Policija sprema konačan udarac Skenderovoj narkomafiji

Objavljeno u Nacionalu br. 406, 2003-08-26

Nakon prošlotjednog uhićenja hrvatskog kralja droge u Austriji Ivana Skendera očekuje se da će u ruke policije pasti i kompletna mreža njegovih suradnika i moćnih pokrovitelja, bivših pripadnika tajnih službi, vojske i policije koji su godinama koordinirali njegove akcije

Posebna postrojba austrijske policije specijalizirana za borbu protiv narkomafije, 14. kolovoza 2003. godine, u mjestu St. Veit am Vogau, nedaleko Graza, na prepad je uhitila Ivana Skendera (43) i njegova tri pomoćnika. Ivan Skender, stalno nastanjen u Solinu, pokraj Splita, ali i sa prebivalištem u Grudama u Hercegovini, nekadašnji privatni autoprijevoznik, u Hrvatskoj je od jeseni 2000. postao poznat kao vodeći hrvatski narkoboss. Austrijska policija je, nakon višemjesečnog praćenja i suradnje s hrvatskom policijom, uhitila Skendera i suradnike na seoskom groblju kada je pokušavao infiltriranom policijskom inspektoru prodati dva kilograma kokaina. Tako je u potpunosti potvrđena priča o Skenderu kao jednom od vodećih ljudi hrvatskog narko miljea, koju je prvi objavio tjednik Nacional u listopadu 2000. Skoro tri godine trebalo je da Skender padne u ruke policiji i da se tako konačno sruši slika koju je Ivan Skender, uz pomoć odvjetničkog tima na čelu sa Željkom Olujićem, htio izgraditi o sebi, tužeći novine i novinare, prije svih redakciju Nacionala, koji su, tragom službenih izvora, o njemu pisali kao čovjeku koji je organizirao složenu mrežu nedozvoljene trgovine opijatima u Dalmaciji, Hercegovini, Zagrebu, Primorju, Međimurju i vezao se sa međunarodnim kriminalnim krugovima, ponajprije u Njemačkoj i Austriji. Iako je hrvatska policija Sklendera s razlogom uvrstila u tzv. Plavu knjigu, među 250 najopasnijih hrvatskih kriminalaca, unatoč činjenici da se nad njim provodio stalni policijski nadzor zbog sumnji u sudjelovanje i organiziranje nedozvoljene trgovine opojnim drogama, švercom oružjem i automobilima prema SR Jugoslaviji, Ivan Skender se jako trudio demantirati sve informacije o sebi kao trgovcu drogom i javnosti se predstaviti kao mirni i siromašni razvojačeni vojnik HV koji dobiva skromnu mirovinu branitelja. Sve to unatoč činjenici da je bio u prisnim prijateljskim odnosima s glavnim organizatorima šverca drogom, oružjem i automobilima u Dalmaciji i Hercegovini, Vinkom Martinovićem Štelom, Željkom Maglovom, generalom Ivanom Andabakom te visokim dužnosnicima MUP-a, SUZUP-a i SIS-a koji su mu pružali zaštitu, a navodno omogućili i raspolaganje iskaznicama dviju tajnih policija, civilne i vojne.

ČAKOVEC TRANZITNI NARKOCENTAR Skenderovim uhićenjem potvrđena su policijska saznanja o Čakovcu kao značajnom tranzitnom centru trgovine drogom i oružjemSkender je naoružan pištoljem uhvaćen na djelu na mjesnom groblju u St. Veitu, tijekom trajanja jednog pogreba, zajedno s četvoricom svojih suradnika: Milanom i Zdravkom Novakom iz Murskog Središća, ugostiteljima, vlasnicima discobara Best, Vladimirom Mikulićem iz okolice Murskog Središća, građevinskim radnikom, te Markom Mušterićem, ugostiteljem iz Solina i vlasnikom restorana u Nizozemskoj, za kojega policija misli da je sudjelovao u financiranju Skenderovih operacija nabave i prodaje droge. Tako su potvrđena i policijska saznanja o Skenderovoj međimurskoj krijumčarskoj vezi i Čakovcu kao značajnom tranzitnom središtu trgovine drogom i oružjem.

