POGLED IZBLIZA: Mit o Bleiburgu: nepodnošljiva lakoća laganja

U nacionalističkim mitovima najboljima se često proglašavaju oni koji su u stvarnoj, neizmišljenoj prošlosti zapravo bili najgori. Mitomani, hulje, kukavice i izdajice. Jer revizionističko tumačenje prošlosti uvijek je potaknuto željom da se loše prikaže dobrim i obrnuto.

Nacionalisti izmišljaju nacionalnu prošlost lošijom od stvarne kako bi sami sebe uvjerili da je sadašnjost njihovog naroda nemjerljivo bolja od te izmišljene prošlosti.

To im je potrebno ne bi li i sebe prikazali makar malo zaslužnima za navodni boljitak.

Što je u njihovoj interpretaciji prošlost njihovog naroda lošija oni ispadaju bolji.

Borba za lošiju prošlost vlastite nacije borba je nacionalista (i) za svoju bolju sadašnjost.

U tim nacionalističkim mitovima najboljima se često proglašavaju oni koji su u stvarnoj, neizmišljenoj prošlosti zapravo bili najgori.

Mitomani, hulje, kukavice i izdajice.

Jer revizionističko tumačenje prošlosti uvijek je potaknuto željom da se loše prikaže dobrim i obrnuto.

Pritom za nacionalističke mitomane loša nacionalna prošlost ne znači da je u ime “mojeg” naroda činjeno nešto loše nego da je “moj” narod kroz povijest nezasluženo loše prolazio.

A dobra nacionalna sadašnjost znači da je “moj” narod napokon zasluženo dobro prošao između ostaloga i zato jer se u njegovo ime mogu nekažnjeno činiti i(li) podržavati i loše stvari.

Na to me ovih dana podsjetila vijest o dokumentarnom filmu ”Križni put – zločin bez kazne”.

Ne zbog samog filma jer ga još nisam niti pogledao.

Potaknula me reklama koja film preporučuje kao priču “o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti”.

Ta formulacija uobičajena je i u raznim knjigama objavljenima na temu tzv. križnog puta a redovito se može čuti na skupovima na kojima se govori o 2. svjetskom ratu na tlu Hrvatske i bivše Jugoslavije.

Kad padaju mrtve glave krajnje je neukusno licitirati žrtvama

U hrvatskom javnom prostoru tvrdnja o “Križnom putu” kao najvećoj tragediji hrvatskog naroda prihvaća se kao nešto sasvim normalno i gotovo da se nitko na nju ne obazire.

Suprotstavljaju joj se samo ozbiljni povjesničari.

Oni kojima je profesija povijest a ne nacionalna pripadnost.

Oni što nisu podoban “materijal” za podržavanje revizionističkih mitova za potrebe kojih se s lakoćom, uz križ oko vrata i krunicu u rukama, besramno krade i od samog Isusa.

Pritom se najčešće “Križni put” poistovjećuje s bleiburškim poljem na kojem zapravo nije bilo (masovnih) ubojstava.

Mitove je lakše “prodati” uz dobro “zapakiranu” simboliku.

A i lakše je jednom godišnje upriličiti filoustaški “dernek” na austrijskoj livadi nego proći onuda kuda su, pošavši s bleiburškog polja, prolazili oni koji su na tom putu ubijeni ili umrli.

Jedno je tvrditi da njihovu smrt slaviš kao nacionalnu žrtvu a drugo je istinski suosjećati s onima kojima je svaka konkretna žrtva zaista nešto značila.

A ovo drugo uz to se i ne može niti na koji način “naplatiti”.

Kad padaju mrtve glave krajnje je neukusno licitirati tko je više i teže stradao.

Ako tako nešto nekome već i padne na pamet činiti (te mu s pameti ne silazi, ako je to uopće pamet) još je neukusnije uporno tvrditi da je Bleiburg/”Križni put” najveća tragedija hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti.

Nonšalantno pristajati na takvu tvrdnju, pa makar i samo prešutjevši je kad se javno izriče, neodgovorno je i opasno.

To možeš jedino ako vjeruješ da je NDH ono što je čitav hrvatski narod žarko želio i podržavao.

Ili ako misliš da je tragedija samo smrt onih koji su činili ili podupirali zločinački režim NDH (i onih koje su zločinci nakon poraza poveli sa sobom u zbjeg kao živi štit).

Ili ako, prebrajajući i dijeleći žrtve, ne dvojiš da je njihova smrt veća tragedija od najmanje dvostruko više smrti tijekom 2. svjetskog rata onih Hrvata koji nisu bili uz taj zločinački režim.

Tragedija “mojih” je i kad oni ubijaju “njihove”

To možeš zagovarati jedino ako se slažeš da mnogo dugotrajnije i masovnije ubijanje Hrvata koji su umrli zbog opiranju režimu te nakaradne i izdajničke države nije tragedija hrvatskog naroda.

Ili ako i jest tragedija da je svakako manja.

Jer te žrtve nisu bile na strani zločinačke NDH.

Ti takav zapravo tvrdiš, makar ne izgovorivši, i to da nije tragedija tvojeg naroda najstrašnija smrt civila u konc logorima.

Spreman “trgovati” tragedijom “svojih” pogotovo ne možeš pojmiti kako tragedija nekog naroda (ako se već igraš uopćavanjima zbog jačeg efekta) jesu i zločini počinjeni nad “tuđima”.

Među njima i nad onima koji su imali premalo godina da razumiju išta o svijetu uključujući i to koliko je NDH bila nakaradna i izdajnička tvorevina te su imali još manje godina da bi se protiv nje mogli boriti.

Ozbiljno tvrditi da je Bleiburg/”Križni put” najveća tragedija hrvatskog naroda možeš jedino ako mrziš hrvatski narod.

Praveći se da ga voliš.

U državi u kojoj živi gotovo 90 posto navodnih kršćana.

U Republici Hrvatskoj čiji Ustav nedvosmisleno potvrđuje da je zasnovana na antifašizmu.

Nikako na popudbini NDH čija je vrhuška 1945. ostala posljednja Hitlerova sljedba u Europi.

Takav si zapravo veeeliki “hrvatina” koji… kako se ono kaže… ah da – mrzi sve hrvatsko.

Zapravo u hrvatskom narodu voli samo – zločince.

Što je oksimoron – jer onaj tko voli zločince zapravo nije sposoban voljeti.

Nikoga.

Pa tako niti druga ljudska bića iz naroda kojem i sam pripada.

I nad čijom sudbinom selektivno nariče.

Takav može voljeti jedino sebe u svojoj deluziji u kojoj se sve čini onakvim kakvo u stvarnosti nije.

Komentiraj