Vlast sve otvorenije preuzima civilno društvo čime ga zapravo uništava. “Mulja” se novcem iz EU fondova namjenjenim udrugama, u Vladinom Savjetu za razvoj civilnog društva izabrane predstavnike udruga nadglasavaju imenovani predstavnici tijela državne uprave

Pisati kolumnu o civilnom društvu u hrvatskim manisntream medijima nije “cool”. Ne donosi klikove, osim ako nije riječ o nekom skandalu. Međutim, kako me ne zanimaju klikovi nego ono za što mislim da je važno evo već drugi put u nepuna dva mjeseca koliko pišem kolumnu za web stranicu Nacionala upozoravam na izglednu katastrofu civilnog društva u Hrvatskoj.

Ta katastrofa nije počela danas niti jučer, ali je dodatno povećana izgovorom da se zbog pandemije korone moraju smanjiti državne potpore projektima koje organizacije civilnog društva provode. Naravno da je pandemija korone, između ostaloga, uzrokovala proračunske probleme svima pa i “državnoj blagajni”.

Nije ključni problem što je novca manje nego li je planirano i što će ga biti manje i ubuduće. Ključni je problem što u Hrvatskoj vlasti organizacije civilnog društva u pravilu ne smatraju važnim partnerima u razvoju društva, onima koji obavljaju poslove koje državne institucije iz bilo kojeg razloga ne mogu, ne znaju ili ne žele obavljati na način i u mjeri u kojoj bi trebale – od zaštite ljudskih prava, preko socijalnih usluga pa sve do specifičnih projekata raznih vrsta koji se provode u lokalnoj ili široj zajednici.

Za razliku od zemalja koje su na višoj razini od Hrvatske i njoj sličnih u svakom pogledu, između ostaloga i zahvaljujući jakom civilnom društvu potpomognutom i financijskom pomoći iz državnog i lokalnih proračuna, kod nas se svaka vlast prema organizacijama civilnog društva ponaša loše – u rasponu od potpunog ignoriranja do sufinanciranja prema kriterijima koji su prvenstveno svjetonazorski.

Ukratko: “lijevi” forsiraju uvjetno rečeno lijeve, a “desni” uvjetno rečeno desne nevladine organizacije koje tako, ovisno o trenutačnom odnosu političkih snaga, postaju ili priljepci, produžena ruka vlasti ili maltene državni neprijatelji. Pritom općenito “lijevi” prolaze lošije. Dijelom je to zbog toga što su “desne” stranke mnogi duže na vlasti a dijelom zbog toga što i dio formalno ideološki neutralnih organizacija civilnog društva, baveći se naprimjer ljudskopravaškim temama najšireg spektra, zagovara pristup kakav je stran konzervativnim vladama.

Koristeći civilno društvo postiže se osobni interes

Pritom, iako Ustav određuje Republiku Hrvatsku kao sekularnu državu na posljednjem popisu provedenome još 2011. godine više od 86% stanovnika se izjasnilo katolicima. Tome treba dodati, iako nevelik, postotak ostalih kršćanskih i drugih vjernika. Hrvatska je konzervativna zemlja s nedovoljno razvijenim osjećajem za marginalizirane skupine – od migranata preko nacionalnih manjina do LGBT populacije i žrtava obiteljskog (ali i svakog drugog) nasilja.

Takva situacija naravno potencira apsurd. Hrvatskoj je neophodno jako civilno društvo – upravo zbog onih razloga zbog kojih ga Hrvatska nema. Organizacije civilnog društva u pravilu nisu samoodržive unatoč rijetkim iznimkama, a pomoć “države” dobivaju kroz Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva te dio kroz natječaje raznih ministarstava i lokalnih zajednica kao i iz fondova EU.

Novac koji organizacije civilnog društva dobivaju za konkretne projekte iz proračuna preko ministarstava nije velik i stalno se dodatno smanjuje. Državne institucije i organizacije općenito iz EU fondova “povlače” vrlo malo novca u odnosu na većinu ostalih zemalja EU i zbog te kombinacije nemara i nesposobnosti oštećene su i nevladine organizacije koje bi mogle dobiti više novca za svoje aktivnosti da je “država” efikasnija.

Bez obzira na to što Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva ne bi trebala imati političku agendu u praksi to ne funkcionira kao niti sa većinom ostalih formalno neovisnih tijela i institucija. Sufinanciranje udruga građana na lokalnoj razini poseban je političko-svjetonazorski uvjetovan cirkus koji se najbolje oslikava kroz ono što se događa u Zagrebu, ali Zagreb niti slučajno nije izuzetak. Najjednostavnije rečeno: navodni društveni interes samo je izgovor za ostvarivanje privatnog interesa.

Udrugama, kojih je u Hrvatskoj registrirano više od 50 tisuća, iz državnog proračuna na razne načine stiže više od milijardu i pol kuna godišnje. Na prvu to je ogroman novac (iako ne treba zaboraviti koliko se proračunskih milijardi godišnje izgubi zbog korupcije, klijentelizma i direktnog lopovluka).

