POLICIJSKI DOSSIER O ZLOČINU U CERNI: Svjedočenja sudionika pokolja srpske obitelji Olujić

Objavljeno u Nacionalu br. 563, 2006-08-28

NACIONAL DONOSI dijelove iskaza Zorana Poštića i Davora Lazića, dvojice od 5 nekadašnjih pripadnika HOS-a osumnjičenih za zvjersko ubojstvo obitelji Olujić iz Cerne kod Vinkovaca 1992. godine, u kojem otkrivaju motive, egzekutore i nalogodavca zločina

Državno odvjetništvo uspjelo je rekonstruirati tko je i zašto likvidirao obitelj Radomira Olujića, Srbina iz Cerne, u veljači 1992. Zoran Poštić i Davor Lazić, dvojica od petorice osumnjičenih za divljačko ubojstvo obitelji Olujić, dali su policiji opsežan iskaz o tom zločinu i detaljno opisali kako je i zašto Tomislav Madi naručio likvidaciju te obitelji. Nesretna obitelj stradala je u noći sa 17. na 18. veljače 1992., o njihovu stradavanju se do kraja prošle godine nije znalo gotovo ništa a sve do prošlog tjedna nije se znalo hoće li policija ikada pronaći odgovorne. Tada je policija za to ubojstvo osumnjičila pripadnike Hrvatske vojske: Poštića, Lazića, Marija Jurića, osobu nadimka Bosanac a kao nalogodavca Tomislava Madija. Svi su pritvoreni, osim Bosanca, koji je u bijegu. Zoran Poštić i Davor Lazić su u vrijeme ubojstva bili u Madijevoj jedinici, koja je tada već bila izvan sastava HOS-a i pripojena 105. bjelovarskoj brigadi.

Oni su se vlakom, bez znanja roditelja, zaputili u obranu Hrvatske. Imali su problema s pristupanjem Zboru narodne garde, jer su bili premladi, pa su se uputili u podružnicu Glavnog stana HOS-a u blizini glavnog kolodvora u Zagrebu. Ondje su ih uputili u Vinkovce, gdje su bili nekoliko dana, a potom su prebačeni u vod HOS-a kojim je zapovijedao Tomislav Madi. Bili su smješteni u prostorijama osnovne škole u Komletincima. Te večeri, kada je izvršeno ubojstvo, izvjesni Branko došao je u spavaonicu osnovne škole i tražio dva dobrovoljca za jednu akciju. Lazić i Poštić su se odmah prijavili. Branko ih je odveo u zbornicu škole, gdje je bio Madijev zapovjednički ured. Ondje su već bili izvjesni Starčević, koji je bio vozač u postrojbi, osoba nadimka Bosanac i Mario Jurić. Madi ih je ondje uputio u akciju u kojoj je trebalo ubiti neke “vikend četnike”, koje je on poznavao. Radilo se o obitelji Olujić. Radomir Olujić bio je šef samoposluge u Cerni a njegova supruga Anica, inače Hrvatica, radila je kao službenica u banci. Bili su relativno imućna obitelj. Kada je okupljenima u svom uredu rekao što trebaju učiniti, Madi ih je upitao tko će ih ubiti. Poštić i Lazić tvrde da su odbili to učiniti, ali su potom Bosanac i Jurić pristali. Madi im je naredio da se presvuku iz maskirnih u uniforme bivše JNA, jer će ih jedino tako četnici pustiti u kuću. Zatim su otišli do skladišta i ondje zadužili uniforme i oružje. Poštić je dobio automatsku pušku s nožicama a Lazić i ostali obične automatske puške, Jurićeva je bila marke Škorpion. Bosanac i Jurić dobili su i prigušivače. Poštić tvrdi da je dobio prazne okvire za municiju, ali mu je Madi rekao da će je dobiti naknadno. Na kraju nije dobio streljivo pa je u akciju otišao s praznom puškom. Lazić također tvrdi da nije imao municije u oružju. Osim osobnog naoružanja zadužili su tri protutenkovske mine, nekoliko štapina eksploziva i fitilj, kako bi nakon akcije minirali kuću. Sve svoje osobne dokumente morali su ostaviti u bazi. Nakon što su se presvukli, sjeli su u stari bijeli mercedes i Starčević ih je odvezao do Cerne. Ondje su se parkirali i pješice krenuli prema kući Olujićevih. Grupu je predvodio Bosanac, kojem je vozač Starčević pokazao kamo treba ići. Pješačili su petnaestak minuta. Kapija ispred Olujićeve kuće bila je otvorena, tako da su odmah otišli do ulaznih vrata. Bosanac je pokucao i Olujić im je otvorio vrata. Pustio ih je u kuću, Bosanac mu je rekao da su iz policije i da će mu pretresti kuću. Bosanac se zajedno s Olujićem zaputio prema sobi na kraju hodnika, a nakon što je njegova supruga Anica rekla da će pozvati policiju, Bosanac je u hodniku rukom iščupao žicu telefona iz utičnice. Poštiću i Laziću Bosanac je naredio da ostanu u hodniku i kasnije pretresu spavaću sobu a on je s Jurićem ušao u sobu gdje se dogodio masakr. Poštić i Lazić su u hodniku odložili mine i ušli u spavaću sobu. Tamo su pronašli lovačku pušku, više lovačkih patrona, oko 1500 njemačkih maraka u sitnim novčanicama, neke dokumente, maskirnu odoru i crnu beretku s četničkim grbom. Istodobno su iz sobe u koju su ušli Bosanac i Jurić začuli vriskove i pucnjeve. Poštić je otišao vidjeti što se dogodilo. Na dvosjedu i trosjedu vidio je nekoliko beživotnih tijela a pokraj njih su stajali Bosanac i Jurić.