S obzirom na cijene kokaina, zarada na ulici od prodaje droge zaplijenjene u zajedničkoj akciji austrijske i hrvatske policije nedaleko Graza, dosegla bi oko 200.000 eura.

Za Skendera se prvi put čulo kada je Feral Tribune objavio zapisnik s radnog sastanka 3. ožujka 1997. u Predsjedničkim dvorima. Razgovor o hrvatskoj narkomafiji i kriminalnom podzemlju započeo je Tuđman. “A tko je Skender?”, zapitao je tada Tuđman. Nazočni su bili ministar obrane Gojko Šušak, predsjednikov savjetnik Ivić Pašalić, ravnatelj HIS-a, krovne hrvatske obavještajne službe, Miroslav Tuđman, i ministar policije Ivan Penić koji je htio predsjednika Tuđmana izvijestiti kako je osoba po imenu Skender jako dobro poznata krim policiji u Zagrebu. Šušak je bez ustezanja kazao da je upravo Skender glavni diler heroina i kokaina u Splitu, da suradničkom mrežom prekriva cijelu Dalmaciju i Hercegovinu te da je u izravnoj vezi sa Vinkom Martinovićem Štelom, danas haaškim osuđenikom koji izdržava kaznu zatvora za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom na području Mostara. Iz Šuškova obrazloženja predsjedniku Tuđmanu shvatilo se da Skenderu, unatoč brojnim privođenjima, policija ne može stati na kraj, što je ukazivalo na to da u policijsko-političkoj strukturi ima jake zaštitnike. Očigledno da su tada i Šušak, i Penić, i Tuđman mlađi, i Pašalić, dakle, svi osim Franje Tuđmana, znali da Skender uživa moćnu zaštitu u vrhu MUP-a i MORH-a, SUZUP-a i SIS-a, i da je vrijeme između 1993. i 1996. godine bilo njegovo “zlatno doba”. Svi su znali da je Skender, djelujući iz sjene, odlično umrežen u utjecajnu vojnu i civilnu strukturu, kojom je u značajnoj mjeri kontrolirao zagrebačko, splitsko i hercegovačko tržište narkoticima i oružjem, koje se između ostalih isporučivalo IRA-i i Oslobodilačkoj armiji Kosova, te ukradenim automobilima koji su iz Hrvatske, preko Hercegovine, završavali u SR Jugoslaviji.

