Patrik Macek/PIXSELL

POLITIČKA BIOGRAFIJA Kako je Zoki izgubio izbore

Objavljeno u Nacionalu br. 838, 2011-12-05

Nacionalov novinar Robert Bajruši, jedan od najboljih poznavatelja političke scene, objavio je knjigu o Milanovićevu putu do moći iz koje donosimo izvadak o dramatičnom porazu na izborima 2007. godine

Jaka kiša pljuštala je već od ranog poslijepodneva i da nisam morao pisati komentar o izbornoj noći, svakako bih izbjegao odlazak u SDP-ovo sjedište na Iblerovom trgu. Stigao sam nekoliko minuta prije 20 sati, uzeo službeni bedž i po ustaljenom običaju u sličnim prilikama, otišao do šanka. Kada novinari nemaju ništa pametnije raditi, to je najbolje mjesto za čekanje službenih rezultata; možete se nasloniti i ispijati svoje piće, a ionako će svakog časa naići netko poznat. No ležernu atmosferu ubrzo je razbila objava neslužbenih rezultata nekakve nevladine organizacije, po kojoj je SDP osvojio dvadesetak mandata više nego HDZ.

U trenu se sve uskomešalo, Ljubo Jurčić je već zauzeo premijersku pozu i gordo koračao po stranačkim hodnicima, Josipoviću se nije moglo prići, Milanović je nakratko svratio do svojih pristaša, i ubrzo se opet popeo na kat, praćen vjernom svitom stranačkih saveznika. “It is too good to be true”, dobacio sam konobaru i u tom trenutku ugledao Johannesa Junga, starog prijatelja iz njemačkog SPD-a. Jung je djelovao zadovoljno i bilo je očito da su i do njega doprli rezultati koji su najavljivali uvjerljivu pobjedu Socijaldemokratske partije Hrvatske. Ipak je ostao suzdržan (što se uskoro pokazalo ispravno), ali u razgovoru je objasnio kako je Milanović ispunio njegova očekivanja.

“Što god da se desi, zahvaljujući njemu SDP je na iznad 30 posto, što je vrlo dobro. Prema našim prognozama, da stranku vodi Željka Antunović, osvojili bi između 13 i 15 posto i završili u dubokoj opoziciji”, prokomentirao je Jung. BILO JE NEŠTO POSLIJE devet navečer i pretpostavljam da u tom trenutku na Iblerovu trgu nije bilo više od troje onih koji nisu mislili da će idućeg jutra Hrvatsku voditi Zoran Milanović i SDP. U tim trenucima, bliski Milanovićevi suradnici govorili su o koaliciji s HSS-om i HSLS-om kao riješenom pitanju oko kojega treba dogovoriti posljednje tehničke detalje. Ali u strateškom pogledu, postizborna koalicija je djelovala vrlo izvjesna. Jedini koji se nije izjašnjavao bio je Zoran Milanović, koji je većinu vremena proveo u svojem uredu u društvu Jurčića, Dragovana i Milanke Opačić, a nakratko ga je posjetio i Sanjin otac. Pola sata kasnije, počeli su stizati dijametralno drukčiji rezultati koji su ukazivali da je u puno mjesta i gradova zapravo HDZ u prednosti. Malo-pomalo atmosfera je postajala sve tmurnija, a okupljeni sve više pokisli, posebno nakon što je izborna komisija objavila prve neslužbene rezultate, koji su potvrdili Sanaderovu prednost u odnosu na Milanovića. Negdje poslije ponoći Dragovan je zabrinuto gledao u analizu koja je pokazala da za HDZom zaostaju za šest-sedam mandata. Zoran je ostao gore na prvom katu i bilo mi je jasno da je besmisleno tražiti da ispriča vlastitu verziju i objasni uzroke poraza. Iako se još danima u javnosti odbijao predati i priznati poraz, već u izbornoj noći znao je da je izgubio. Ali ponos mu nije dopuštao da postupi kao što je to prije četiri godine napravio Ivica Račan, kada je javno priznao da je pobjednik Ivo Sanader. Još jednom se vidjela ta važna karakterna razlika između Milanovića i Račana, ovoga puta u načinu na koji prihvaćaju poraz. Što se mene ticalo, vidio sam dovoljno i izišao sam iz SDP-ove centrale. Dok sam u Importanne Galleriji čekao lift do podzemne garaže, pokraj mene se ukazala vitka, upravo čarobna plavuša. Bila je to glasnogovornica slovenskog premijera Boruta Pahora s kojom sam se upoznao par sati ranije, dok se još činilo da će Milanović uvjerljivo pobijediti.

