POLITICAL REPORT: Nevine žrtve udara na Zorana Milanovića

Objavljeno u Nacionalu br. 669, 2008-09-08

Tomislav i Ivan Musić, brat i otac supruge Zorana Milanovića, postali su kolateralne žrtve u medijsko-političkom ratu čiji je cilj kompromitirati šefa SDP-a zbog podrške Bandiću uoči lokalnih izbora

Tomislav i Ivan Musić, vlasnici male građevinske tvrtke GIM, mogli bi postati kolateralne žrtve posljednjeg napada na Zorana Milanovića. Iako izbjegavaju medije, doznaje se kako strahuju od mogućeg bankrota i zatvaranja tvrtke koja je proteklih godina povremeno obavljala jednostavne poslove stručnog nadzora. O snazi GIM-a govori podatak da, iako su građevinska tvrtka, nikada se nisu bavili unosnim poslovima izgradnje, a uostalom, smještena je u stanu svog osnivača. Ali otkako je u Jutarnjem listu objavljena neistinita vijest da su pod istragom Uskoka, Musići su postali svjesni da su dio puno veće igre, koja za njih može loše završiti. Jer, tko će ubuduće dati posao poduzeću koje je optuženo za sudjelovanje u mutnim poslovima pod pokroviteljstvom Milana Bandića.

Tako će 19. obljetnica osnutka GIM-a, koja pada 20. rujna, po svemu sudeći, proteći u lošoj atmosferi. Policajci ispituju tamošnje inženjere, mediji pišu da dobivaju poslove zahvaljujući političkim protekcijama, a u poslovnim krugovima ovakva vrsta propagande je pogubna. Stoga je logično pitanje koje ovih dana postavljaju Musići, a svodi se na to, hoće li GIM opstati do dvadesete godine od osnutka.

Donedavno je ime inženjera Tomislava Musića, direktora tvrtke GIM d.o.o. bilo poznato uskom krugu vlasnika građevinskih tvrtki, činovnicima Grada Zagreba i Ministarstva obnove. Po svemu sudeći, tako bi i ostalo jer GIM spada među manja obiteljska poduzeća – zapošljava petero inženjera – ali Musići su u familijarnim odnosima sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom SDP-a. Da se ne radi o obiteljskim vezama, mediji nikada ne bi doveli u pitanje legalnost poslova iza kojih stoje Ivan i Tomislav Musić, punac i šogor šefa opozicije.

Milanovićeva supruga je Sanja Milanović-Musić, s kojom ima dvojicu sinova. U nekoliko navrata je izjavio da im je punac financijski pomogao prilikom kupnje stana, i sada se to uzima kao argument zašto su Musići dobili nekoliko gradskih poslova. Pritom se prelazi preko podatka da Ivan Musić više ne vodi obiteljsku tvrtku, kao i da GIM, u poslovnom pogledu, ne spada među utjecajnije firme u graditeljskoj branši. Bave se isključivo nadzorom, a to je najjeftiniji dio poslova.
Sve u svemu, iako odbijaju javno nastupati, potpuno je neupitno da Musići nisu očekivali da će se naći u aferi čiji cilj nisu oni, već Milanović, kojem se želi dokazati da, štiteći ženina oca i brata, prikriva korupciju i pristaje na pakt s Milanom Bandićem. Upravo to je bila svrha članka u Jutarnjem listu “Milanovićev punac i Bandić pod istragom”, u kojem se sugeriralo da “Uskok istražuje poslove Milanovićeva punca”. Iako je istoga dana Uskok demantirao bilo kakvu istragu nad Musićima, idućih dana objavljeno je još nekoliko članaka u kojima se sugeriraju navodni prljavi poslovi vlasnika tvrtke GIM.