Prizor je bio stravičan. Ležeći na krevetu i drugim mjestima gdje su ih zatekli meci, žrtve su ujutro izgledale sablasno – zbog količine krvi koja je iz njih istekla, očevicima se u prvi mah učinilo da su zaklani. “Nikad to neću zaboraviti. Ljudska krv ima karakterističan miris, nikada ga više ne možete zaboraviti”, izjavio je jedan od susjeda koji je vidio prizor. Poštić se neposredno nakon ubojstva vratio u spavaću sobu i upišao od straha. Neko vrijeme su se on i Lazić samo gledali, potom su ponijeli stvari koje su našli tijekom pretresa i krenuli prema automobilu. Prošli su i pored punkta vojnika, koji ih nisu zaustavljali. Jurić je ranije govorio da zna kako treba postaviti i aktivirati mine. Međutim, precijenio se. Mine nisu eksplodirale i samo zato je policija nakon 14 godina mogla osigurati materijalne dokaze koji osumnjičenike povezuju s ubojstvom. To je zapravo stvorilo preduvjete za njihovo privođenje i osiguravanje novih dokaza. Kada su se vratili u Komletince, sva petorica otišli su u ured Tomislava Madija. Na stol ispred njega stavili su predmete koje su ponijeli iz kuće a Madi je s te hrpe uzeo novac. Poštić i Lazić nisu mogli spavati. Sutradan u zoru su Poštić, Lazić, Madi i još dvije osobe otišli u izviđačku akciju. Lazić se uplašio za svoj život, jer se već tada govorilo da postrojbu nitko ne može napustiti, a onaj tko to želi učiniti dobije metak u leđa tijekom takvih akcija izviđanja. Kada su se vratili iz akcije, obojica su zatražili slobodne dane. Navečer im je prišao zapovjednik voda i rekao im da sutradan idu kući. Bosanac je tijekom te večeri prišao Laziću i rekao mu da o svemu šuti, inače će njemu i obitelji zubima pregristi grkljane. Dan poslije Madi je Poštiću i Laziću rekao da moraju napustiti bazu jer akcija nije izvedena kako treba – kuća nije dignuta u zrak. Potom je svakom dao 100 njemačkih maraka. Stigli su u Zagreb i otišli svaki svojim putem.

