Njemačka i Francuska, a ne Mađarska i Poljska. Merkel i Macron, a ne Orbán i Duda. Tako bi se mogle sažeti glavne poruke koje je premijer Andrej Plenković izrekao prošlog tjedna u Davosu, na Godišnjem sastanku Svjetskog gospodarskog foruma kojem su nazočili najvažniji svjetski državnici. Plenković se u Davosu još jednom posve jasno pozicionirao uz politiku takozvane “jezgre” Europske unije, o kojoj je govorio i francuski predsjednik Emmanuel Macron, a koja se u mnogočemu razlikuje od politike koju u posljednje vrijeme proklamira hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja Hrvatsku nastoji tješnje vezati uz zemlje takozvane Višegradske skupine – Mađarsku, Poljsku, Slovačku i Češku. Naglasak je prvenstveno na Mađarskoj i Poljskoj, zemljama koje su posljednjih godina percipirane kao članice Europske unije koje se na vrlo upitan način odnose prema temeljnim ljudskim pravima i koje nisu bile solidarne kad je izbjeglička kriza bila na vrhuncu.

Da će službena hrvatska vanjska politika koju vodi Vlada Republike Hrvatske biti više okrenuta prema “jezgri” Europske unije, Plenković je dao do znanja još na prvoj rujanskoj sjednici Hrvatskog sabora, kad je rekao da Hrvatsku vidi u okviru onih zemalja koje su najdublje integrirane u europski proces.

“Stoga kanim Hrvatsku pozicionirati među države koje će biti jezgra Europe, štiteći nacionalne interese, razumijevajući promijenjeni globalni kontekst i vjerujući da su odgovori na globalna pitanja lakši i jednostavniji za zemlje poput naše ako smo dio europskoga projekta. Hrvatska vlada želi da budemo među onima koji su dio centra europske politike i centra europske moći”, poručio je u rujnu Plenković. U Davosu se, pak, Plenković nadovezao na izjave francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je poručio: “Moja prva poruka je – Francuska se vratila. Francuska je u jezgri Europe jer nikad neće biti francuskog uspjeha bez europskog uspjeha. Moja vizija je da trebamo preoblikovati desetogodišnju strategiju da učinimo Europu stvarnom gospodarskom, socijalnom, znanstvenom i političkom silom. Trebamo više ambicija s ciljem da imamo suvereniju, ujedinjenu i demokratsku Europu.”

Plenkovićeva izjava bila je sasvim u skladu s takvom vizijom: “Dolazak predsjednika Macrona koji širi euro-entuzijazam, uz ponovno učvršćenje pozicije kancelarke Merkel, po meni znači jednu stabilnost europskoga projekta i šansu za Hrvatsku da sa svojim ambicijama postane dio tješnje integracije i nađe svoje čvrsto mjesto na političkoj karti Europe.”

Sve to pokazuje da bi se ono što mediji nazivaju sukobom predsjednice i premijera na unutarstranačkom planu, uskoro moglo još više rasplamsati i na području vanjske politike. Jedna od točaka sukoba mogla bi nastati oko nove runde imenovanja veleposlanika, o čemu bi predsjednica i premijer trebali razgovarati ovih dana. Da je sukob na području unutarnje politike već dugo u tijeku, jasno se moglo vidjeti iz sve češćih kritika predsjednice na račun Vlade. Sugerira to i predsjedničino sve češće i agresivnije uplitanje u dio politike nad kojom nema službenu ingerenciju te u konačnici njezina najnovija inicijativa za sazivanjem sjednice Vlade kojoj bi i sama prisustvovala. Tako bi “alat”, odnosno ustavnu mogućnost koju je predsjednica ponajviše koristila kao svojevrsni “mač” koji je visio nad vladom Zorana Milanovića tijekom njezine predsjedničke kampanje i u prvim mjesecima njezina obnašanja funkcije, sada mogao postati sredstvo kojim će predsjednica zadati udarac Andreju Plenkoviću kao predsjedniku stranke iz čijih je redova i stupila na Pantovčak.

