POGLED IZBLIZA: Zločin nad novinarima započinje licemjerjem

Licemjerni političari nisu ništa bolji od onih koji otvoreno napadaju novinare. Isti su kao muškarci koji žene tretiraju poput kućnih pomoćnica i seksualnih robinja na koje svako malo “preventivno” podviknu, ponekad im “odvale” ćušku, povremeno ih namlate a za Dan žena kupe im cvijeće. Licemjerni novinari još su gori.

Danas, 2. studenoga, Međunarodni je dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima. Možda čaki nekome od hrvatskih političara padne na pamet da bi bilo zgodno prigodno reći nešto na temu. No, ako se to kojim čudom i dogodi, prije nego što tom političaru “upišete” plusić dobro razmislite.

Izuzev eventualno ovako prigodno ili možda nakon što se dogodio neki izuzetno drastičan napad na novinara koji je odjeknuo u javnosti kada ste čuli makar opću kurtoaznu poruku protiv napada na novinare i jednako opću konstataciju da bi napade na novinare trebalo ozbiljnije kažnjavati?

I da li je itko išta nakon toga učinio? Nije, uključujući i one koji su imali dovoljno socijalne inteligencije da taj ogroman i po društvo opasan problem makar načelno spomenu kad javnost o njemu bruji, ali nemaju dovoljno političke pristojnosti da i učine nešto da zaštite novinara pa i njihova prigodničarska verbalna podrška zapravo postaje dokaz licemjerja.

Novinarski je posao kontrolirati kako političari koje su izabrani vode državne poslove i o tome informirati da bi građani mogli donositi kvalificirane odluke, između ostaloga kome će ubuduće povjeriti svoje živote. Zbog toga političari koji napadaju novinare što rade svoj posao ujedno napadaju i građane čije bi temeljne interese trebali predstavljati.

A čine to i oni koji takve napade ignoriraju ili realativiziraju. To u konačnici omogućava da se dogode i oni najteži napadi, zločini poput ubojstva, te da onda još i ostanu nekažnjeni.

Licemjerni političari nisu ništa bolji od onih koji otvoreno napadaju novinare. Isti su kao muškarci koji žene tretiraju poput kućnih pomoćnica i seksualnih robinja na koje svako malo “preventivno” podviknu, ponekad im “odvale” ćušku, povremeno ih namlate a za Dan žena kupe im cvijeće.

Pritom cvjetni buketić kupe u cvjećarnici najbližoj kući, donesu ga skriven u vrećici, tutnu ga ženi u ruku a pet minuta kasnije psuju tu istu ženu jeri m ručak nije dovolino slan. To su hrvatski političari koji će možda promrmljati koju prigodnu uz Međunarodni je dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima.

Ako jedan od njih bude predsjednik države Zoran Milanović ne treba se vraćati previše unatrag (iako bi se našlo “materijala” i iz vremena kad je bio šef SDP-a i premijer). Dovoljno se prisjetiti njegovih nedavnih izjava. “Biti novinar je nekad bio kompliment. Danas svatko tko ima platformu za galamiti je novinar.” – izrekao je u jednom od aktualnih javnih verbalnih ispada.

Ima li stvarne solidarnosti među novinarima?

A to je bio tek uvod u obračun s konkretnim novinarima, s čitavom redakcijom jednog medija, a sve zbog teksta u kojem je jedan od novinara te redakcije kritički pisao o Milanovićevom javnom ponašanju u ulozi predsjednika Hrvatske.

Ako pak nešto u zaštitu napadnutih novinara danas kaže premijer Plenković dovoljno je prisjetiti se s koliko bahatosti se on ponaša prema novinarima, između ostaloga tvrdeći kako su u Hrvatskoj mediji slobodni i nema pritiska na novinare unatoč izvještajima međunarodnih organizacija u kojima se kroz sve godine njegovog premijerskog mandata tvrdi suprotno uz konkretne brojke i opise najdrastičnijih slučajeva.

Ako se prigodno o potrebi zaštite novinara danas oglasi Nina Obuljen Koržinek koja vodi Ministarstvo kulture i (odnedavno i službeno) medija dovoljno je prisjetiti se kako ministrica potpuno ignorira mišljenje novinara pri izradi medijskih zakona te je javno poručila novinarima HRT-a da ne kritiziraju vodstvo tog javnog medijskog servisa ako ne žele da ih njihovi šefovi tužakaju i povlače po sudovima.

Troje spomenutih najvažniji su zbog svojih političkih funkcija, ali to ne znači da je oporba bolja kad je o novinarima riječ.

Ali nikako ne treba zaboraviti još jednu ništa manje važnu činjenicu. Novinari nisu niti amorfna masa niti monolitna bezgrešna zajednica nadljudi. To znači da i među ljudima koji nominalno rade novinarski posao ima i onih koji takvu poziciju zloupotrebljavaju, između ostaloga i izravno napadajući druge novinare ili huškajući druge na njih.

U medijima je općenito sve manje novinarstva pa se odgovorni profesionalci među novinarima nerijetko osjećaju kao gerilci “u vlastitim redovima”. Također nedovoljno je stvarne novinarske solidarnosti čak i u slučajevima unisone verbalne podrške napadnutim kolegicama i kolegama – bez obzira je li riječ o verbalnim ili čak fizičkim napadima, cenzuri ili tužbama kojima je cilj zastrašivanje i(li) financijsko uništenje. Nerijetko smo i mi novinari glasni samo kad se osobno osjećamo napadnutima.

Na kraju, ali nikako najmanje važno… Niti mi novinari ne bismo smjeli govoriti i pisati o napadima na novinare samo prigodno. Naprimjer na Međunarodni dan borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima. Ako to činimo gori smo od političara koje kritiziramo zbog njihova licemjerja.

Komentiraj