Pokolj suludog desničara

Objavljeno u Nacionalu br. 819, 2011-07-26

Bombaški napad i masakr Andersa Behringa Breiveka otkrio je da i u skandinavskim društavima raste nacionalizam, rasizam i ksenofobija

Od auto-bombe u središtu Osla – postavljene prošlog petka između nebodera Vlade i Ministarstva nafte i energije -smrtno je stradalo sedmero Norvežana, dvoje je teško ozlijeđeno, a više od stotinu lakše. Žrtava je relativno malo jer je kraj srpnja vrhunac sezone godišnjih odmora, a i bomba je detonirana na sam kraj radnoga vremena. Dovezena u manjem teretnom motornom vozilu, a načinjena je u kućnoj radinosti od umjetnog gnojiva i dizelskoga goriva. Takav je eksploziv sagorijevao sporo – bitno sporije od vojnog ili industrijskog eksploziva – pa zato na mjestu eksplozije nije nastao krater, dok je zvuk detonacije sličniji tutnjavi groma nego klasičnoj reskoj eksploziji bombe. Očevici tvrde da se u vlažnome zraku dobro vidio udarni val koji se gotovo trenutno proširio u krugu oko mjesta eksplozije, prošavši kroz neboder Vlade i barem dio zgrade obližnjega ministarstva – izbijajući prozore i trgajući fasadne cigle.

Nekoliko stotina metara oko epicentra popucala su stakla na zgradama, a buknulo je i nekoliko manjih požara. Nažalost, to je bio tek uvod u pravu dramu.
Na otoku Utøya, 30 kilometara zapadno od Osla, već je nekoliko dana trajala ljetna obuka mladeži norveške Laburističke stranke, najveće od tri stranke vladajuće crveno-zelene koalicije, koja nakon izbora 2009. u vladi ima 10 od ukupno 19 ministara. Otočić je širok 300, a dugačak 500 metara, uglavnom je pošumljen, ima tek nekoliko zgrada, prostor za šatore i lučicu, a na njemu se okupila 600 ljudi starih od 13 do 30 godina. Dok su oni na otoku već nekoliko dana spajali zabavu s učenjem, u više su im se navrata pridruživale i osobe iz vodstva stranke: ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Store na otoku je bio samo dan prije napada, na dan napada se očekivao bivši premjer Gro Harlem Brundtland, dok je u subotu trebao navratiti i trenutni premijer Jens Stoltenberg. U petak popodne se i na otočnoj ljetnoj školi saznalo za tragediju u Oslu te se većina mladih laburista na otoku Utøya okupila gledati televiziju. Stoga nikoga nije začudilo kada je nepunih sat vremena nakon bombaškoga napada uniformirani policajac zatražio pristup na otok, navodno radi provjere sigurnosnoga sustava. Ubrzo potom lažni policajac izvadio je oružje i započeo pucati po okupljenoj mladeži.

Bio je to Anders Behring Breivik, 32-godišnji državljanin Norveške, rođen i školovan u Oslu. On je na otok Utøya stigao naoružan pištoljem Glock, automatskom puškom Ruger Mini 14 i sačmaricom Benelli Nova te je po svome dolasku krenuo loviti mladež smještenu na otoku. Iako je o pucnjavi bila obaviještena relativno brzo, norveškoj je policiji trebalo 45 minuta da stigne na obale jezera Tyrifjorden i još 45 minuta da pripadnici specijalnih postrojbi na otoku udaljenom od obale 600 metara pronađu i bez otpora uhvate naoružanoga ubojicu. Za to vrijeme ubojica je imao vremena pokositi sve koji su mu se našli na putu, napraviti više krugova po malome otoku, pretraživati prostor te pucati na mlade koji su se pokušavali spasiti plivajući do obale. Ubio je ukupno 85 osoba, no strahuje se da to nije konačni broj – nekoliko ranjenih je u teškom stanju, a četvero se vodi kao nestali.

Kao i u nekim drugim slučajevima – primjerice u slučaju bombaškoga napada u američkome Oklahoma Cityju 1995. – isprva su za napad bili osumnjičeni islamisti, da bi se potom otkrilo da su krivci domaći radikali desnog političkog usmjerenja. Tradicionalno niska stopa kriminala Norvežanima daje osjećaj sigurnosti koji mnoge druge nacije ili nemaju ili nikad nisu ni imale. Uz to Norveška je izuzetno bogato društvo, gdje naftna industrija i izvoz energije predstavljaju temelj dobroga života i tolerancije prema useljenicima. Donedavno ni vjerske razlike nisu bile izražene – iako se većina stanovnika smatra evangeličkim kršćanima, tek 3 posto stanovništva aktivno prakticira tu svoju vjeru, što je nisko i na europskoj razini. Sve su se te stvari polagano počele mijenjati posljednjih godina, kako pod utjecajem krize, tako i uslijed nagloga porasta broja stranaca i useljenika. Ove su promjene imale svog odjeka i na političkoj sceni Norveške, gdje je došlo do jakoga porasta desnih političkih opcija, neprijateljski raspoloženih prema imigrantima. No neonacisti i slični ekstremisti u Norveškoj nisu uspjeli profilirati istaknute vođe te su za sada slabi i razjedinjeni, usprkos aktivnim kontaktima s istomišljenicima u regiji, prvenstveno onima u Švedskoj.

