POGLED IZBLIZA: Pionir Škoro, uvjetni refleks i laboratorijski štakori

Miroslav Škoro, čovjek koji želi biti hrvatski premijer, srami se što je kao sedmogodišnjak bio Titov pionir, ali se ne srami što nije u stanju odgovoriti na najjednostavnije pitanje te što se okružuje dvoličnjacima i lažljivcima

Većina “prosječnih” hrvatskih birača koji redovito glasaju na izborima poput pasa su koje je ruski psiholog Ivan Petrovič Pavlov koristio u svojim istraživanjama uvjetovanog ponašanja. “Gladni” su toga da povlađuju svojim najnižim instinktima pa kad im neki izborni kandidat obeća ono što te instinkte aktivira “cure im sline”.

Kad im političar koji koji ima dovoljnu medijsku pažnju uporno tvrdi da će ono što žele i dobiti (makar u redovitim verbalnim porcijama) biraju li njega na neku visoku funkciju glasat će za njega – bez obzira što taj lupetao, s kime se družio, kime se okružio i što je do tada radio ili govorio.

Na kraju, zbog onih koji se ponašaju kao Pavlovljevi psi svi završimo poput laboratorijskih štakora jer se u sljedećem izbornom ciklusu na nama obavljaju “ispitivanja” u kojima smo, kako god okreneš, uvijek žrtve. Ako neki od tih eksperimenata i bude uspješan mi od njega nećemo imati koristi.

Miroslav Škoro ne krije ambiciju postati sljedećim hrvatskim premijerom. Jasno je i njemu da njegov Domovinski pokret na čijem je čelu nakon parlamentarnih izbora može sudjelovati u vlasti samo tako da koalira sa onom strankom koja dobije najviše glasova i to ako toj stranci budu potrebne “ruke” za stvaranje stabilne većine. I ako pobjednici budu željeli s njim koalirati.

Ako se dogodi takav scenarij Škoro bi mogao tražiti za sebe premijersko mjesto što i ne krije. Da li bi ga u takvoj konstelaciji snaga i dobio drugi je “par rukava” ali barem mala teorijska mogućnost za takav rasplet postoji. Uostalom niti neko ministarsko mjesto pa makar i samo zastupnički mandat – nisu za bacanje.

Naravno, doktor Škoro zna što njegovi pacijenti vole čuti, a što nikako ne godi njihovim ušima pa je tako, uz uobičajeni repertoar općih mjesta desničarske retorike izvolio izjaviti kako nikada nije postao “Titov pionir” jer je imao upalu pluća na dan kad je njegovoj generaciji “prvašića” u Osijeku na glavu stavljana “titovka” s petokrakom zvijezdom a oko vrata crvena marama.

Druže Škoro, drugi put kad lažeš – laži bolje

Njegovi pacijenti bili su ushićeni tom izjavom, uključujući i one koji su dovoljno stari da znaju kako u vrijeme kad je (i) Miroslav Škoro kretao u osnovnu školu niti jedno dijete nije bilo pošteđeno te komunističke inicijacije.

Uostalom i oni su dobili pionirsku kapu i maramu kad su se prvi puta pojavili u školi nakon isteka roditeljske “ispričnice” – bez obzira da li su na dan kad su ostalim klincima iz razreda  svečano “uvaljene” kape i marame imali upalu pluća ili proljev. Ili im je samo došla u posjet rodbina iz provincije pa ih je ostavilo kod kuće da se mama i tata hvale pred svojima kako su im djeca lijepa i pametna.

Roditelji su obično znali u takvim prigodama naučiti djecu da recitiraju gostima nešto zgodno. Nije moralo biti o Titovim pionirima. Nema dokaza da li je mali Miroslav, budući doktor Škoro, zaista imao upalu pluća na dan svečanog “primanja u pionire” a još teže bi bilo utvrditi da li je i takav bolestan recitirao rođacima koji su došli u posjet (izglednije je da je nešto pjevao), ali to ionako nije važno.

Važnije je da je mali Miroslav, kad je poodrastao, postao predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka iako je po vlastitom priznanju preskočio “pionire”.

Hoće li postati “Titov pionir” maloga Miroslava nitko nije pitao kao što nitko nikada nije to pitao niti jedno sedmogodišnje dijete. Uostalom, što zna dijete što je pionirska kapa i marama. Uzme pa nosi. Dijete za to ne može biti krivo čak niti kada bi nošenje pionirske kape i marame bilo neki zločin.

Kao što recimo dijete ne može biti krivo što su ga krstili iako ga nitko niie pitao. Štoviše često se to djeci čini kad su još bebe. Uzgred, takva inicijacija naravno doktoru Škori ne smeta. Nije lančić s križem crvena marama.

No dobro…Izvaliti kako si zajeb’o primanje u pionire upalom pluća jest bedasto ali moglo bi se pripisati činjenici da i političari nisu imuni na uvjetovani Pavlovljev refleks. Štoviše, to mu dođe kao neka vrsta stalne međusobne igre političara i njegovih birača po principu izmjenične električne energije.

U zavisnosti od okolnosti struja ”fercera” tako da se političar, za ovu prigodu nazovimo ga doktor Škoro, malo dodvorava potencijalno svojim biračima dok njima “cure sline” na njegove podražaje, potom mu oni vraćaju na društvenim mrežama i predizbornim okupljanima – a onda sve ispočetka.

Doktore Škoro, politika nije posao za “seronje”

Sad je vrijeme da se vratimo predsjedanju Miroslava Škore Komisijom za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka – iz vremena kad više nije bio klinac i odavno je prerastao pionirski status, ali još nije doktorirao, pa čak niti bio poznat pjevač.