Nacional se prvi upustio u istraživanje tko je doista Ivan Skender. Saznali smo da je hrvatski kralj droge, kako ga je prvi opisao Šušak na sastanku kod predsjednika Tuđmana, rođen 1961. u jednom selu nadomak Lovreća, u Imotskoj krajini, da nigdje nikada nije bio zaposlen, da ima priznati status hrvatskog branitelja i invalidsku naknadu, ali i zavidnu imovinu, obiteljske kuće i motorna vozila. Dobro zaštićen od strane vrhova civilne i vojne policije, te njima bliskih HDZ-ovih političara, Skender je uspješno surađivao s Vinkom Martinovićem Štelom i Ivom Šuškom, zvanim Šića. Oni su uz pomoć Ferde Bašića, bliskog prijatelja Ljube Ćesića Rojsa, do savršenstva razvili “hercegovačku vezu” u švercu drogom i ukradenim automobilima. U tom lancu, smatrala je hrvatska policija, najpouzdaniji Skenderov suradnik bio je pukovnik HV-a Željko Maglov, bivši zapovjednik 73. bojne Vojne policije. Ivo Šušak Šića, rođak pokojnog ministra obrane Šuška, 1990. vratio se iz Bolivije. Prema policijskim saznanjima, Šušak je poslove trgovine drogom iz Bolivije prenio u Hrvatsku, a značajnu ulogu u uspostavljenoj organizaciji dobio je Ivan Skender. Sve uz saznanja nekih od tada čelnih ljudi SZUP-a. Kokain je tijekom 1992., 1993. i 1994. stizao u hrvatsku iz luka srednje Amerike, preko “bolivijske veze”, a heroin iz Turske, preko “hercegovačke veze”. Nerijetko je droga bila skrivena među naoružanjem koje je pod strogom kontrolom, u dobro plombiranim kamionima, preko Mađarske stizalo u Hrvatsku. Skender je uspostavio dobre veze s njemačkim i hrvatskim podzemljem u Njemačkoj, a svoju organizaciju u Hrvatskoj počeo je razvijati u Zagrebu, Slavoniji, Međimurju… Policija je kao Skenderova najvažnijeg suradnika u Zagrebu evidentirala Antu Livajića Klempu, u Međimurju Rudija Kocijana a u Rijeci i Primorju Umberta Pinčića. U Zadru je ključni čovjek Skenderove mreže bio Senko Perak, ubijen u ljeto 1998. Prvo je u mafijaškom obračunu ubijen Perakov sin Damir, a svega tjedan kasnije i sam Senko Perak, koji je za ubojstvo sina optužio tadašnjeg načelnika zadarske policije, utjecajnog HDZ-ovog čovjeka Svemira Vrsaljka. Iako je jasno da se u zadarskim događajima radilo o borbi unutar policije za kontrolu nad narko tržištem u Hrvatskoj, ubojstvo Peraka bilo je, vrlo izgledno, udar konkurentske zagrebačke mafije na Skendera čiji poslovni rezultati ni nakon pet godina nisu jenjavali. U Splitu je Skenderova mreža počela trpjeti velike udarce jer je splitska policija uhitila najjače Skenderove dilere, Joška Marasovića Fanfija, Sinišu Dodoju Šekija i Juricu Svalinu Svalu koji su u značajnoj mjeri kontrolirali tržište drogom u Splitu i srednjoj Dalmaciji. Ali tek nakon otkrivanja afere Maglov i šverca ukradenih automobila pod patronatom vojne policije, Skenderov utjecaj u Splitu značajno slabi.

Sve do uhićenja Vinka Martinovića Štele, Skenderovo najjače uporište bila je Hercegovina. Trojka Šušak-Skender-Martinović, prijatelji i partneri, uz pomoć i zaštitu vojne i civilne obavještajne službe, te vojne policije, organizirali su dvosmjerni lanac prema Hercegovini i dalje, prema Crnoj Gori, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i SR Jugoslaviji. U tom su smjeru često odlazili konvoji skupocjenih automobila, pod pratnjom vojnih policajaca pukovnika Maglova, nedavno još jednom osuđenog zbog preprodaje droge, a s istoka je u zamjenu za automobile stizao heroin. Za kilogram kvalitetnog heroina, koji je iz Turske, preko Kosova i Crne Gore stizao na hrvatsko tržište, Skender i Štela davali su jedno do dva ukradena vozila više klase, što znači da ih je kilogram heroina koštao 18.000 DEM. Preko Sarajeva i Kiseljaka u posao je uključena i muslimanska narko mafija. U Hrvatskoj se taj isti kilogram heroina prodavao za 35.000 DEM. Kvalitetni heroin miješao se s dodacima, pa se na jednom kilogramu heroina zarađivalo najmanje 67.000 DEM. Takav lanac i takav posao Skender nije mogao razviti sam, bez moćnih zaštitnika u vrhu policije i HV-a. Skender je imao točne dojave gdje se smije pojaviti, a gdje ne. Tijekom policijskog uhićenja Vinka Martinovića Štele u Splitu, Skender je odigrao značajnu ulogu pokušavajući spasiti svoga prijatelja. I sam je priveden u policiju, ali vrlo brzo i pušten. I kada je Martinović isporučen Haaškom tribunalu, Skender je nastavio voziti Štelin blindirani mercedes. Ni jednog trenutka u dugotrajnoj aferi Maglov u javnosti se nije spomenulo ime Ivana Skendera. Ali Skender se nakon toga morao povući još dublje u sjenu kako ne bi ugrozio moćne zaštitnike u vrhu vojne hijerarhije, koji su bili uključeni u trgovinu drogom ili znali za nju. Dobro informirani izvori i danas tvrde da je presudnu ulogu u izvlačenju pukovnika Željka Maglova i narednika Zorana Doždora Jume iz zatvora, nakon čega su obojica nestala, a za njima je raspisana tjeralica, odigrao osobno general Mate Laušić, tada zapovjednik vojne policije. Usto, sasvim je izvjesno da su za Skenderove aktivnosti znali i očigledno ih podržavali čelni ljudi vojne Sigurnosno-informativne službe u Zagrebu i Splitu.

