POGLED IZBLIZA: Zbog čega HRT ne pomaže u potrazi za nestalima?

Nakon vijesti da je u Beogradu nestao mladić iz Splita koji je s društvom tamo otišao na novogodišnji doček hrvatske komercijalne televizije odmah su poslale u Beogad svoje reportere. Nažalost, o većini nestanaka ne izvještavaju. Nisu im dovoljno atraktivni. Njihovu urednici imaju pravo na takvu odluku. Ali urednici HRT-a ne bi smjeli ignorirati ono zbog čega, između ostaloga, javni medijski servisi i postoje.

Posljednja tri dana mediji se bave pričom o nestanku 27-godišnjeg Splićanina Mateja Periša.

I u Hrvatskoj i u Srbiji.

Za sada posljednji siguran trag je snimka video kamere od 31. prosinca oko 2:30 na kojoj se vidi da je izišao iz beogradskog noćnog kluba Gotik na savskoj obali, nedaleko ušća u Dunav.

Matej je sa skupinom prijatelja u Beograd otišao na novogodišnji doček.

Izišao je i krenuo prema rijeci samo u majici a jakna mu je ostala u klubu.

Komercijalni mediji objavljuju mišljenja kriminalista koji se bave potragom za nestalima te drugih ljudi koji imaju veliko iskustvo vezano za moguće okolnosti ovog nestanka.

Naprimjer, nautičara koji je mnoge godine proveo na tom dijelu Dunava ili kapetana tamošnje riječne policije.

Sve su to očito ozbiljni profesionalci koji govore oprezno, odmjereno, ne daju obitelji nestaloga lažnu nadu, ali niti ne “gataju” iznoseći najgore moguće scenarije.

Prema onome što je iz medija dostupno vrlo trezveno se ponaša Matejev otac koji je i sam otišao u Beograd gdje traje potraga za njegovim sinom.

To je svakako nesretan događaj za koji se možemo jedino nadati da mu rasplet neće biti tragičan.

Ujedno je to i jedan je od rijetkih nestanaka za koje znam a da ih mediji koji se njim bave više nego na razini vijesti (uglavnom) prate poštujući sve profesionalne standarde.

Bar za sada.

A znam ih podosta.

U slučajevima nestanka mediji se trebaju baviti isključivo činjenicama

Prije dvadesetak godina sve me o potragama za nestalima naučio Branko Lazarević.

Svima koji su ga ikad sreli ili bar čuli za njega poznatiji kao Lazo.

Taj dugogodišnji šef Odjeka ekipe za uviđaje u PU zagrebačkoj u 23 godine nakon umirovljenja bez ikakve naknade pronašao je mnoge ljude pri čemu je to u većini slučajeva radio uz pomoć medija.

Primjenjujući naučeno od Laze i ja sam godinama intenzivno tražio nestale u većini država nastalih na području bivše Jugoslavije koristeći medije.

S malom novinarskom ekipom preko web stranice te u više od 120 TV emisija “Potraga” emitiranih u razdoblju od 2008. do 2011. godine, putem koji je “utabao” Lazo pronašao sam i neke nestale koje nije uspjela pronaći niti policija.

Stoga mi je svaka priča o nestanku posebno važna.

A i to kako se mediji ponašaju izvještavajući.

Koliko god izvještavanje medija o nestanku Mateja Periša za sada bilo korektno strepim od mogućnosti da se slučaj ne riješi još danima ili čak i duže.

Jer u nedostatku bilo kakvih novih informacija samo je pitanje trenutka kad će dio medija početi objavljivati neprovjerene glasine i neutemeljena nagađanja.

Zapravo neki srpski tabloidi već su s tim počeli a onda i drugi nekritički prenose.

Uključujući objavljivanje dojava ljudi koji su sigurni da su nestalu osobu eto baš sad vidjeli desecima pa i stotinama kilometara od mjesta nestanka.

Čak niti to nije nemoguće u specifičnim okolnostima, ali prenošenje takve dojave u medijima ne koristi istrazi a dodatno uznemirava obitelj nestaloga.

Također se događalo i da su na snimkama koje su objavljivali mediji očajni roditelji “prepoznavali” svoju djecu.

Pa se pokazalo da je na snimkama netko drugi.

Takvim se dojavama, između ostaloga, trebaju baviti policijski istražitelji koji rade na slučaju.

Koliko god te dojave izgledale besmislenima.

Mediji se trebaju baviti isključivo činjenicama.

Komercijalni mediji mogu se voditi atraktivnošću, javni servis ne smije

A ako nešto samostalno istražuju ne bi smjeli, kao niti policija, objavljivati informacije koje su neprovjerene i mogu našteti potrazi.

Koja je u ovom slučaju nažalost počela kasno jer su Matejevi prijatelji iz nedokučivog razloga s velikom odgodom policiji prijavili njegov nestanak.

A kako bi Lazo rekao (a svaki ozbiljan kriminalist bi to morao potvrditi) – svaka minuta kašnjenja s početkom potrage znatno smanjuje mogućnost sretnog ishoda.

Nestanak Mateja Periša izuzetan je i zbog činjenice da su sve hrvatske komercijalne televizije poslale u Beograd svoje reportere.

Što je u redu.

Nažalost, o većini nestanaka ne izvještavaju.

Nisu im dovoljno atraktivni za razliku od nestanka Splićanina u Beogradu za Novu godinu.

Ali to je naravno stvar procjene njihovih urednika i nitko im zapravo ne može zamjeriti.

Kao niti komercijalnim portalima koji, kad nije riječ o slučajevima poput nestanka Mateja Periša, ponekad objave statistički podatak o nestalima ili prenesu neku informaciju o nestanku sa MUP-ove web stranice: nestali.gov.hr

Za razliku od njih javni medijski servis HRT ne bi se smio čekati da vidi je li slučaj dovoljno atraktivan za komercijalne medije pa ako jest, naknadno se priključiti

Javni medijski servis trebao bi o nestancima izvještavati promptno objavljujući fotografije, imena i ostale bitne informacije koje bi mogle pomoći u pronalasku.

Možda bi odgovornima na HRT-u slučaj nestanka Mateja Periša mogao biti poticaj da to konačno počnu raditi.

Jer to nije posao koji treba prepustiti komercijalnim medijima i privatnim inicijativama.

To je posao zbog kojeg, između ostaloga, javni medijski servisi i postoje.

 

Komentiraj