Sve je kulminiralo u petak 5. rujna, kada je zagrebačka policija na razgovor pozvala Đurđicu Jakolić, inženjerku GIM-a. Oko 11 sati, inspektori su nazvali Đurđicu Jakolić, i zamolili je da dođe u Policijsku upravu zagrebačku, kako bi objasnila povezanost tvrtke MTG i Zagrebačkih cesta. U izjavi za web-portal Index, objasnila je kako ne vidi nikakvu vezu s GIM-om: ‘’Postavljen mi je niz pitanja o službenim podacima, koji su policiji poznati i potpuno dostupni, a tiču se poslovanja GIM-a, kao i pitanja vezana uz poslove kooperanata drugih izvoditelja o kojima ni ja niti GIM nemamo nikakve informacije’’, rekla je Đurđica Jakolić za Index. Nacional neslužbeno doznaje da najveći dio jednosatnog razgovora vođenog u Heinzelovoj ulici, manje odnosi na “aferu” oko nadzora spoja Vatikanske i Sarajevske ulice za koju su u Jutarnjem listu optuženi Bandić i Musić, a više oko pitanja vezanih za napad na Igora Rađenovića, direktora Zagrebačkih cesta. Iz razgovora s inspektorima, moglo se zaključiti da pokušavaju doznati ponešto o napadu na Rađenovića, odnosno, imaju li u građevinskim poduzećima saznanja tko stoji iza premlaćivanja.

Signifikantno je da je policija zvala inženjerku, a ne direktora Tomislava Musića. Njegov otac Ivan Musić je osnovao GIM, i formalni je vlasnik, međutim, prije nekog se vremena povukao u mirovinu, i poslove prepustio sinu. Obojica su građevinski inženjeri: tijekom 70-ih Ivan Musić je radio u Zagrebačkim cestama, potom u stambenoj zadruzi Zagrebstan, a 1989. osnovao je GIM što je kratica za graditeljstvo, inženjering i marketing. Za nekoliko dana, točnije 20. rujna trebali su obilježiti 19. godišnjicu osnutka tvrtke, a umjesto toga postali su dio političke afere.

GIM nema tajnicu, zaposleno je pet inženjera, a prema spisima Trgovačkog suda, sjedište tvrtke nalazi se u Musićevu stanu u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu. Temeljni kapital firme iznosi 25.600 kuna, a kao direktor je naveden Tomislav Musić, šogor Zorana Milanovića. Tomislav Musić se rodio 1975., živi na Ksaveru, a u GIM-u je zaposlen od 2002. godine. Njegovi poznanici tvrde kako je posljednjih dana silno uznemiren, i ne može shvatiti zbog čega je dospio u medije. U nešto manje od dva desetljeća, tvrtka nikada nije imala problema sa zakonom, iako su u tom razdoblju obavljali priličan broj poslova za grad i ministarstva. Prije jednog desetljeća odrađivali su za Agenciju za promet nekretnina stručni nadzor pri obnovi kuća za srpske povratnike, potom su radili s Hrvatskim cestama i Hrvatskim autocestama, kao i ministarstvom koji vodi Božidar Kalmeta.

Ipak najveći dio poslova radili su za Grad Zagreb, u kojem se odvijaju središnji graditeljski projekti u zemlji. GIM je jedna od desetak srednje velikih nadzornih tvrtki, s godišnjim prometom između 2 i 4,5 milijuna kuna. Tako su 2005. u Zagrebu sudjelovali u 13 natječaja, a pobijedili jedanput, 2006. podnijeli su 31 prijavu, i pobijedili 7 puta. U 2007. konkurirali su za 24 posla, od kojih su dobili samo tri.

Jedan od poslova iz 2006. odnosio se i na stručni nadzor spoja Vatikanske i Sarajevske ulice, koji se sada koristi kao dokaz korupcije unutar Socijaldemokratske partije.

U uvjetima koji vladaju u Hrvatskoj, gotovo je uobičajeno dobiti nadzor nad radovima koji su završeni nekoliko tjedana ranije. Tako je 14. lipnja 2006. otvoreno nadmetanje za posao na spoju Vatikanske i Sarajevske, a 21. lipnja 2006. je donesena odluka o dodjeljivanju nadzora GIM-u, uz objašnjenje kako su Musići dali najnižu financijsku ponudu. Ali trebala su proći još 23 dana, prije negoli je 14. srpnja potpisan prvi ugovor s GIM-om oko radova. U strogo proceduralnom pogledu, ovakav način sklapanja poslova na rubu je zakona, međutim u Hrvatskoj je uobičajena pojava. Radi se o tome da je lokalna i državna administracija iznimno troma i nefleksibilna, i u pravilu trebaju proći tjedni, između donošenja odluke i potpisivanja ugovora s izvođačima ili tvrtkom koja obavlja stručni nadzor.