Time predsjednica, po ocjeni brojnih komentatora, zapravo nastoji popraviti vlastiti rejting koji je, prema istraživanjima javnog mnijenja, počeo naglo rasti otkako je ona počela žešće kritizirati Vladu. Predsjednica je na neki način na sebe preuzela ulogu glasnogovornice i onih snaga unutar HDZ-a koje su nezadovoljne Plenkovićem, ali se to ne usuđuju javno izreći zbog pozicija koje obnašaju ili zbog činjenice da bi ih se time percipiralo kao rušitelje vlastite stranke. Istovremeno, sve je manje podrške javnosti za rad Plenkovićeve vlade.

Takav predsjedničin pokušaj preuzimanja autoriteta Plenković sigurno neće doživjeti kao prijateljsku gestu, posebno u ozračju u kojem se njega osobno percipira kao predsjednika koji ne vlada vlastitom strankom i koji unutar svojih redova ima cijelu listu potencijalnih neprijatelja koji samo čekaju prvi veći potres, odnosno situaciju koja bi mogla uzdrmati Vladu, a time i HDZ.

“Dok Plenković vlada situacijom u državi, iluzorno je očekivati da će se bilo što mijenjati u unutarstranačkim odnosima ili da će se pojaviti neki otvoreni oponent Plenkoviću jer HDZ-ovci sigurno neće rušiti svoju vladu. Međutim, da je nezadovoljstvo u stranci prisutno, to se ne može sakriti”, istaknuo je jedan stariji HDZ-ovac. Među razlozima za nezadovoljstvo Plenkovićem mogu se čuti različita mišljenja, od toga da on nikada nije ni bio autentični HDZ-ovac do toga da uopće ne poznaje stranku od koje sada želi stvoriti nekakav novi HDZ, oslanjajući se na kadrove poput Karla Resslera, svog savjetnika i posinka Vladimira Šeksa.

Koliko je zapravo nezadovoljstvo na terenu, možda najbolje pokazuje nedavni slučaj koji je u medijima već ocrtan kao “lički ustanak”, odnosno istup ličko-senjskog župana Darka Milinovića koji je zbog onog što je doživio kao nametanja iz Zagreba u slučaju kadroviranja na Plitvičkim jezerima, za što odgovornim smatra ministra Tomislava Ćorića, poručio: “Ovo je pobuna ličkog HDZ-a koja tinja već godinu dana. Ćorić nema podršku ličko-senjskog HDZ-a. Mogu se i ja vratiti u Sabor i glasovati po svojoj volji. Ponekad sam znao dignuti ruku u Saboru i spustiti glavu jer ne mislim baš tako. Iz ovog grada se zbog politike koju provodi Ćorić iselilo 500 ljudi u godinu dana. Ovo je kap koja je prelila čašu. HDZ je došao do crte iza koje više nema natrag.”

Milinović je zapravo između redova zaprijetio da bi se mogao vratiti u Sabor i ondje svojim neposluhom izazvati krizu vlade. Neovisno o tome što je cijela priča u medijima prezentirana kao bitka za podjelu “plitvičkog plijena” i što je na kraju deblji kraj, barem privremeno, izvukao Milinović, jer je otvoreno javnosti prikazao kako se stranački uhljebljuje, unutar stranke su mišljenja o tom slučaju itekako podijeljena. Naime, dok se u medijima isticalo da je Milinović samo htio uhljebiti svog kandidata kako bi preko njega mogao vladati Plitvicama, u drugom planu ostalo je pitanje zašto to isto zapravo radi ministar Ćorić, jer je glavna pretpostavka za “pobjedu stručnosti” njegova kandidata bila jedino ta da je riječ o čovjeku koji je bio njegov izbor, a ne izbor Darka Milinovića i ličkog HDZ-a. Dio HDZ-ovaca smatra da je Milinović s pravom pobjesnio i Ćorića nazvao “kvazihadezeovcem” te isto tako smatraju da je pitanje dana kada će se netko to isto usuditi reći Andreju Plenkoviću, kojeg mnogi doživljavaju kao “strano tijelo unutar HDZ-a”. Prema informacijama iz krugova njegovih bliskih suradnika, Plenković se, izgleda, ponekad i sam tako osjeća.

