Vlada ne održava redovite “pressice”, novinari moraju “hvatati za rukav” ministre po Markovom trgu, a premijer je arogantan i sarkastičan. A onda odjednom vladin glasnogovornik kreira i vodi komunikacijsku grupu izvjestitelja iz vlade, a u komunikacijskoj grupi novinarskih medijskih sindikalista pojavi se profil “Marko Milić”

Hrvatski premijer arogantan je čovjek a ta je arogancija posebno vidljiva u njegovom odnosu prema novinarima. Novinari iz tiskanih medija o tome su više puta pisali a u TV programima i video isječcima objavljivanima na portalima ta se osobina Andreja Plenkovića može jasno uočiti.

Njegov primjer, manje ili više “uspješno”, slijedi i dio ministara u vladi na čijem je čelu Plenković. Redovnih konferencija za novinare u vladi ili pojedinim ministarstvima nema još od vremena kad je premijer bio sadašnji predsjednik države Zoran Milanović a Andrej Plenković i njegovi ministri tu su ružnu tradiciju neodgovorno nastavili.

Izvjestitelji iz vlade često moraju organizirati “sačekuše” na Markovom trgu i “vući za rukav” ministre pa i samog premijera ne bi li postavili neko pitanje što nikako ne znači da će dobiti odgovor, barem ne ozbiljan, suvisao i konkretan.

Obično nije mnogo bolje niti kada sam premijer ili netko od ministara odluči dati izjavu ili organizirati “pressicu”. To uključuje i već legendarna Plenkovićeva kašnjenja na susret s novinarima koje je pozvao da bi im rekao ono što želi reći.

Izvjestititeljima iz vlade mnogo puta kasne materijali za sjednice a svojevremeno se događalo da materijale uopće nisu dobivali unaprijed, zajedno s pozivima za sjednicu.

Konferencije za novinare po definiciji su PR pogotovo ako nisu redovne već se sazivaju samo kada sazivatelj želi javnosti “prodati” neku informaciju a “kupovinu naslijepo” donekle je moguće izbjeći jedino novinarskim pitanjima nakon kojih bi trebali slijediti adekvatni odgovori.

Kad je riječ o aktualnoj vladi (jer za ovaj tekst je nevažno ono što se događalo prije Plenkovićeve ekipe, izuzev kao podsjetnik da loša praksa traje već dugo) odgovori najčešće nisu niti potpuni niti su “upakirani” u ispravan kontekst a nerijetko su nekonkretni, neistiniti ili čak nemaju nikakve veze s pitanjima.

Štoviše ministri na čelu s premijerom sve češće se naroguše već nakon prvog pitanja, postaju sarkastični ili pitanja jednostavno ignoriraju. Posebno su nervozni čim zausti kolega Hrvoje Krešić s TV N1. Počelo je s premijerom koji više uopće ne skriva nervozu kad kolega Krešić krene s pitanjima a poput zaraze nervoza se prenosi i na druge članove vlade.

Robert Kopal i dalje “obrađuje” novinare?

Posljednji naširoko poznat slučaj je onaj kad je Tomislav Ćorić, ministar zaštite okoliša i energetike umjesto da odgovori kolegi Krešiću na pitanje insinuirao da je taj novinar u sukobu interesa. To je ministar “ilustrirao” prilično nemuštim prepričavanjem onoga što je navodno Krešić napisao u raspravi na jednoj društvenoj mreži.

Zaboravimo na trenutak na činjenicu da takva reakcija ministra na javno, pred TV kamerama i mnoštvom novinara postavljeno, novinarsko pitanje sama po sebi djeluje nestvarno. Za ovu priču važnije od toga je da je riječ o komunikaciji novinara u zatvorenoj grupi nedostupnoj onima koji nisu članovi te grupe.

Dio medija, a i neki oporbeni političari, odmah su optužili ministra Ćorića da “špijunira” novinare. Javili su se i oni koji su zaključili da to nije nikakvo čudo jer postoje provjerene informacije da je u prošlosti vlast pratila komunikaciju nekih novinara.

Kao dodatni “dokaz” da je zaista riječ o tajnom praćenju međusobnog komuniciranja saborskih izvjestitelja u zatvorenoj grupi na društvenoj mreži spominjalo se i to da je Robert Kopal, danas posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića za nacionalnu sigurnost, nekada u SOA-i bio zadužen za “obradu” novinara.

Da bi cirkus bio potpun još je samo trebalo da Andrej Plenković kaže novinarima: “Pratimo vašu nejavnu komunikaciju, pa što? Kad vi budete na vlasti onda ćete to moći raditi vi.”, kao što je to prije nekoliko dana oporbenim političarima u Republici Srpskoj rekao notorni Milorad Dodik.

Andrej Plenković je međutim zanijekao da vlast prati nejavnu komunikaciju među novinarima pa tako i u ovom slučaju koji je “otvorio” njegov nes(p)retni ministar zaštite okoliša i energetike. Da li aktualna vlast ipak “špijunira” novinare to bi tek trebalo dokazati, ali u konkretnom slučaju Plenković bi mogao biti u pravu.

Naime, mnoštvo je novinara u zatvorenoj grupi u kojoj je vođena i rasprava koju je ministar Ćorić (zlo)upotrijebio ne bi li izbjegao odgovor na neugodno pitanje novinara Krešića. Uz one koji redovito izvještavaju iz vlade tu su i oni koji povremeno zamjenjuju stalne izvjestitelje i to novinari iz “velikih” medija kao i iz onih manjih – praktično svi koji su akreditirani u Vladi.

Ministar Ćorić “pukao” zbog INA-e ili zbog svog kuma?

Bilo tko od njih mogao je vidjeti bilo koju prepisku unutar grupe i prenijeti njen sadržaj (ispravno ili ne) u neobaveznom razgovoru čiji je “odjek” mogao doći i do ministra Ćorića. Također koliko god je praksa da vlast tajno prati komunikaciju barem nekih novinara jednako tako uvijek je bilo i bit će novinara koji prenose “tamo gdje treba” što se događa u međusobnoj komunikaciji novinara – bilo u redakciji, bilo, u novije doba, i u zatvorenim grupama na društvenim mrežama.

No čak niti to se nije moralo dogoditi u ovom slučaju. Možda je ministar Ćorić zaista bio isprovociran time što je novinar Krešić, komunicirajući u zatvorenoj grupi s kolegicama i kolegama spomenuo INA-u u vezi koje je pred kamerama i mikrofonima Ćoriću postavio neugodno pitanje. Ali možda je Ćorić “puknuo” zbog što je u komunikaciji unutar iste novinarske grupe spominjano i navodno Ćorićevo “uhljebničko” zapošljavanje vlastitog kuma. To zapravo uopće nije važno.

Naime kaj, kako bi napisao davnašnji kolumnist “upokojenog” Vjesnika Joža Vlahović… Poanta je u tome da je član zatvorene komunikacijske grupe saborskih izvjestitelja i Marko Milić, glasnogovrnik vlade koji upravlja vladinom Službom za odnose s javnošću. Štoviše on je i autor ideje da se napravi takva grupa.

Vjerujem da su izvjestitelji iz vlade tu ideju pozdravili jer su tako dobili kanal za brzo primanje poruka koje vlada smatrala važnima za slanje novinarima, ali i svakodnevnih tehničkih informacija koje tako mogu dobiti u rekordnim roku i  svi odjednom.

No bojim se da nitko nije razmišljao o tome da će novinari koristiti mogućnost da u zatvorenoj grupi međusobno razmjenjuju informacije mimo strogo službenih, uključujući i one malo “ležernijeg” sadržaja. A to je “dušu dalo” za manipulaciju. Tome mogu doprinijeti sami novinari. Činjenica da je član grupe i glasnogovornik Vlade ne mora biti presudna, ali svakako nije beznačajna.

Meni ovo zapravo izgleda kao tehnološki naprednija varijanta onog vječnog novinarskog prokletstva da novinar postane izvor onome tko bi trebao biti njegov izvor. U takvim situacijama novinar je uvijek na gubitku a time i novinarstvo i javnost – dakle građani.

“Stožeraši” kao medijske zvijezde i druge priče

Možda je netko zaboravio onaj tajni sastanak u Vladi koji je organiziran samo s odabranim novinarima-urednicima na početku priče sa širenjem korona virusa, ali nikako ga nije trebalo zaboraviti. Velik dio medija čiji su predstavnici bili na tom sastanku nekritički je počeo hvaliti aktivnosti vlasti u borbi s virusom prešućujući čak i najuočljivije nelogičnosti te je od “glasnogovornika” Nacionalnog stožera civilne zaštite načinio estradne zvijezde.

U nekom trenutku u komunikacijskoj grupi na društvenoj mreži, koja je također trebala biti zatvorena za sve izuzev članova Sindikata novinara Hrvatske u jednom dnevnom listu pojavio se i profil s imenom Marko Milić. Navodno postoji i lažan profil s imenom i prezimenom identičnim imenu i prezimenu Vladinog glasnogovornika.

Kako god da jest, na toj društvenoj mreži “prijatelji” Marka Milića koji nije član Sindikata novinara Hrvatske, ali je uvršten u komunikacijsku grupu namjenjenu samo onima koji to jesu, odreda su – novinari.

Nakon što su neki članovi te grupe počeli postavljati pitanja administrator je iz grupe “izbacio” profil s imenom Marka Milića. Izvjestitelji iz Vlade naravno nemaju mogućnost iz “svoje” sadašnje zatvorene grupe izbaciti Marka Milića, glasnogovornika vlade jer on je grupu i osmislio.

Znam koliko je frustrirajuće kad informacije neophodne za rad novinari dobivaju kasno, nepotpune su ili uopće ne stižu. Svjestan sam da je još veća frustracija kada informacije konačno dobivaš brzo i jednostavno pa onda odjednom toga više nema.

No, kad su već, radujući se njenim prednostima, ali ne razmišljajući o mogućim manama, pristali na stvaranje komunikacijske grupe koju je kreirao i u kojoj sudjeluje vladin glasnogovornik, ne razumijem zbog čega izvjestitelji iz Vlade pristaju da ta grupa i dalje postoji u takvom obliku nakon nedavnog neugodnog iskustva. Pitanje je dana kad će se ponovo desiti nešto slično.

Neka vlada nađe način za dostavljanje novinarima informacija neophodnih za njihov rad a da nema izravan uvid u komunikaciju među novinarima. To joj je obaveza. Iz razloga koji su u ovom tekstu već spomenuti i u tom slučaju vladajućima neće biti potrebno nikakvo sofisticirano “špijuniranje” novinarskog komuniciranja u nekoj njihovoj grupi zaista zatvorenoj za sve izvana. No, bar se novinari neće sami nuditi “na izvol’te” pa još poslije dodatno ispadati smiješni vičući da ih je vlast ”špijunirala” i onda kada “špijuniranje” uopće nije bilo potrebno.