Još prije nekoliko godina u lancu trgovine drogom i naoružanjem slutila se veza između Ivana Skendera i generala Ivana Andabaka. Prije svega tijekom slučaja 600 kilograma kokaina, otkrivenog u Rijeci. Teret je u riječku luku stigao “bolivijskom vezom” iz jedne srednjoameričke luke. Brod s kontejnerom, iz kojega je policija neopaženo izvukla kokain, potom je iz luke Rijeka plovio na Cipar, pa u Egipat te je završio u afričkoj Gambiji. Policija je htjela vidjeti tko će i gdje preuzeti robu. U toj igri mačke i miša narko mafija lukavim je manevrom pokušavala obmanuti hrvatsku policiju i DEA-u, američku policijsku agenciju za borbu protiv trgovine drogom, kako roba i nije namijenjena hrvatskom tržištu, već Gambiji u kojoj je uhićeno nekoliko ljudi poslanih da preuzmu kokain. Međutim, u Skenderovoj kući na Čiovu, potom i stanu njegova brata u Splitu, zaplijenjena je veća količina protutenkovskih mina. Put je prema nalazima istrage opet vodio prema generalu Andabaku. Samo u garaži njegova brata Nikole na Lovačkom putu u Splitu policija je u rujnu 1998. pronašla 58 protutenkovskih mina koje je tu sakrio Ivan Skender i njegov poslovni partner Nediljko Karabatić Lun. Lun je u BiH nabavio mine, antene i potezne upaljače, a Skender je organizirao prodaju na Kosovu. Karabatić je svu krivicu preuzeo na sebe, ali je policija u Skenderovoj kući u Solinu, u kući na Čiovu i kući njegova brata u Splitu, pronašla još i bombe M-53, okvire za automatsku pušku, streljivo, tromblone te uređaje za elekrošokove. No optužnica podignuta protiv Karabatića i Skendera još 1999. još uvijek leži u nečijoj ladici.

