potom su zazvali prijevremene izbore iako nisu objasnili tko bi, po njima, u tom slučaju trebao biti politička alternativa postojećoj vlasti.

Da je prošlotjedni prosvjed bio uspješan smatra i medijski stručnjak Krešimir Macan: „Najveći uspjeh prosvjeda jest to što se vlada evidentno prestrašila, što se može zaključiti i po tome što je premijer samo dan prije najavljenog prosvjeda popustio zahtjevima sindikata. Prosvjed je sigurno mogao biti i bolji, ali treba uzeti u obzir da organizatori nisu političari, pa nisu ni mogli imati jasnu poruku. Zato je prosvjed bio potpuno apolitičan, služio je za izražavanje ljutnje, bijesa i ogorčenja hrvatskih građana, a to nitko mudar ne bi trebao zanemariti. Cijeli slučaj pokazao je da se građani ove zemlje mogu organizirati u zajedničku akciju i mimo postojećih stranaka, ali i mogućnost da se možda baš na internetu pojavi neka potpuno nova stranka.“ Unatoč svemu, evidentno je da je mala, neorganizirana i neiskusna skupina internetskih korisnika u samo mjesec dana uzbunila cijeli državni aparat, od predsjednika Vlade do policajaca u Dubrovniku. Ista ta skupina uspjela je samo u Zagrebu okupiti nekoliko tisuća građana, napuniti stranice mnogih medija, dospjeti u prve minute televizijskih informativnih emisija i, što je najvažnije, otvoriti prostor za neke nove prosvjede i demokratski legitimne političke akcije.

Google generacija

Marko Rakar, osnivač političkog grupnog bloga pollitika.com, rekao je za Nacional sljedeće: “Tema prosvjeda uspjela je ostati u žarištu medija gotovo puna tri tjedna, što je samo po sebi postignuće i rijetko ćemo naći neku temu koja je uspjela preživjeti toliko dugo na hrvatskim naslovnicama. S druge strane, medijski prostor koji je prosvjed dobio nije uopće iskorišten. Iako bi neki profesionalac uspio sakupiti daleko veću gomilu, kroz tu nesposobnost organizatora nazire se iskrenost i donekle naivno neiskustvo – što samo po sebi i nije loša osobina u današnjim vremenima. Činjenica je kako je Vlada u protekla tri tjedna od stezanja remena ustvari u cijelosti odustala. Nema zamrzavanja plaća, a Ivo ipak nije ukrao Božić. Meni se čini da je ovo samo vrh koji je na trenutak izvirio iznad vode, a ono što se nalazi ispod je daleko veće i opasnije. Santu ‘google generacije’ smo možda vidjeli ovoga petka prvi put, ali sigurno ne i posljednji.”