No, nije rješenje u idejama raznih “mudraca” koji predlažu da se jednostavno ukine svako sufinanciranje udruga. Ne može biti rješenje “ubojstvo” cjelokupnog civilnog društva u Hrvatskoj već mu treba pomoći da postane maksimalno funkcionalno.

Na čelu Savjeta za udruge je bivši šef Vijeća mladih Predsjednice RH

U svakom slučaju, u situaciji kad je novca za organizacije civilnog društva sve manje a bjelodano je jasno da će ga biti još manje, proračunski novac trebao bi se koristiti za stvarno društveno vrijedne aktivnosti a ne da bi vlast ucjenjivala udruge metodom “mrkve i batine” kako to čini i ova aktualna.

Čak niti na najelementarnijoj razini vlast se ne trudi makar praviti da joj je stalo do civilnog društva. Primjera ima mnoštvo, ali za potrebe ovog teksta podsjetit ću na nedavno konstituiranje Savjeta za razvoj civilnog društva. Savjet je, kako mu i naziv otkriva, savjetodavno tijelo. Ne donosi odluke, pogotovo ne one koje bi vladu na bilo što obvezivale.

Unatoč tomu u sedmom sazivu Savjet od početka gubi i ono što je u prethodnih 18 godina njegova djelovanja s mukom dosegnuto. Prije svega broj predstavnika organizacija civilnog društva u Savjetu manji je od ukupnog broja imenovanih predstavnika tijela državne uprave plus predstavnici nacionalnih udruga lokalne i regionalne samouprave te predstavnici civilnog društva iz reda zaklada, sindikata i udruga poslodavaca.

Omjer je 17:14 na štetu izabranih predstavnika organizacija civilnog društva. Ukratko: oni mogu biti nadglasani svaki put tako da neće moći “progurati” svoje stavove čak niti u neobavezujući zaključak o bilo kojoj temi kojom se Savjet bude bavio. I ne samo to, preglasavanjem je moguće opstruirati postavljanje na dnevni red bilo koje teme koju predlože predstavnici udruga. Dakle, formalno su pozvani da savjetuju Vladu u onome što najbolje znaju a realno su onemogućeni obavljati posao za koji su izabrani.

Ne čini vam se niti to dovoljnim argumentom da se Vlada sprda s civilinim društvom? OK. Hajdemo dalje… Čak je i novi Poslovnik o radu Savjeta za razvoj civilnog društva usvojen nadglasavanjem unatoč unisonim tvrdnjama izabranih predstavnika civilnog društva da umanjuje prethodnim Poslovnikom uspostavljene standarde vidljivosti, transparentnosti i demokratičnosti rada Savjeta.

Ured za udruge treba preimenovati u Ured za borbu protiv udruga

Treba li još argumenata? Evo…preglasavanjem je na konstituirajućoj sjednici Savjeta izabran novi predsjednik kojeg nisu predložili članovi i članice koje su u Savjet izabrale organizacija civilnog društva, što se dogodilo prvi put od osnivanja Savjeta. Predstavnici udruga za predsjednika su predložili Nikolu Tadića koji je postao članom Savjeta na prijedlog Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske koji ima 14 članica. Savez ima više od 200 udruga.

Preglasavanjem je za predsjednika Savjeta izabran Danko Relić, bivši predsjednik Studentskog zbora (2011.-2012.) te koordinator Vijeća mladih Predsjednice Republike Hrvatske (2017.-2020.).

Za zamjenicu predsjednika Savjeta jednoglasno je izabrana Nikolina Klaić, državna tajnica u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije koja nije imala protukandidata. Dakle, u vodstvu Savjeta za razvoj civilnog društva – civilno društvo: nula bodova

A da…uz sve to konstituirajuća sjednica 7. saziva Savjeta za razvoj civilnog društva bila je – zatvorena za medije. Obrazloženje da je tako odlučeno zbog straha od korone “pije vodu” jednako kao i naprimjer ono da je korona virus u trgovačkim centrima opasniji nedjeljom nego svim ostalim danima.

U opisanim okolnostima i Vladin Ured za udruge izgubio je smisao. Logičnije bi bilo da osnuju Ured za borbu protiv udruga.

Prošlog tjedna GONG je objavio analizu stanja civlinog društva u Hrvatskoj u kojoj, uz niz drugih tvrdnji stoji i da se kroz “Europski socijalni fond, Operativni program ‘Učinkoviti ljudski potencijali’ 2014.-2020., kojim upravlja Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, “provodi financijsko iscrpljivanje i administrativno nasilje kroz nepridržavanje kalendara objave natječaja, neobjave natječaja, česte obustave i poništavanja natječaja, te brojne izmjene natječajne dokumentacije” o čemu svjedoče i predstavnici raznih udruga koji su se na te natječaje javljali.

O ovoj temi, kojom se mainstrem mediji, izuzev ekscesno, gotovo i ne bave, izvještavaju uglavnom tek neprofitni mediji čiji su nakladnici često upravo – udruge. Ali pitanje je koliko će i oni to dugo moći jer Ministarstvo kulture već nekoliko godina opstruira provođenje natječaja za novac iz Europskog socijalnog fonda namjenjen – medijima zajednice.