NACIONAL: Kako se dogodilo da se baš vas spominje kao glavnog dilera u stenogramu razgovora vođenog kod predsjednika Tuđmana? – Ja nisam jedini na svijetu koji se preziva Skender. Možda se radi o drugoj osobi. Ako je grijeh biti nekome prijatelj, a ja sam prijatelj Šteli, onda sam kriv. Bio sam prisutan i prilikom njegove predaje policiji.
NACIONAL: Ali, Gojko Šušak je govorio da ste glavni, da ste, uz Martinovića Štelu, osoba koja sve vodi i kontrolira. Ne postoje dva Skendera koji su sa Martinovićem bili prijatelj? – To ja ne znam.
NACIONAL: Je li Martinović Štela bio trgovac heroinom i diler? – O tome ništa ne znam.
NACIONAL: Osim Šuška, koji je govorio da vi kontrolirate cijelu Dalmaciju i Hercegovinu, Penić tvrdi da ste kao takav poznati Krim policiji u Zagrebu. – Ja sam u Zagrebu poznat samo po prezimenu. Ono što oni znaju, ja ne znam. Sve što znam, znam iz novina. Što u PU zagrebačkoj imaju protiv mene, ne znam. Nikada s njima nisam dolazio u kontakt. Nemam čak ni prekršajne prijave.
NACIONAL: Inače nema nikakvih prijava protiv vas ili ih nema samo u Zagrebu? – Inače ih nema.
NACIONAL: Naši izvori kažu da to nije točno. – Nikada nisam imao nijedan dosje, prijavu, presudu. Jedino što imam je nešto oko nekih mina, no u tom sam postupku samo svjedok.
NACIONAL: Jeste li ikada privođeni na policiju? – Ne, nikada.
NACIONAL: Naši izvori kažu da ste od 1982. do 1998. bili privođeni više puta zbog teških provalnih krađa, iznuđivanja, nasilničkog ponašanja, prikrivanja, nedopuštenog posjedovanja oružja i eksplozivnih sredstava… – Ne, u bivšoj Jugoslaviji imao sam samo prometni prekršaj.
NACIONAL: Jeste li 1998. privedeni zbog minsko-eksplozivnih sredstava koja su nađena u vašoj kući na Čiovu i u kući vašeg brata u Splitu? – Točno. No rekao sam da su pištolji i streljivo moji, uspomena iz rata. S minama nemam veze. Policija je evidentirala 50 mina. Ako one rastu i množe se, to je nešto drugo. Za mine nisam ni znao, nego sam svoj kamion iznajmio jednom čovjeku.
NACIONAL: Je li vam poznato da je prije nekoliko dana Županijsko državno odvjetništvo u Splitu pokazalo zanimanje da se dovrši istraga na temelju podnesene prijave o ilegalnom posjedovanju protutenkovskih mina, u vezi s istragom oko Ivana Andabaka, s kojim ste bili u kontaktu? – Nije mi poznato. Sve što znam, to je iz novina. Istraga o tim minama prekinuta je prije dvije godine. Mene nitko ništa nije pitao. Andabaka poznajem još iz rata, sretali smo se i posjećivali. I ništa više.
NACIONAL: Jeste li ikada pozvani na razgovore u policiju ili privedeni zbog šverca automobilima i trgovine drogom? – Ne.
NACIONAL: Zbog čega ste onda baš vi spomenuti kao glavni čovjek u trgovini drogama te krađi i švercu automobilima? – Zar je grijeh nekoga poznavati, Štelu ili Maglova? Ako živim u ovom gradu, ako sam se ponekad susreo s njima, ne mora značiti da sam se bavio tim poslovima.
NACIONAL: Poznajete li pukovnika Maglova dobro ili površno? – Površno, znam ga samo kao zapovjednika 73. bojne Vojne policije.
NACIONAL: Bili ste pripadnik HV-a? – Jesam, bio sam vojnik u 142. i 114. brigadi HV-a. Bio sam na ratištima od Maslenice do Dubrovnika.
NACIONAL: Je li vam poznato provodi li se protiv vas kakva policijska istraga? – Nije mi poznato.
NACIONAL: Je li vam poznato, provodi li se nad vama policijski nadzor? – Da, provodi se. To mi je poznato.
NACIONAL: Kako je moguće da vi znate da se nad vama provodi nadzor? – Zadnjih pet mjeseci imao sam problema na graničnim prijelazima. Policija me zaustavlja. Pisao sam dopis PU Split i oni su nešto izjavili.
NACIONAL: Zašto ste pod nadzorom policije? Je li u pitanju možda kriminal i nabavljanje heroina i kokaina u inozemstvu i organiziranje mreže preprodavača droge? – Ne znam. Nisam upućen. To bi mogao odgovoriti moj odvjetnik.
NACIONAL: Ako je osoba pod nadzorom, znači da se sumnja da je riječ o počinitelju težih kaznenih djela. Pod policijski nadzor nikada se ne stavlja “stine ribe” nego kolovođe organiziranog kriminala. – Ne znam, ja se time ne bavim.
NACIONAL: Čime se vi bavite? – Završio sam srednju prometnu školu u Imotskom i bio sam autoprijevoznik do prije tri godine. Sada sam vojni umirovljenik s mirovinom od 2000 kuna.

Komentiraj