Koliko god ludo izgledale Vučićeve provokacije one su savršeno promišljene. I zapravo on nikada ne može izgubiti. Privatno najavivši svoju ‘privatnu’ posjetu Jasenovcu znao je da to nije u skladu s protokolom. I unaprijed si je pripremio orkestriranu podršku u Srbiji koja je aktivirana nakon što mu je zabranjen ulazak u Hrvatsku. Za kraj je zamislio – odmazdu.

Zabranom da uđe u Hrvatsku zbog ‘privatne’ posjete Jasenovcu Aleksandar Vučić još jednom je dobio baš ono što je htio.

U Srbiji je potvrdio svoj herojsko-mučenički status kod velikog broja sljedbenika i fanova.

‘Nabrijanih’ na nacionalističku retoriku kojom predsjednik Srbije godinama skreće pozornost s problema.

Koje, u skladu sa svojom izvrnutim logikom, proglašava povijesnim uspjesima.

No, koliko god ludo izgledale Vučićeve provokacije one su savršeno promišljene.

I zapravo on nikada ne može izgubiti.

Sad je odlučio ‘privatno’ ući u Hrvatsku, položiti cvijeće u Jasenovcu i ‘skoknuti’ do Pakraca.

Kad se već nekim slučajem zatekao tako blizu.

Na sjeverozapadu BiH.

U Republici Srpskoj.

Pa je pozvao Milorada Pupovca da mu se pridruži na tom ‘privatnom’ izletu.

Rekavši mu neka o njegovom, Vučićevom dolasku u Jasenovac obavijesti hrvatsku vladu.

Ako misli da treba.

Naravno da je Pupovac mislio da treba.

Nije on od jučer.

Zna Milorad Pupovac da bi dolazak s Vučićem u ‘privatnu’ posjetu Jasenovcu bez da to najavi premijeru Plenkoviću bio katastrofalan potez.

I da bi na kraju baš on, Pupovac izvukao ‘deblji kraj’.

Znao je to i Vučić.

Vučićev poučak: U ’privatnu’ posjetu ide se s TV ekipom

A ionako su hrvatske nadležne službe znale gdje je Vučić i kamo se kreće.

Nije im to Milorad Pupovac trebao reći.

Aleksandar Vučić znao je naravno da hrvatske vlasti neće dozvoliti njegovu ‘privatnu’ posjetu Jasenovcu.

Kamo je naumio dovesti i TV ekipu.

Za svaki slučaj.

Ako ga ipak puste.

Jer kog vraga uopće ići u privatnu posjetu Jasenovcu ako (srbijanska) javnost to ne vidi.

Predsjednik Srbije vrlo dobro zna kakvi su protokoli za ulazak predsjednika neke države u drugu državu.

Kao što zna da svoj ‘privatni’ posjet Jasenovcu uopće nije zamislio kao privatan.

Dobio što je htio – da mu hrvatske vlasti izabrane ‘privatan’ ulazak u Hrvatsku i posjetu Jasenovcu.

Ali, kao i uvijek, htio je on i više.

U obranu svog šefa javila se stoga promptno Ana Brnabić, formalno premijerka Srbije, odrecitiravši točno ono što se od nje očekivalo.

Ona je šokirana.

Za nju je ta zabrana “najveći skandal koji se dogodio u modernoj povijesti odnosa Srbije i Hrvatske”.

I još je dodala: “Da to uradi država članica EU, to je za mene ne prvorazredni skandal, nego… To je kao da predsjedniku Izraela zabranite posjet Auschwitzu”.

Na taj način učinjen ‘drugi korak’ političke provokacije.

U riječ predvidiv, ali time ništa manje efikasan.

Treći je korak val unisonih, tobože spontanih a zapravo dirigiranih reakcija koji stiže iz prorežimskih medija u Srbiji.

‘Šlag na tortu’ – ponižavanje hrvatskih diplomata

A onda – ‘šlag na tortu’.

Iz Ministarstva unutarnjih poslova Srbije najavljeno da će od danas, svi dužnosnici hrvatske države, svi nositelji službenih ili diplomatskih putovnica – morati posebno najaviti i obrazložiti svoj posjet ili prolazak kroz Srbiju te će biti stavljeni na poseban režim kontrole.

Počelo je tako što je predsjednik Srbije, znajući da to tako ne ide, privatno najavio ‘privatnu’ posjetu Hrvatskoj namjerno izazivajući zabranu.

A završilo je tako da je njegov ‘posilni’ kobajagi šef srbijanskog MUP-a objavio odmazdu.

Koju je, dajem ‘ruku u vatru’ Vučić unaprijed smislio kao završni čin ove diplomatske ‘šahovske partije’.

U kojoj je imao bijele figure i tri poteza ‘fore’.

Šah mat.

Ali Aleksandar Vučić ne bi bio Aleksandar Vučić kad bi se znao zaustaviti.

Ne zna.

Voli udarati protivnika koji je pao i bahatiti se nad njim.

Glumatajući toliko da je to neugodno gledati i slušati.

Pa je tako nakon svega na svom Instagram profilu, kao komentar cirkusa koji je proizveo, uobičajeno patetično napisao: “Živjet će srpski narod i nikada neće zaboraviti.”

A do srpskih žrtava Jasenovca (druge za njega očito i ne postoje) stalo mu je kao ‘do lanjskog snijega’.

Time što ih je ponovo iskoristio za svoju unutarnjepolitičku promidžbu i zbog načina na koji je to učinio zapravo im se bolesno narugao.