Anders Behring Breivik, 190 cm visok i plavokos Norvežanin, policiji je u subotu priznao oba zlodjela – bombu u Oslu i pokolj na otoku Utøya. Breivik, visoko obrazovana osoba koja se naglo povukla na selo, nije imao nikakve veze s islamistima, ali je imao dodira s norveškom Progresivnom strankom i njenom organizacijom mladeži. Ipak, ta mu je desna politička opcija – trenutno druga po veličini u norveškome parlamentu – bila preblaga, pa je krenuo svojim putem.

Zakup farme i registrirano bavljenje poljoprivredom bilo je dobro opravdanje za kupovinu bombaškoga materijala, a prvi su uvidi u njegove prepiske na Internetu ostavljali dojam desničara i kršćanskog fundamentalista opterećenog islamom i porastom emigracije u europska kršćanska društva. No tek je njegova nedavna online aktivnost dala bolji uvid u stanje njegova duha. Samo nekoliko dana pred napad on je otvorio profile na Facebooku i Tweeteru, a uz filmski materijal samo dva sata prije napada objavio je i veliki ideološki manifest. Iako on tu sebe predstavlja kao viteza templara, a svoj napad opisuje dijelom borbe za identitet i opstanak Europe, njegova ideologija ipak je bitno konzistentnija od skupa ideja američkog pokreta patriotskih milicija, okružja iz čijih su redova stasali bombaši iz Oklahoma Cityja.

Za razliku od rubnog desnog ekstremizma, bitno je lakše pratiti porast utjecaja masovnih desnih stranaka u Norveškoj. Tu prvenstveno treba spomenuti relativno radikalnu Progresivnu stranku (Fremskrittspartiet) – od 1997. drugu po veličini parlamentarnu stranku u Norveškoj. Ova stranka, kojoj je od 1999. do 2004. pripadao i bombaš iz Osla Anders Behring Breivik, po svome je službeno istaknutom opredjeljenju konzervativno liberalna. Osnovana je 1973. kao pokret za smanjivanje poreza, a do danas je karakteriziraju sklonost što manjoj državnoj upravi, tržišnome gospodarstvu i strožim mjerama javnoga reda, ali i aktivno protivljenje imigraciji u Norvešku. Upravo oko tog pitanja progresivci su se u nekoliko navrata i lomili, a najviše početkom 1990-ih kada je iz okrilja stranke izletjelo liberalnije krilo, nakon čega je nacionalni utjecaj radikalizirane jezgre stranke ojačao. Od 1997. do danas Progresivna stranka kontinuirano je druga politička snaga u zemlji, s najmanje 15 posto biračkih glasova. Budući se radi o izrazito desnoj političkoj grupaciji, ostatak norveške političke scene ustrajno odbija imati išta s njima na nacionalnome nivou – to je progresivce, inače relativno uspješne na lokalnim razinama, do danas zadržalo podalje od sudjelovanja u norveškoj vladi.

Progresivna stranka – često uspoređivana sa Slobodarskom strankom Jörga Heidera u Austriji, Nacionalnom frontom Jean-Marie Le Pena u Francuskoj ili nizozemskom listom Pim Fortuyn – 2006. je ustanovila potrebu za ublažavanjem svoje javne slike, te je umjesto dugogodišnjeg predsjednika Carla Hagena na čelo stranke dovela novo lice – predsjednicu Siv Jensen. Dok nije jasno je li baš ta promjena ona koju bombaš iz Osla u svojim tekstovima opisuje kao omekšavanje kursa i prevladavanje marketinških procjena javnih želja nad entuzijastima u stranci, vidljivo je da stranka pod njenim vodstvom lagano ali stalno jača.