“On je svjestan toga da nema puno ljudi kojima uistinu može vjerovati, čak i u samoj Vladi. Da su sto posto njegovi ljudi, može se reći tek za troje, četvero ministara, dok za ostale on ne može znati kako bi se postavili u nekoj kriznoj situaciji. A strankom se bavi samo na površnoj razini i stvara privid urednog funkcioniranja, sazivanja sjednica Predsjedništva i slično”, rekao je u neformalnom razgovoru jedan istaknuti HDZ-ovac. Upravo zbog takvog ozračja, kritiku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na sjednici Vlade, ako do toga dođe, Plenković bi mogao doživjeti u najmanju ruku kao neprijateljski čin. Poznato je da je premijer i inače dosta fokusiran na to kakva će slika o njemu izlaziti u javnosti i da je vrlo osjetljiv na kritike medija, što je više puta pokazao ušavši u verbalne duele s novinarima te okrivljujući često medije za pogrešne interpretacije i slično. Iako je u dijelu javnosti prisutna teza da je dio medija nedovoljno kritičan prema Vladi, posebno kad je riječ o javnoj televiziji, te da je u nekim slučajevima prisutna čak i cenzura, Plenković je, s druge strane, vrlo nezadovoljan time kako mediji o njemu izvještavaju i smatra da se o njemu piše uglavnom loše. Tako je, kako je prenio index.hr, na nedavno održanoj 28. obljetnici osnivanja splitskog HDZ-a, Plenković optužio novinare za forsiranje krize koja, po njemu, zapravo uopće ne postoji, a svoje kolege iz HDZ-a uputio je da na svim razinama vlasti spominju uspjehe hrvatske vlade jer to mediji u nedovoljnoj mjeri rade.

Plenkovićeva taština tako bi u zaoštravanju sukoba s Kolindom Grabar-Kitarović mogla doći do još većeg izražaja, posebno ako Plenković predsjednicu počne promatrati kao nekoga tko pokušava narušiti stabilnost njegove vlade.

S druge strane, sve kritike koje bi se mogle izreći na račun predsjednice padaju u drugi plan u situaciji kad je premijer toliko nepopularan da se od Kolinde Grabar-Kitarović na neki način očekuje da ne bude vođa samo unutarstranačke oporbe, već oporbe u svakom smislu. Iako predsjednica javno odbacuje tvrdnje da je u bilo kakvom sukobu s premijerom, kao što je prije dva mjeseca rekla u Dnevniku Nove TV, ona ipak koristi svaku priliku kako bi “upozorila na stanje u državi”. Prije dva mjeseca najavila je i da će zbog stanja u Agrokoru tražiti sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, čime je to pitanje također podigla na višu razinu.

Predsjedničina riječ mogla bi biti presudna i u slučaju nabavke borbenih aviona, o kojoj se u posljednje vrijeme puno diskutiralo u javnosti, posebno kada je nakon susreta premijera Plenkovića i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u Davoru, Jerusalem Post objavio da je kupnja izraelskih aviona praktički gotova stvar, iako hrvatska vlada o tome uopće još nije donijela odluku.

Nije stoga čudo da je fokus medija posljednjih dana na najavljenom sastanku državnog vrha, odnosno predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, na kojem bi se trebalo diskutirati upravo o “vrućim” temama kao što su nabavka aviona i rotacija veleposlanika, ali i o demografskoj politici, na čemu predsjednica inzistira od početka svog mandata. Pitanja poput Savudrijske vale, Agrokora, situacije Ina-MOL i Petrokemije, zasad nitko ne spominje kao teme razgovora. No u situaciji kad svi niječu postojanje krize u odnosima predsjednice i premijera, upravo oko neke od tih tema mogla bi se na kraju voditi glavna rasprava koja će odrediti i budući smjer njihovih odnosa.