“Kako vam se čini ovo kod nas?” pitao sam je kada smo ušli u lift. “Mnjahhh”, glasio je odgovor. Dok sam gledao kako rezignirano odlazi, pomislio sam da je Borut Pahor snažno navijao za Milanovića. U ponedjeljak ujutro u devet sati Ljubo Jurčić polako je ispijao kavu na pustom Iblerovu trgu. Došao je kako bi se s Milanovićem konzultirao o idućim postupcima, a među ostalim i što u SDP-u planiraju činiti ostanu li u oporbi. Milanović se nije pojavio, a kako mi je kasnije pričao Jurčić, jedina osoba iz stranačkog vrha koju je sreo tog jutra bila je Željka Antunović. Ostali su nestali i u zgradi je vladala potpuna tišina… …

U UTORAK su u sjedištu SDP-a najveće nade polagali u sjednicu Predsjedništva HSS-a, koja je najavljena za srijedu. Na sjednici neće biti donijeta definitivna odluka s kime će početi pregovori, ali će se osjetiti stavovi vodećih članova Hrvatske seljačke stranke. Milanovićevi suradnici pažljivo su pregledavali profile Friščićeve ekipe i uz popriličnu količinu samopouzdanja zaključili da postoje veliki izgledi za stvaranje koalicije. “HSS i HSLS će sigurno biti na vlasti i oni znaju da se oko toga ne trebaju brinuti. Ali nitko im, pa ni HDZ, nije u stanju ponuditi tako mnogo poput nas”, uvjeravali su jedni druge na Iblerovu trgu. Stoga nije iznenadila informacija koja je puštena iz vodstva SDP-a, prema kojoj se razmišljalo i o potpori trojice zastupnika stranke Branimira Glavaša. U nedjelju navečer takva bi se ideja smatrala bogohulnom, ali sada je počeo prevladavati pragmatizam. Ipak, sastavljanjem Vlade bavio se Sanader, a za to vrijeme u SDP-u je započeo ništa manje važan proces – proces Milanovićeve političke rehabilitacije. U ponedjeljak oko podneva to sam shvatio nakon odvojenih razgovora s Ivanom Račanom, Igorom Dragovanom i Rajkom Ostojićem. Sva trojica su zastupala jednaku tezu: pod Milanovićevim su vodstvom osvojili gotovo 70 posto više zastupničkih mandata nego 2003., a opet se može dogoditi da HDZ zadrži vlast. Takav bi rasplet i u formalnom smislu predstavljao poraz, pa ipak Milanovićev čelni položaj i dalje je bio stabilan, i veliki su izgledi bili da na stranačkoj konvenciji koja će se održati u proljeće 2008. dobije potporu delegata za nove četiri godine na čelu hrvatskih socijaldemokrata. ”Što još trebamo napraviti da bismo pobijedili? Izabrali smo odličnog predsjednika, napravili dobru kampanju, a ipak je HDZ osvojio više zastupničkih mandata i izgleda da ćemo još četiri godine provesti u oporbi”, glasio je neformalni zaključak trojice sugovornika.

Vidjelo se da ovi članovi neslužbenog establišmenta ne smatraju 41-godišnjeg nasljednika Ivice Račana odgovornim za osvajanje manjeg broja mandata od Hrvatske demokratske zajednice. Jasno da su postojali i nezadovoljnici poput Milana Bandića i Željke Antunović, međutim, Milanović je s osvojenih 42 posto glasova u I. izbornoj jedinici postigao najbolji rezultat od svih stranačkih lista i na taj se način potvrdio među biračima, ali i unutar SDP-a. Dodatni argument koji mu je išao u prilog bila je pobjeda SDP-a nad HDZ-om u šest od deset izbornih jedinica, što je govorilo da socijaldemokratska partija ponovno ima široku podršku među građanima. Ali bila je to Pirova pobjeda i Milanović se počeo pitati što je dovelo do gubitka izbora. Prva postizborna analiza glasila je, otprilike, ovako: Milanović je napravio stratešku pogrešku kada je pokazao da ne želi razgovarati o koaliciji s HNS- om. Dvadeset i četiri sata nakon završetka izbora vidjelo se da bi koalicija SDP – HNS osvojila 66, a HDZ 63 glasa. To je značilo da je Zoran Milanović mogao postati premijer uz pomoć manjinskih zastupnika i trojice glavaševaca, dakle, bez glasova HSSa i HSLS-a.

A oni bi sigurno došli na pregovore s mandatarom za sastav nove vlade, jer više ništa ih ne bi vezalo za Ivu Sanadera. Ljubo Jurčić je u kampanju ušao s lošom inicijativom uvođenja poreza na kapitalnu dobit, a Milanović ga je u javnosti podržao. Jedan od temelja kampanji je izbjegavanje priča o novim nametima, čak ako za njih postoji opravdano pokriće. S druge strane, HDZ-ova vlada je građanima omogućila povoljan otkup dionica i, unatoč njihovoj precijenjenoj vrijednosti, kod 200.000 stanovnika stvoren je dojam da su danas bogatiji nego prije. Zoran Milanović se u sebi grizao jer je osobno bio protiv poreza na kapitalnu dobit, a posebno ga je nerviralo Jurčićevo post festum ustrajavanje da se radilo o dobroj ideji. Nevjerojatno štetan gaf napravila je Marija Lugarić, svojom izjavom o ukidanju vjeronauka u školama, kada je otvorila posve nepotreban sukob s Katoličkom crkvom… …Milanović je griješio i time što je tek usputno spominjao korupciju u vlasti, a to je očito bila tema na kojoj se moglo snažno napasti Ivu Sanadera….

…KOLIKO GOD su u SDP-u bili svjesni da Zoran Milanović nije nedužan zbog poraza, njegov položaj u stranci ostao je vrlo čvrst. Točnije, bio je čvrst prvih desetak dana, a tada je započela pobuna koju je iz sjene predvodila njegova stara protivnica Željka Antunović. U stvarnosti, najprije je došlo do razlaza s Jurčićem. On je u sebi već tijekom izborne noći priznao poraz i odlučio se neko vrijeme maknuti iz politike. Odmah je nazvao staru ekipu u rodnom kraju i za sljedeći vikend dogovorio dolazak na kolinje, a prije toga namjeravo je raskrstiti i sa Zoranom Milanovićem. Bilo mu je dosta svega, i njihovog neslaganja oko temeljnih pitanja i medijskih komentara da ga je Milanović morao smijeniti, a posebno mu se nije svidjela ideja da SDP ne smije priznati poraz, iako ima deset zastupnika manje nego HDZ. Predložio je Milanoviću da će se osobno obratiti novinarima i dati ostavku na položaj premijerskog kandidata, ali ovaj to nije odobrio. “OK, onda idem na kolinje u Hercegovinu”, odlučio je Jurčić. Kada sam ga jednom prilikom pitao je li mi Jurčić rekao istinu, Zoran Milanović je, poprilično ljutito, demantirao svojeg nekadašnjeg bliskog suradnika. Milanović me uvjeravao da je osobno inicirao sastanak s Jurčićem, na koji je pozvao i Slavka Linića. Predložio je Jurčiću da odstupi s pozicije premijerskog kandidata i da se zatim zajedno pojave pred novinarima, obavijeste ih o zajedničkoj odluci i tako pokažu da između njih nema sukoba. Jurčić je to – prema Milanovićevom objašnjenju – odbio s jednom jedinom rečenicom: “Ne mogu, idem u Hercegovinu kod roditelja na kolinje.” U Milanovićevoj kasnijoj interpretaciji, Jurčićevo odbijanje nije doživio kao nešto loše. Pretpostvio je da ima stare roditelje kojima je neophodna pomoć i pobjesnio je tek kada je gledajući televiziju shvatio da je Ljubo Jurčić u Hercegovinu otišao da bi se zabavio sa starim društvom…

…ČAK NI NJIHOV zadnji susret nije mogao proći bez skandala. U četvrtak, 29. studenog, Milanović i Jurčić su krenuli prema Mimari gdje je Antun Vujić predstavljao posljednji svezak svoje Opće i nacionalne enciklopedije. Dok su se vozili središtem Zagreba, izmijenili su svega par rečenica. U trenutku kada su stigli do Rooseveltova trga, Milanović je kratko pitao: “Tko će doći u ime HDZ-a?” “Koliko mi je poznato, stiže Šeks”, uzvratio je Jurčić, izlazeći iz auta. “Onda ja tamo nemam što tražiti. Vozi me natrag u stranku”, naredio je Milanović šoferu Iveku. Ljubo Jurčić je zabezeknuto gledao kako se udaljavaju, a zatim se okrenuo i popeo u Mimaru. Iduće jutro sjeo je u svoj luksuzni BMW5 i zaputio se u Hercegovinu. Dok je prolazio pokraj Karlovca, zazvonio je mobitel, a na drugoj strani bio je neki novinar koji je tražio komentar Milanovićeve odluke da ga smijeni s položaja premijerskog kandidata. Jurčić je shvatio kako je Zoran Milanović upravo objavio njegovu smjenu, a da ga nije uopće obavijestio. U sebi je bjesnio, ali pomislio je da nema svrhe ulaziti u nove sukobe i dao je benevolentnu izjavu.

Do Hercegovine ih je dao još dvadeset, a onda je, kao u skeču Monty Pythona, usred svinjokolje na koncu dao izjavu i za HTV. Taman nakon što su njegovi prijatelji poklali prasad, on se pojavio pred kamerama i počeo objašnjavati kako je logično da više neće biti premijerski kandidat. Bio je to definitivno najbizarniji mogući prizor; jedan od opozicijskih lidera u središnjem Dnevniku govori o svojoj ostavci – dok se iza njega redaju nezaboravni prizori prerezanih svinjskih vratova, ispranih crijeva i hrpa sala. U stvarnosti, Ljubo Jurčić je znao da će Milanović poludjeti kada vidi ovu scenu, ali nije ga bilo briga. Upravo suprotno, bilo mu je drago.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši