POGLED IZBLIZA: Političari nam niti u smrti ne daju biti jednakima

Vladajući su najprije Dan sjećanja na mrtve ‘utopili’ u katolički blagdan Svih svetih koji su proglasili državnim praznikom. A potom na taj dan sjećanja na sve mrtve javno pozivaju da treba posebno poštovati samo neke mrtve. One koji tim dvoličnim manipulatorima mrtvi služe da se dodvore živima. Jer živi su birači. Mrtvi su im samo sredstvo za osiguranje glasova.

Nadam se da je prošlo dovoljno vremena od prvog dana studenoga.

Dovoljno da sadržajem ove kolumne ne iritiram nikoga.

Za dežurne ‘mrzitelje’, snishodljive ‘uvlakače’ vladajućima i ostalu besprizornu bratiju nije me zapravo briga.

Ali oni koji su tog dana iskreno i bez primisli odavali počast mrtvima jednostavno zbog toga što ih više nema zaslužili su – tišinu.

No, nisu zaslužili da njihovi mrtvi, a time i oni sami, budu žrtve političke manipulacije.

Zbog toga ipak pišem ove rečenice.

Dok je Hrvatska bila jedna od jugoslavenskih republika postojao je Dan spomena na mrtve.

Nedugo pred raspad savezne države preimenovan u dan Dan sjećanja na mrtve.

Izuzev izmjene sinonima u nazivu ništa se drugo nije promijenilo.

To je i dalje bio datum posvećen sjećanju na mrtve.

Nije bio državni praznik a poklapao se sa Spomendanom mrtvih, odnosno Dušnim danom (2. studenoga) iz katoličkog kalendara koji se počeo obilježavati od početka 11. stoljeća.

Mogli bismo reći da je tadašnje jugoslavensko političko vodstvo bilo dovoljno mudro, čak i ako smo uvjereni da je (u tom slučaju) bilo dvolično.

Političko vodstvo u Hrvatskoj, nakon što je postala država, od prvog dana nije baš pokazivalo mudrost iako mu dvoličnosti niti malo ne nedostaje.

Pa je, između ostaloga, već 25. ožujka 1991. dotadašnji Dan sjećanja na mrtve prestao postojati.

Slava onima koji branili Hrvatsku, ignoriranje onih koji su je stvorili

No vodstvu države koju Ustav određuje kao sekularnu nije bilo dovoljno samo Dan sjećanja na mrtve preimenovati u Dušni dan.

To bi valjda bio premalen ustupak Katoličkoj crkvi.

Pa je datum koji je država lukavo odredila za spomen na mrtve postao dan ranije u kalendaru – 1. studenoga.

Dan kad katolici imaju blagdan Svih svetih.

To je blagdan posvećen svima koje je Katolička crkva proglasila svetima bez obzira na to da li su već kanonizirani ili nisu.

Da ne bi bilo nikakve zabune taj je katolički blagdan proglašen državnim praznikom.

Tako su sada Svi sveti među ukupno 8 katoličkih blagdana/neradnih dana koji su postali državni praznici u Hrvatskoj.

Od ukupno 14.

Među preostalih 6 državnih praznika je i Dan antifašistiške borbe.

Istina, prigodno smješten na datum koji vladajućem političkom narativu mnogo više prija od nekadašnjeg Dana ustanka.

Međutim niti ovog 1. studenoga hrvatska politička elita u prigodnim izjavama nije se udostojila spomenuti one mrtve koji su zaslužni što Hrvatska uopće postoji u današnjim granicama.

One koji su na pravoj strani povijesti poginuli u 2. Svjetskom ratu.

Istovremeno svi političari složno su još jednom ponovili mantru o poginulim braniteljima kao najzaslužnijima za postojanje države Hrvatske.

Zbog čega hrvatski političari javno redovito posebno spominju zbog zasluga za Hrvatsku one koji su je branili od 1991. a prešućuju oni koji su je stvarali od 1941.?

To je pitanje naravno retoričko.

I kukavna oporba zna u što ne treba dirati

I ništa ne pomaže niti činjenica da među državnim praznicima u Republici Hrvatskoj već postoje i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja (5. kolovoza) te Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata (18.
studenoga).

Sigurno je sigurno.

Vladajući su za svaki slučaj i dan sjećanja na mrtve najprije ‘utopili’ u blagdan Katoličke crkve a potom ga svake godine iznova dodatno koriste za populističko sakupljanje političkih bodova.

A i oporba se baš nešto tome ne protivi.

Kakvi god kukavni bili i oni očito imaju ‘nos’ u što nije pametno dirati.

Pa tako i na dan sjećanja na mrtve (‘upakiran’ u katolički blagdan) nikome kao da nije nenormalno što oni koji bi trebali biti najbolji među nama jer nas vode – prebrojavaju čak i mrtve.

Pa su im jedni mrtvi dostojniji sjećanja od drugih.

Ali dvolični kakvi već jesu i mrtvih se branitelja političari zapravo sjete samo prigodno.

Kao muškarci koji mlate žene a za Dan žena im kupuju cvijeće.

Istovremeno žive masovno proizvode u branitelje još i danas, 30 godina nakon rata.

A ‘lažnjacima’ gledaju kroz prste i svima zajedno omogućavaju besramno iritatne privilegije kako bi imali što veću i monolitniju glasačku bazu.

Koja će svakog 1. studenoga odlaziti na groblja, paliti svijeće i ostavljati svijeće.

Dok će istovremeno politički hohšapleri i dalje javno pozivati da su neki mrtvi više zaslužili spomen zbog toga što su mrtvi nego ostali mrtvi.

Komentiraj