Posao novinara nije u javnost prosljeđivati bilo čije dojmove nego upravo suprotno – da pomognu kako bi nepouzdane dojmove u javnosti zamijenile provjerene činjenice
U emisiji “Glas naroda” Dubrovačke televizije prije nekoliko dana jedan je gledatelj kritizirao političare općenito, pojedine stranke te pojedince imenom i prezimenom pa se zadržao na Dubravki Šuici, bivšoj gradonačelnici Dubrovnika, a danas hrvatskoj zastupnici u Europskom parlamentu te potpredsjednici Europske komisije za demografiju i demokraciju, jasno implicirajući da je gospođa Šuica nezakonito stekla dio svoje imovine.
Naime, nakon što je rekao kako političari “…za četiri ili osam godina na vlasti opljačkaju sve što mogu. Za osam godina imaju po 15 milijuna više nego kad su ušli u politiku.”, dodao je “Evo, recimo, Šuica…” pa je nastavio govoriti o njenim milijunima, autu i brodu prepričavajući ono što je čuo ili pročitao a za što nije iznio niti jedan dokaz.
Ne znam koliku imovinu ima Dubravka Šuica niti kako ju je stekla. Samo sam vidio ponešto od onoga što su na tu temu objavljivali mediji, ali nikada ništa ne uzimam “zdravo za gotovo” bez nepobitnih dokaza. Dakle, bit ću krajnje konzervativan u procjeni, moguće je da je gledatelj koji je spomenuo tu temu izrekao i neku neutemeljenu optužbu. Nedokazanu svakako.
Političari – najčešće “mete” dojmova koje se najlakše brane
Činjenica je također da je kolega s Dubrovačke televizije dao priliku Dubravki Šuici reagirati – jer se odmah javila u program. Da se nije javila sve bi ostalo na onome što je izrekao gledatelj. E sad zamislite što se sve objavi u medijima o raznim ljudima a da oni nemaju mogućnost odmah reagirati (ponekad nemaju tu mogućnost uopće jer do njih ne dođe ta informacija). To se ne događa samo kad se neki gledatelj ili slušatelj javi u program svojim komentarom. Mnoštvo je primjera da se konkretne optužbe objavljuju u pripremljenim novinarskim prilozima a da osoba koju se optužuje nije imala priliku na optužbe odgovoriti.
Pritom su političari, kao i ostale poznate osobe, mnogo češće izloženi mogućnosti da se o njjima objavljuju neprovjerene tvrdnje koje mogu biti neistinite ali istovremeno imaju i mnogo više šanse da, makar naknadno, javno reagiraju nego javnosti nepoznate osobe koje ne zanimaju medije niti najveći dio medijske publike. Uz to lukav i iskusan politički “muljator” lako će optužbu protiv sebe temeljenu na dojmu a bez dokaza iskoristiti za “protivnapad” i tako strenuti pozornosti od svojih dokazivih i obično mnogo većih”brljotina”.
Dubravka Šuica ovaj je puta stjecajem okolnosti imala priliku odmah reagirati na optužbe. Istina, pokazala je da baš i nema previše političkog “štiha” ili bar da joj je važnije zadovoljiti svoj ego nego pokazati da joj je stalo do mišljenja građana (i onoga tko ju je kritizirao i onih koji su to slušali/gledali). Možda zbog toga što joj trenutno ne trebaju njihovi glasovi? Ne znam, to je moj dojam, ali ne želim tvrditi jer ne mogu dokazati.
Uglavnom, najveći dio svoje reakcije Dubravka Šuica potrošila je na pasivno – agresivan prigovor voditelju emisije: “Ja znam da ste vi vrstan novinar, da je vaša emisija gledana, ja sam je čula iz kuhinje! I zaista sam se iznenadila da vi niste reagirali. Moja želja bi bila da onemogućite da se na taj način govori o bilo kojem pojedincu, Hrvatu, Hrvatici ili građaninu ove države. I zaista mi je žao ako na taj način želite steći popularnost.”, poentirajući sa “Ja sam kuma vaše Dubrovačke televizije!” O konkretnim optužbama zapravo se i nije očitovala.
