Čitava ova ova priča o inicijativi za predsjedničko pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača liči mi na amatersku cirkusku predstavu na zatvorenom odjelu Psihijatrijske klinike Hrvatska. Kako god završila čitava ova “sapunica” Milanoviću je odlično došla da kalkulira i manipulira vodeći računa isključivo kako će njegova odluka utjecati na rejting u pripremi kandidature za drugi predsjednički mandat.

Čitava ova ova priča o inicijativi za predsjedničko pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača liči mi na amatersku cirkusku predstavu na zatvorenom odjelu Psihijatrijske klinike Hrvatska.

Od pisma sedmorice generala HV-a kojim su se založili kod predsjednika Milanovića da pomiluje dvojac osuđen u Njemačkoj i preseljen na služenje kazne u hrvatskom zatvoru preko “kontra” pisma druge skupine generala koja se takvoj inicijativi protivi pa sve do raznih javnih komentara jednog ili oba pisma.

Bilo da je riječ o reacijama političara ili obična puka.

Još je i za razumjeti Antu Nobila, čovjeka što se javno sam označio kao inicijator pisma kojim se traži pomilovanje Perkovića i Mustača.

To su njegovi klijenti koje nije uspio obraniti na njemačkom sudu pa su “zaradili” doživotnu robiju.

Pomilovanjem njih bi dvojica ostatak života proveli na slobodi a Nobilo bi pokazao da se za klijente nastavio boriti čak i nakon gubitničke pravomoćne presude.

I to uspješno.

Ali “na prvu” suludo djeluje kad naprimjer svoj potpis pod zahtjev za pomilovanje neki generali objašnjavaju tvrdnjom da su Perković i Mustač mnogo učinili da bi u ratu bila obranjena proglašena samostalnost Hrvatske.

Jer taj dvojac osuđen je zbog toga što je sud zaključio da su desetljećima ranije kao odgovorne osobe u vrhu jugoslavenske tajne službe bili uključeni u likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Rat u Hrvatskoj s tim nema ama baš ništa.

Istina, u hrvatskom pravosuđu je uvedeno pravilo da je sudjelovanje u Domovinskom ratu olakšavajuća okolnost kad si tužen bez obzira kakvu si svinjariju počinio i kada.

Ideologija je “pakiranje” za naivne

Pa valjda generali stoga računaju da bi predsjednik Hrvatske trebao ispraviti tu anomaliju u praksi njemačkog suda kojeg je zanimalo samo djelo za koje je hrvatskom špijunskom dvojcu suđeno.

Priznat ćete, zaista neobična navada za sud ako gledamo iz hrvatske perspektive.

Perspektive koja je i inače malkice “iščašena”.

Pa zar Ante Gotovina, jedan od potpisnika generalskog pisma u korist pomilovanja, nije svojedobno, nakon pravomoćne presude za kriminal u Francuskoj, zbrisao u Legiju stranaca da bi na kraju postao general Hrvatske vojske, “heroj a ne zločinac” i neka vrst moralne vertikale u Hrvata?

S druge strane pak, u suprotnoj generalskoj ekipi, onoj koja se žestoko protivi pomilovanju Perkovića i Mustača zbog njihove “udbaške” prošlosti, ima također i onih koji su obične smlate, huškači, jebivjetri i ratni profiteri.

Onih koji, da je bilo pameti i pravde, ili bar da ima Boga na kojeg se često znaju pozivati, nikada ne bi postali generali a poneki od njih bi i sam završio u zatvoru.

Čekajući odluku Zorana Milanovića neki se pitaju što bi u ovoj situaciji učinio Franjo Tuđman.

Pitanje je naravno besmisleno jer Tuđmana odavno nema a dok je bespogovorno vladao ionako je već odgovorio na pitanje koje je tada bilo važno odgovoriti.

Nemaštovitiji među sportskim komenatorima bi rekli – “na samo njemu svojstven način”.

OK, Tuđman je bio svakakav, ali jamačno nije bio glup.

Kao Titov general za Juge se nije bunio protiv “udbaških” metoda koje su, među ostalima, prakticirali Perković i Mustač.

Kad se taj dvojac odlučio svoje usluge ponuditi vlastima Hrvatske, to jest Tuđmanu, u borbi za vlastitu državu, naravno da je ovaj to prihvatio.

Znao je koliko je u toj situaciji važno imati na svojoj strani a ne protiv sebe one koji imaju zlata vrijedno iskustvo, informacije i veze “s druge strane”.

Istovremeno, takva odluka je imala itekako smisla kad se uzme u obzir Tuđmanova ideja o svehrvatskom pomirenju.