Obojica su se kasnije vraćali na bojište, ali više nisu bili u kontaktu s Madijem. Lazić tvrdi da ga je godinama proganjao strah od Madija, posebno jer je povremeno u novinama čitao tekstove o njegovoj poduzetničkoj karijeri, što ga je uvjerilo u njegovu utjecajnost. Sve do rujna 2005., kad je na Hrvatskoj televiziji emitirana “Latinica” s temom o likvidacijama nepodobnih osoba 90-ih u Hrvatskoj, o tragediji obitelji Olujić hrvatska javnost nije znala gotovo ništa. Nakon prikazivanja priloga o stradavanju te obitelji u toj emisiji, doznalo se da je Stojanki Olujić, majci Radomira Olujića, u prosincu 1998. nepoznata osoba s čarapom navučenom preko glave zakucao na vrata. Muškarac ju je nekoliko trenutaka bez riječi promatrao a potom otišao. Stojanka Olujić doživjela je taj posjet kao prijetnju smrću i sve prijavila policiji. Tada je podsjetila policiju i na to što se dogodilo njezinom sinu, snahi i unucima. Ništa se konkretno nije dogodilo sve do 17. svibnja 2006. Policija je toga dana u 7.30 ujutro pozvonila na vrata stana Romea Stuparića iz Velike Gorice. Oni su od nekih lokalnih narkomana, bivših pripadnika HOS-a, čuli da bi o slučaju Olujić mogli nešto znati Romeo Stuparić i Frano Gabrić. Stuparić je kao pripadnik HOS-a ratovao u Slavoniji, gdje je i ranjen. Ratovao je i na Kupresu te sudjelovao u Oluji. Umirovljen je 2001. Danas ima ozbiljnih problema zbog PTSP-a, bavi se ribolovom i pokušava biti uzoran otac petogodišnjem djetetu. U vrijeme kad mu je policija pozvonila na vrata, nikoga nije bilo doma pa je susjeda javila njegovoj supruzi da je nekoga od njih tražila policija. Kada je doznao zašto ga traže, Stuparić je kupio benzin, polio se i prijetio da će se zapaliti. Došao je ispred svoje zgrade, nazvao svog dugogodišnjeg poznanika Sašu Božića, urednika Glasa Turopolja, i rekao mu da će se zapaliti jer ne zna za što ga optužuju. Policija je reagirala tek nakon Božićeva poziva. Na terasi 8. kata višekatnice u Ulici Matice hrvatske, gdje Stuparić stanuje, drama je trajala nekoliko sati. Sve je sretno završilo tek nakon što je Stupariću zajamčeno da će ga ispitati u Velikoj Gorici, a ne u Zagrebu. Stuparića je da se ne zapali uvjeravao i njegov suborac iz HOS-a Frano Gabrić, koji je također ispitan zbog sumnje da je sudjelovao u tom ubojstvu. Nije poznato kako je policija došla do tih informacija. Međutim, istraga je ubrzo krenula drugim smjerom i rasvijetlila taj mučan događaj.