TOTALNO IZNENAĐENJE Mladi norveški
terorist izazvao je kaos u središtu glavnog grada,
a potom sat i pol ubijao mladež na otočićuTOTALNO IZNENAĐENJE Mladi norveški terorist izazvao je kaos u središtu glavnog grada, a potom sat i pol ubijao mladež na otočićuUpravo je aktivno protivljenje aktualnoj emigracijskoj politici u Norveškoj onaj element koji i dalje na neki način spaja Progresivnu stranku i njenog bivšeg simpatizera Andersa Behringa Breivika. Stranka je od druge polovice 1980-ih imala brojne prigovore o ekonomskim i socijalnim aspektima norveške imigracijske politike, a s vremenom su se na to vezala i etnička te kulturološka pitanja. Od stava kako imigracijom u Norvešku stižu kriminalci, došlo se do zahtjeva za radikalnim smanjivanjem prihvata azilanata i zabranom pokrivanja za žene. Sve je to bitno različito od stavova ostatka norveške političke scene – posebice Laburista, mete prošlotjednih napada.
Sve te političke teme izrazito smetaju i Andersa Behringa Breivika, koji o njima opsežno piše u svojem pamfletu „2083 – Europska deklaracija neovisnosti”. Radi se o ogromnome tekstu, dugom preko 1500 stranica, kojeg je napadač na Oslo stavio na Internet netom prije eksplozije podmetnute bombe. Iako on u tekstu izlaže nekakvu svoju ideološku podlogu, radi se o čudnom i zbrkanome djelu, napisanom na engleskom i potpisanom pseudonimom Andrew Berwick. Osim svojevrsnoga dnevnika pripreme napada na Oslo, ondje su sadržani traktati o islamu u Europi, o širenju imigranata i njihovom utjecaju na europska društva, ali i upute kako osnovati nekakvu templarsku grupu boraca – svojevrsnu gerilu u stilu postrojbi o kojima je svojedobno pisao i Mao Zedong. Za te je gerilce Breivik razradio način opremanja i dao upute za uspostavu poljoprivrednih pogona kao pokrića za akcije te sastavio popis potencijalnih meta i predložio motivacijsku glazbu. Takva objava manifesta, ali i detalji djelovanja i života norveškog ekstremista Andersa Behringa Breivika, navode na usporedbu s američkim teroristima iz sredine 1990-ih godina.

S jedne strane, Anders Behring Breivik poprilično podsjeća na Timothyja McVeigha, čovjeka koji je vladinu zgradu u Oklahoma Cityju u travnju 1995. srušio bombom od umjetnog gnojiva, sličnom onoj prošlotjednoj iz Osla. Iako Breivik, za razliku od McVeigha, nema vojnoga staža – kod obojice se nazire ljubav prema vatrenome oružju i isti put klizanja iz šire zajednice u paranoični svijet globalnih neprijatelja na koje je potrebno krvoločno udariti. McVeigh je prvo napustio posao, a onda je zbog nedostatne oštrine rekao zbogom i američkoj Nacionalnoj udruzi strijelaca (National Rifle Association – NRA), te oružanoj organizaciji Michigan Militia; Breivik je raskrstio s gradskim životom, preselio se na farmu i napustio politički život u stranci nedovoljno žestokoj za njegove nove ideje. Dok je McVeigh neprijatelja vidio u američkoj vladi, kao centru šire zle urote, Breivika smeta većina norveške i šire europske političke scene, popustljive prema multikulturalizmu i širenju imigranata koji, po njemu, sa sobom donose polaganu propast Zapadnoga svijeta. Uz usporedivu začudnost idejnih svjetova ove dvojice, njih ipak razdvaja stupanj obrazovanja i sklonost pisanju. Breivik je visokoškolski obrazovan, što ga razlikuje od McVeigha i donekle približava drugom glasovitom američkom teroristu – Tedu Kaczynskom zvanome Unabomber, pustinjaku i bombašu za kojim je FBI tragao 18 godina.

Osim što se Breivik s diplomom iz Upravljanja malim poduzećima (Small Business Menagement) ne može mjeriti s genijalcem Kaczynskim – diplomcem s Harvarda, doktorom matematike i svojedobnim profesorom na kalifornijskome sveučilištu Berkeley – velika je razlika među njima i u općenitoj suvislosti. Iako su obojica objavili svojevrsne manifeste, programatske tekstove velikih pretenzija i kvaziznanstvenoga tona – onaj Unabomberov je kratak (tek oko 115 stranica), promišljen, čitak i dovoljno zanimljiv da nakon autorova hapšenja bude višestruko i komercijalno objavljivan. Breivikov je tekst beskrajno duži, neusporedivo konfuzniji, a za čitanje može biti zanimljiv prvenstveno sigurnosnim službama – budući da na više mjesta spominje prijatelje, partnere i istomišljenike iz niza europskih zemalja.

Velika je razlika između tih Amerikanaca i Andersa Behringa Breivika i u još jednom važnome elementu. Naime, i Timothy McVeigh i Ted Kaczynski osuđeni su samo za terorizam izveden podmetanjem bombi – jedan na smrt, a drugi na doživotni zatvor – dok Norvežanin nije odolio nakon eksplozije i osobno okrvaviti ruke, pucajući po nenaoružanoj i bespomoćnoj mladeži. To je, posebno gledajući moguće američke uzore, čitavu stvar odmaklo od terorizma i primaklo ludilu naoružane djece i studenata po školama i sveučilišnim kampusima. Toliko o tome koliko je tanka granica između donekle objašnjivoga zločina i običnog krvoločnog ludila s minimalno rezona.

Komentiraj