Predsjednikom Komisije za kulturu tadašnje OK SSOH Škoro nije postao bez svoje volje kao što je postao Titov pionir (iako se možda niti toga ne sjeća). Kad je pristao na tu volontersku funkciju znao je ili je bar morao znati zbog čega to čini. Ako nije znao – džabe mu čitav pionirski staž.

Ali i ako je znao nije počinio nikakav zločin i nema razloga stidjeti se na primjer zbog toga što je u razgovoru za lokalni omladinski list rekao da će se zalagati za bogatiji glazbeni život u Osijeku.

No političari poput Miroslava Škore ne stide se onoga čega bi se trebali stidjeti nego onoga što za što smatraju da će im zamjeriti potencijalno “njihovi” glasači u toj vječnoj igri uvjetovanih refleksa. Pritom razotkrivaju svoju nesposobnost da se ozbiljno bave politikom.

Politika jest umjetnost mogućeg i uspješno bavljenje tom društvenom diciplinom zahtjeva ponekad i gorke kompromise, ali to ne bi trebao biti posao za “seronje”. Bubnuti da si zbog upale pluća izbjegao postati Titov pionir bilo bi blesavo (čak i kad bilo istina) i da to kaže netko tko ima sedam godina a kamoli čovjek koji želi postati premijer.

No ako je još i moguće povjerovati da je Miroslav Škoro to izvalio u trenutku nepažnje ne biti pripremljen na više nego izvjesnu mogućnost da će se kad-tad, nakon što si sam i ničim izazvan spomenuo pionire, u javnost pojaviti informacija o tvom angažmanu u omladinskom podmlatku tada jedine partije… e, za to baš trebaš biti podkapacitiran – da ne napišem nešto gore.

A agresivna verbalna brljotina koju je doktor Škoro, samoistaknuti premijerski kandidat, izvolio obznaniti suočen s činjenicom da je vodio omladinsku Komisiju za kulturu u vrijeme “bivše države” pokazuje ne samo da taj nije ništa naučio niti na tuđim ni na svojim greškama nego da očito nikada neće ni naučiti. Laprdao je o svemu, samo nije suvislo odgovorio na pitanje.

Znam da nema dramaturškog opravdanja da se na ovom mjestu u tekstu odjednom počnem izravno obraćati (ne)suđenom Titovom pioniru, potom predsjedniku Komisije za kulturu OK SSOH Osijek a danas doktoru, predvodniku Domovinskog pokreta i mogućem kandidatu za predsjednika Vlade Repubike Hrvatske Miroslavu Škori, ali zanemarit ću to.

Gospodine Škoro, sram Vas bilo, gospoda to ne rade

Dakle… Miroslave Škoro, nije sramota što vas je unatoč upali pluća “primilo” u pionire. Nije sramota niti što ste bili kakav-takav lokalni omladinski “rukovodilac” volonter u jednopartijskoj SFRJ. Pogotovo nije sramota ako se vaš angažman sastojao u agitiranju za bogatiji glazbeni život u rodnom gradu i općini.

Mnogi koji vam to danas javno zamjeraju bili su tada pokvareni partijski aparatčici koji su bili u mogućnosti činiti ljudima ružne stvari pa su ih neki od njih i činili. A čine i danas. Promijenilo se samo ime države i ime partije. Oni su dvolični. Ne trebaju Vam valjda glasovi dvoličnjaka koji Vas prozivaju za nešto što je potpuno nevažno u odnosu na ono što su oni nekada radili i još uvijek rade.

Ne, nije sramota niti to što ste u vrijeme Domovinskog rata bili izvan Hrvatske, bez obzira jeste li se vraćali pa opet odlazili i koliko puta. Natjecat ćete se na parlamentarnim izborima a ne na audiciji za narodnog heroja.

Uostalom mnogi od onih koji Vam zamjeraju to gdje ste bili ’91. lažni su branitelji, krali su iz tuđih kuća, “mažnjavali” su cijele tvrtke u kriminalnoj privatizaciji, svoje su “domoljublje” iskoristili da bi dobili bolje plaćeni posao za koji nisu kvalificirani ili zaposlili rođaka na neku “uhljebničku” poziciju. Ne trebaju Vam valjda niti njihovi glasovi.

Ako trebate njihove glasove – to jest sramota. Sramota je i to što lažete. Sramota je i što niste u stanju predvidjeti niti najlogičnije sljedeće novinarsko pitanje pa se za njega pripremiti iako imate političko iskustvo i zavidno formalno obrazovanje. Uz to, želite biti premijer.

Strategiju i sustavnu taktiku u javnim istupima neću ni spominjati. Pa kad igrate šah morate razmišljati o nekoliko poteza unaprijed i mogućim odgovorima “protivnika” a kamoli kad se kanite ozbiljno baviti politikom.

Najveća je pak sramota, uz to što nažalost tražite, trebate i dobit ćete glasove upravo gore nabrojanih,  što ste se okružili takvim likovima da su među njima zapravo najbenigniji nekolicina zabavljača koji žele unovčiti nekadašnju popularnost.

S njihovom političkom kandidaturom mnogi se sprdaju (kao i s Vašim pionirskom i omladinskom “karijerom”), ali većina ostalih kojima Vaš Domovinski pokret “peca” glasače prema propalim zabavljačima iz vaših redova nepatvoreni su “junaci”- kazališta apsurda. Ali takve ste i tražili. Zbog toga ste Vi nesposoban biti ozbiljan i odgovoran političar.

Stidite se pionirske kape i marame u djetinjstvu te zalaganja za više glazbe u omladinskim godinama, a ne stidite se lupetati, nemati pojma kako odgovoriti na najjednostavnije pitanje i okupljati oko sebe nevjerodostojnu ekipu ljudi među kojima su i dokazani lažljivci i huškači. Sram Vas bilo. Gospoda to ne rade.

Komentiraj