Što god tko o toj ideji mislio.

Što bi učinio Tuđman a što će učiniti Milanović?

Istina, nisu baš svi Hrvati koji su tada prešli na “našu” stranu dočekani s jednakim prihvaćanjem, pa čak i oni s važnim i korisnim profesionalnim (sa)znanjima.

Prevaga je često bila ne samo oeprativna korist od određenog čovjeka nego i to da li se uklapao u bespogovorno nacionalističko ozračje.

Ideologija je ionako samo”pakiranje” za naivne.

Što će na kraju učiniti predsjednik Milanović kad već nema Tuđmana pa da vidimo što bi on učinio?

Ako bismo trebali suditi po tome što je, nakon sudske presude u slučaju ratnog zločina, još jednom od silnih hrvatskih generala, Branimiru Glavašu vratio odlikovanja koja mu je za svog predsjedničkog mandata oduzeo Ivo Josipović bilo bi logično da Milanović ne pomiluje Perkovića i Mustača.

Zbog čega tako mislim?

Zato jer bi odluka da ih ne pomiluje značila da dosljedno primjenjuje predsjedničku ovlast pomilovanja.

Kako?

Tako da jednako poštuje sve sudske odluke.

Bez obzira da li ih je donio hrvatski ili njemački sud.

Ako ih pomiluje ja to ne znam drugačije čitati nego da aktualni hrvatski predsjednik misli kako je hrvatsko pravosuđe bezgrešno – za razliku od njemačkog.

Jer ako je vraćanje odličja Glavašu obrazložio poštivanjem sudske presude a pomiluje Perkovića i Mustača značilo bi da ne poštuje odluku njemačkog suda.

Namjerno sam malčice ciničan.

Naravno da predsjednika države sudska odluka ne obavezuje kako da odluči o inicijativi za pomilovanje.

Uostalom, pomilovanjem se uvijek osuđeniku omogućava da ne ostane u zatvoru onoliko koliko je sud odlučio.

Iako pomilovanje kao akt milosrđa ne može promijeniti sudsku odluku.

No, stvar i jest u tome da se ovdje radi tek o političkom prepucavanju i da su i jednima i drugima najmanje važni Josip Perković i Zdravko Mustač.

A ako ćemo sasvim ozbiljno, čitava ova “sapunica” Milanoviću je odlično došla da kalkulira i manipulira vodeći računa isključivo kako će njegova odluka utjecati na rejting u pripremi kandidature za drugi predsjednički mandat.

Generalski “dvoboj” kao slika Hrvatske

To pokazuju i njegove javne reakcije u kojima gotovo otvoreno kaže da će pričekati kako će se ta situacija inicirana generalskim “dvobojem” dalje razvijati.

Gotovo da čovjek povjeruje u jednu od teorija zavjere koja kaže da je sam Milanović smislio ovu igricu oko pomilovanja.

Kako god bilo sve je to mane-više za plakanje.

Iako…uvijek ima onih koji se imaju razloga smijati.

U ovoj priči onaj koji će se sigurno smijati zadnji, a to znači i najslađe, zove se Bože Vukušić.

Nemojte reći da ne znate tko je to.

Hajde, dobro…

To je onaj lik koji je još u osamdesetima u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Jusufa Tatara, navodnog suradnika jugoslavenske tajne službe.

Ubojstvo se dogodilo nedugo nakon ubojstva Stjepana Đurekovića.

I bilo je izravno motivirano Đurekovićevim ubojstvom a u emigrantskim krugovima proglašeno je “protuudbaškim udarom”.

Vukušić je nakon nepunih osam godina provednih u tamošnjoj “buksi” iz njemačkog zatvora poslan u Hrvatsku na dosluženje doživotne kazne.

No, vrlo brzo, već početkom 1991. godine, našao na slobodi.

Po njegovoj tvrdnji na poticaj samog Franje Tuđmana.

I na samo na slobodi već i u poziciji da, što službeno što neslužbeno, odlučuje o tuđim životima.

Uključujući mnogo godina kasnije i isvjedočenje na suđenju Perkoviću i Mustaču.

Svjedočenje koje je značajno utjecalo na osuđujuću presudu toj dvojici.

Ako Perković i Mustač ne budu pomilovani Vukušić će se moći smijati “od uha do uha”.

Ali čak i ako ova dvojica budu pomilovani nema razloga da Vukušiću smijeh zastane u grlu.

Ništa se neće promijeniti.

Hrvatska će i dalje ostati ista – baš po mjeri njega i njegovih.

Hrvatska u kojoj nije problem ako ubiješ “njihovog”.

Problem je ako ubiješ “našeg”.