Novinari moraju sumnjati, ali ne smiju poticati optužbe bez dokaza
Ali ništa od spomenutog ne opravdava situacije u kojima su novinari “protočni bojler” i objavljuju što god tko kaže ili napiše. Također nema opravdanja za bilo čije stvarne nemoralne i nezakonite postupke s tim da takvi postupci ukoliko ih počine javne osobe (pogotovo one koje plaćamo iz državnog proračuna da rade za javno dobro) trebaju biti javno predstavljeni. Međutim ako nekoga javno optužujemo mi novinari moramo javno ponuditi i dokaze. Naravno imamo pravo na sumnju, štoviše moramo sumnjati i preispitivati postupke političara pa i te sumnje javno iznositi.
No u tom slučaju novinarska obveza je iznijeti jasne, konkretne sumnje i postaviti pitanja što zahtjevaju odgovore koji će sumnju potvrditi ili učiniti bespredmetnom. Pritom pitanja moraju biti upućena i onome koga se sumnjiči. I optuženi za najstrašnije zločine pred sudom imaju pravo biti pitani i davati odgovore.
Pretpostavljam (ali ne mogu znati niti dokazati pa ne tvrdim) da će većina vas sada reći kako opet ovaj dosadnjaković tupi i čini kompliciranim ono što je tako jednostavno. Ali stvar i jest u tome što uopće nije jednostavno. Stvar je i u tome što nije novinarstvo sve što se objavljuje u medijima. Stvar i u tome što temeljna etička i profesionalna načela trebaju biti poštivana i u dijelu medijskog sadržaja koji nije novinarstvo nego je – zabava.
Jer, budimo iskreni, kakvu informativnu vrijednost ima bilo koji “vox populi” format? Kad novinari zaustavljaju na ulici slučajne prolaznike i postavljaju im pitanja o nekoj aktualnoj temi dobiju u najboljem slučaju lošije ili bolje arikulirano mišljenje, zapravo dojam koji se uglavnom temelji na nizu – dojmova. Uz to takav “glas naroda” idealan je za medijske manipulacije.
“Vox populi” nije novinarstvo nego zabava
Razlika između dojmova pokupljenih na ulici koji se objavljuju u medijima i onih koje građani iznose u “živim” emisijama jest, u najboljem slučaju, u tome što “uživo” nema toliko mogućnosti selekcije kao kad je materijal snimljen, ali je istovremeno nešto veća mogućnost da voditelj reagira tražeći dodatne informacije te da se “prozvana” osoba reagira izravno “u eter” (ako prati emisiju).
Kako god, sve je to daleko od bilo kakvog novinarstva. To je zabava koja u slučaju optuživanja konkretnih ljudi može biti vrlo neodgovorna. Nije posao novinara da prikupljaju bilo čije dojmove i objavljuju ih kao relevatnu informaciju. Naprotiv, posao novinara je da istražuju i objavljuju važne informacije u ispravnom kontekstu te tako pomognu da nepouzdane dojmove u javnosti zamjene provjerene činjenice.
Ako te činjenice nedvojbeno dokazuju da je naprimjer neki političar zloupotrijebio položaj i prekršio zakon a policija i(li) pravosuđe ne obave svoj posao niti nakon što to novinari argumentirano objave, zadatak je novinara da stalno iznova na to podsjećaju – ujedno istraživajući i objavljujući dokaze koji potvrđuju da državne institucije nisu obavile svoj posao, zbog čega se to dogodilo i tko je odgovoran.
Znam, nije to tako lako novinarima niti zabavno građanima kao što je “igranje” dojmovima, ali sve dok ne budemo samo tako radili na temelju dojmova birat ćemo da nas vode i predstavljaju (i) oni koji će moći mirno lagati, krasti i svima nama činiti štetu dok ćemo se i dalje u javnosti baviti – dojmovima o tome tko laže, krade i svima nama prave štetu. Do sljedećih izbora – kad ćemo i one koji lažu, kradu i svima nama prave štetu opet birati da nastave gdje su stali.
“Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija”, rekao bi Johnny Štulić. Ali, ne zaboravimo…ova ironična poruka nije upućena samo onome kojemu je navodno Štulić još 1982. godine namijenio pjesmu “Tko to tamo pjeva” što otvara album “Filigranski pločnici”. Ta je poruka svima nama. I političarima i novinarima i svim građanima. Hm…bar sam ja takvog dojma.
Komentari