Iako će u neformalnim razgovorima građevinski inženjeri priznati da se takvo što treba izbjeći, svi se toga rijetko pridržavaju. U situaciji kada za svaki građevinski projekt srednje veličine konkurira desetak tvrtki, odbiti započeti radove bez ugovora, značilo bi da ta firma u budućnosti teško može računati na neki novi posao. Zato svi šute, i na temelju odluke počinju raditi, a ugovor zaključuju poslije sedam ili trideset dana, ovisno o tome kada iz Grada Zagreba stigne poziv na potpisivanje. Početkom jeseni došlo je do proširenja poslova zbog čega je 5. listopada 2006. provedeno još jedno javno prikupljanje, ponude su raspisane i objavljene u Vjesniku 17. listopada, a otvaranje sporne ceste bilo je 8. listopada. Drugi ugovor s GIM-om potpisan je 21. listopada 2006., trinaest dana nakon otvaranja ceste. Radilo se o proširivanju poslova u Vatikanskoj i Sarajevskoj ulici, i čitav projekt vrijedio je 15.000.000 kuna, dok je GIM-ov stručni nadzor stajao 137.000 kuna.
Kada bi se išlo u detalje, onda je i pristajanje GIM-a na ovu svotu, svojevrsno kršenje profesionalnih principa. Građevinska komora Hrvatske sugerira svojim članovima da za poslove stručnog nadzora uzmu barem 1,5 posto vrijednosti cjelokupnog posla, a ovdje je Tomislav Musić pristao na 0,9 posto.

Otvarajući ovu prometnicu, Milan Bandić nije prekršio zakon. Građevinski stručnjaci objašnjavaju kako je uporabnu dozvolu za otvaranje prometnice moguće dobiti na temelju obavljenog tehničkog pregleda, premda u tom trenutku nisu obavljeni svi radovi. No ako su zadovoljeni sigurnosni uvjeti, cesta se može otvoriti, a kasnije se dovršavaju preostali poslovi kao što je uređenje obližnjeg nogostupa ili hortikulturalni radovi. To što je Bandić otvarajući 8 listopada spoj Sarajevske i Vatikanske, izjavio i da je obavljen stručni nadzor, treba pripisati njegovu shvaćanju politike. Izgradnja i obnova prometnica predstavljaju jedan od temelja u njegovim dosadašnjim kampanjama, a gradonačelnik redovito pokušava ostaviti dojam kako zahvaljujući njegovoj inicijativi, sve traje puno kraće nego bi trebalo. Uostalom i ovoga ljeta je tvrdio da je dio zelenog vala u središtu Zagreba obnovljen nekoliko tjedana prije roka, isključivo zahvaljujući njegovu angažmanu. Slična situacija dogodila se 8. listopada 2006., ali radovi na cesti toga dana nisu bili završeni. Musićeva tvrtka je i dalje nadzirala radove, koji su okončani poslije nekog vremena. Završetak nitko nije popratio, budući da je Bandić još ranije otvorio cestu.

Tako je pitanje onoga što u građevinskim krugovima nazivaju pedesetak metara dugom “rampom”, zamišljeno kao ključni argument o korumpiranosti oporbe. Poveznica je jasna: Milanović zna kako su najbliži srodnici njegove supruge zaradili novac na nepošten način, a kako se radi o poslu s Gradom Zagrebom, odlučio je podržati Bandića, a ne nekoga od njegovih oponenata unutar SDP-a. U ovako formuliranoj priči, Tomislav i Ivan Musić postali su sredstvo za kompromitiranje Zorana Milanovića, iako cijela priča sadrži brojne faktografske i logičke nedostatke.