Dan nakon incidenta u Velikoj Gorici, Zoran Poštić, jedan od osumnjičenika za ubojstvo obitelji Olujić je krajem svibnja 2006. preko posrednika kontaktirao redakciju Nacionala, ponudio informacije vezane za divljačko ubojstvo obitelji Olujić te upozorio da policija za to ubojstvo sumnjiči krive ljude. Na poziv ga je potaknula drama velikogoričkog branitelja Romea Stuparića. Znao je da Stuparić nema s tim ubojstvom nikakve veze i isprva je preko posrednika naznačio da zna dosta o tom slučaju te bi o njemu čak bio spreman govoriti ako policija kao osumnjičenog za to ubojstvo pritvori Stuparića. Poštić je kasnije odustao od razgovora o tom slučaju, najvjerojatnije zato jer policija nije privela Stuparića. Nakon 3 mjeseca policija je Poštića osumnjičila da je sudjelovao u likvidaciji obitelji Olujić. Kao protagonist i nalogodavac tog ubojstva osumnjičen je Tomislav Madi, koji je sve do uhićenja živio posve normalnim obiteljskim životom sa suprugom i dvoje malodobne djece i imao relativno uspješnu poduzetničku karijeru. Osnovao je i rukovodio tvrtkama Ekomasa, Gratom i Madi. Jedna od tih tvrtki namjerava graditi 40-ak vikendica na Bjelolasici. Madi se rodio 15. listopada 1960. Neke detalje o Madiju i njegovoj postrojbi Nacionalu je otkrio Ivica Zupković, bivši Madijev zapovjednik u HOS-u. Zupković je bio zapovjednik 1. bojne HOS-a, koja se naknadno spojila sa 105. bjelovarskom brigadom HV-a i postala njezina 6. bojna. On je za Nacional izjavio kako je Madi uvijek bio problematičan. “Koliko se sjećam, Madi je prije rata radio kao fizički radnik na lokalnom silosu. U Vinkovcima se prije rata govorilo da je pobjegao u Ameriku nakon neke prometne nesreće. Ondje si je dao nadimak Čikago, a po tomu je imenovao i svoj vod. Ponašao se nadmeno i stalno me tražio da mu dodijelim čin satnika ili bojnika. Međutim, to mi nije padalo na pamet. Bio je običan vodnik. On je u HOS-u bio od 28. kolovoza do 31. prosinca 1991. Dotad smo već imali nekoliko razmirica”, kaže Zupković. Madi i njegov zapovjednik Zupković posvađali su se oko raspodjele hrane i pića. Jednom prilikom u HOS je stigla donacija jabuka i krušaka iz Borinaca. Madijevom vodu Zupković je dodijelio pet velikih sanduka voća, ali je on tražio gotovo sve. “Nisam mu na kraju dao ništa, jer je bio bezobrazan. Što bi on radio s tolikim voćem? Slično je bilo i s pošiljkom vode. On je za svojih 20-ak ljudi tražio gotovo svih 3000 litara. Za ostale ga nije bilo briga. Na kraju je ostao i bez voća i bez pića. Bilo mi je drago kada je koncem prosinca 1991. rekao da napušta moju postrojbu. Što je poslije radio nije mi poznato, ali dok je bio pod mojim zapovjedništvom, imao sam ga pod kontrolom. Od ostalih osumnjičenika poznavao sam jedino Jurića. Uopće me ne čudi da je među osumnjičenima, jer se radi o običnom primitivcu”, kaže Zupković. Zupković posjeduje vrlo sustavnu i opsežnu dokumentaciju o djelovanju jedinica HOS-a u to vrijeme. Među njima se vidi komu je Madi u to vrijeme zapovijedao i koliko je zarađivao.

Postrojba HOS-a u kojoj je bio Tomislav Madi boravila je na vinkovačkom ratištu od kolovoza do prosinca 1991., u sastavu 109. vinkovačke brigade kao 6. bojna “Marijan Baotić”. Tomislav Madi je sa svojom postrojbom HOS-a nakon uspostave primirja prešao iz 109. vinkovačke brigade pod zapovjedništvo 105. bjelovarske brigade, gdje je ostao do kraja veljače 1992. U međuvremenu, dok je Madi sa svojom postrojbom bio u sastavu 105. bjelovarske brigade, tijekom noći s 17. na 18. veljače 1992. ubijena je obitelj Olujić. Tadašnji zapovjednik brigade bojnik Stanko Palić nije učinio ništa da sankcionira zločin, a istraga protiv njega više nije moguća jer je poginuo 8. rujna 1993. od mine postavljene na vijenac u selu Kusonje kod Pakraca. Tomislav Madi je od 1. ožujka 1992. vojnu karijeru nastavio u postrojbama II. gardijske brigade, u mirovinu je otišao 1994. Nacional je pokušao stupiti u kontakt i s obitelji Tomislava Madija. Njegova majka isprva je pristala razgovarati, ali je supruga odlučila suprotno. Madijeva majka tek je kratko rekla da Madi zna tko ga je odao. To je Madiju sada nevažno, jer mu prijeti sasvim zaslužena dugogodišnja zatvorska kazna.

Mjesto zločina

Poštić i Lazić u iskazu policiji tvrde da su obitelj Olujić ubili Mario Jurić i čovjek nadimka Bosanac, dok su njih dvojica čekali u hodniku s minama u rukama.

Madijeve ratne navike

Davor Lazić policiji je ispričao neke situacije iz rata koje otkrivaju nasilni karakter Tomislava Madija. Imao je čudne načine provjere lojalnosti svojih vojnika. Jednom od zapovjednika rekao bi da kaže vojnicima kako je Madija uhitila vinkovačka policija te da ga treba ići osloboditi. Ako bi netko to odbio učiniti, bio bi pretučen.

Komentiraj