Iz vrlo pouzdanih izvora može se doznati da Musići nikada nisu imali veze s politikom. Nadzorni poslovi se ugovaraju na nižim razinama, i ni o jednom dosadašnjem projektu nisu pregovarali s Bandićem, Čačićem ili Kalmetom. To ne znači da su apolitični, primjerice Ivan Musić je vrlo prisan sa Zoranom Milanovićem, a viđen je na nekoliko SDP-ovih skupova, međutim nije stranački angažiran. Za razliku od njega, Tomislav Musić ne posjećuje političke manifestacije, i nije pretjerano zainteresiran za politiku. Ali izgleda kako i on počinje shvaćati da je postao dio igre puno širih razmjera, što potvrđuje njegova nedavna izjava grupi poznanika: “Što očekuju od mene, da se odreknem sestre, šogora i nećaka? Ne dolazi u obzir.”

Osim toga, kada je 2006. GIM obavljao radove u Vatikanskoj i Sarajevskoj, Milanović je bio daleko od stranačkog vrha, i bez stvarnog političkog utjecaja. Tek su kasniji događaji oko Ivice Račana, doveli do njegova političkog uzleta, ali u ljeto 2006., realno, bio je ne pretjerano utjecajan partijski dužnosnik.

Također, odnos između Milanovića i Bandića puno je kompleksniji, da bi se svodio na obiteljske poslove. Njih dvojica pripadaju potpuno različitim vrijednosnim i ideološkim sustavima, i to je poznato svakom tko prati SDP. Ali od kada je izabran za predsjednika socijaldemokrata, bilo je jasno da se Milanović neće upustiti u stvarnu borbu s Bandićem, iako su mediji najavljivali kao potencijalne gradonačelničke kandidate Ivu Josipovića, Borisa Šprema, Nevena Mimicu pa čak i Ivu Jelušića. Njihov problem je nedostatak političke snage, a Milanovićev opstanak uvelike ovisi o rezultatima idućih lokalnih izbora. Minimum koji mora ostvariti su pobjede u Zagrebu i Rijeci, i u tome mora uz sebe imati Bandića. Sukob sa zagrebačkim gradonačelnikom izazvao bi veliku krizu, i teško je prognozirati bi li SDP zadržao vlast u glavnom gradu.

To znači da je odnos Milanović-Bandić striktno politički, a ne poslovan. Niti jedan relevantni član SDP-a već mjesecima nije napao Milana Bandića, što je također potvrda konsenzusa po kojem samo on može jamčiti pobjedu u Zagrebu.

SDP-ov problem je da to znaju i njihovi protivnici, i to je glavni razlog lansiranja izmišljene građevinske afere. Njezinu metu ne predstavljaju Tomislav i Ivan Musić nego Milan Bandić i Zoran Milanović.

NEMA ISTRAGE USKOKA

Cilj medijske hajke nisu otac i sin Musić već njihov zet i šogor Milanović, kojem se želi dokazati da, štiteći ženina oca i brata, prikriva korupciju i pristaje na pakt s Milanom Bandićem. Upravo to je bila svrha članka u Jutarnjem listu “Milanovićev punac i Bandić pod istragom”, u kojem se sugeriralo da “Uskok istražuje poslove Milanovićeva punca”. Iako je istoga dana Uskok demantirao bilo kakvu istragu nad Musićima, idućih dana objavljeno je još nekoliko članaka u kojima se sugeriraju navodni prljavi poslovi vlasnika tvrtke GIM.

BANDIĆ TREBA MILANOVIĆU

Od početka njegova mandata na čelu SDP-a, bilo je jasno da se Milanović neće upustiti u borbu s Bandićem, iako su mediji najavljivali kao potencijalne gradonačelničke kandidate Ivu Josipovića, Borisa Šprema, Nevena Mimicu pa čak i Ivu Jelušića. Njihov problem je nedostatak političke snage, a Milanovićev opstanak uvelike ovisi o rezultatima lokalnih izbora. Minimum koji mora ostvariti su pobjede u Zagrebu i Rijeci, i u tome mora uz sebe imati Bandića. Teško je prognozirati bi li bez njega mogao zadržati vlast u glavnom gradu.

IVAN MUSIĆ NE VODI GM

U nekoliko navrata Milanović je izjavio da mu je punac pomogao prilikom kupnje stana, i sada se to uzima kao argument zašto su Musići dobili gradske poslove. Pritom se prelazi preko podatka da Ivan Musić više ne vodi obiteljsku tvrtku.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši