POGLED IZBLIZA: Mediji u nazivu ministarstva je poruka, ali kakva?

Nina Obuljen Koržinek nije uhvaćena i nikada vjerojatno neće niti biti uhvaćena da laže u imovinskoj kartici ili da je napravila neku od “nepodopština” silnih Plenkovićevih ministrica i ministara koji su morali “odletjeti” zbog skandala. Ne znači, međutim, da je svoj resor vodila uspješno, na korist kulture i medija. To uostalom od nje i nije tražio njen šef, premijer Plenković

“Kozmetičko” smanjivanje broj ministarstva sa 20 na 16 u novoj vladi premijera Andreja Plenkovića neki pozdravljaju praveći se da ne razumiju ili zaista ne razumijevajući da smanjenje broja ministarstava samo po sebi ne znači niti uštedu za državni proračun niti “rezanje” broja ljudi u državnim institucijama i organizacijama niti, što je najvažnije, efikasnije državne službe.

Drugi pak jasno daju do znanja da nemaju niti jednu od navedenih iluzija, ali da su odahnuli jer je HDZ tako uvjerljivo pobijedio na parlamentarnim izborima (makar i glasovima samo 16% registriranih birača) pa mu za saborsku većinu nisu bili potrebne ruke ekipe iz Domovinskog pokreta što znači i da Škorini nisu mogli ucjenjivati tražeći ministarske fotelje.

Treći, imajući sve to na umu ipak upozoravaju da smanjenje broja ministarstava spajanjima poput formiranja Ministarstva pravosuđa i uprave nije samo neprirodno nego je i potencijalno vrlo štetno te da su neka novi ministri/ministrice “zalutali” na svoje nove funkcije a neki stari su unatoč lošem radu u prethodnom mandatu dobili druge resore.

U čitavoj priči međutim čini se da nitko ne smatra vrijednim komentirati promjenu naziva Ministarstva kulture u Ministarstvo kulture i medija kao niti činjenicu da će dosadašnja ministrica Nina Obuljen Koržinek i dalje biti na čelu tog ministarstva.

To naravno nije neočekivano. Naime, ako je moguće birati jedino između nje i povratka na ministarsko mjesto Zlatka Hasanbegovića svatko iole priseban odabrao bi Ninu Obuljen pa čak i oni koji bi pritom morali “začepiti nos”.

Da je HDZ-u Domovinski pokret bio nepohodan za saborsku većinu i formiranje vlade ta bi opcija sigurno bila “na stolu” jer Hasanbegović nije krio želju ponovo postane ministar kulture a Domovinskom pokretu bi baš takav štetočina idealno “legao” kao šef ministarstva u kojem bi mogli iživljavati svoje frustracije i izvoditi nazadnjačke predstave, upravo kako je Hasanbegović već radio u nedovršenom mandatu, tada kao kadar Karamarkovog HDZ-a.

Jedina opcija za Ministarstvo kulture, izuzev ponovnog “ukazanja” Hasanbegovića u slučaju ozbiljnog postizbornog ucjenjivačkog potencijala Domovinskog pokreta, u Plenkovićevoj kadrovskoj križaljci bila je Nina Obuljen Koržinek. Zbog toga je njen ostanak na čelu Ministarstva kulture (i medija) potez novog starog premijera na koji se ne bi kladio samo potpuni nevježa ili zadrti sljedbenik ideja koje je na ovim parlamentarnim izborima promovirao Domovinski pokret “skrpan” od ultranazadnjačkih kalkulanata i estradno-medijskog “bofla” uključujući Zlatka Hasanbegovića.

Nakon ostrašćenog terminatira Hasanbegovića Nina Obuljen Koržinek dočekana je kao spasiteljica

Nina Obuljen Koržinek, zamijenivši svojevremeno Hasanbegovića na ministarskoj poziciji, doživljena je kao “šaka u oko” upravo takvoj ekipi, ali tada “usidrenoj” u HDZ-u. Mjeseci koje je na čelu Ministarstva kulture proveo Hasanbegović p(ro)kazali su ga kao ostrašćenog terminatora, rješenog da dosljedno provede sumanute Karamarkove ideje i to iskreno uživajući u ulozi podivljalog krda slonova u tvornici stakla.

Zbog toga je svatko iole ozbiljan i odgovoran bio spreman “na neviđeno” podržati bilo koje Plenkovićevo kadrovsko rješenje za Ministarstvo kulture, samo da makne Hasanbegovića s ministarske pozicije, pa je čak i oporba bila zadovoljna imenovanjem Nine Obuljen Koržinek dok je rigidno krilo HDZ-a to doživjelo kao ustupak “ljevičarima”.

U svakom slučaju ustašofil Hasanbegović koji ne priznaje čak niti antifašizam kao jednu od temeljnih sastavnica Ustava Republike Hrvatske i koji se “hvata za pištolj” čim čuje riječ kultura a da to nije u kontekstu nacionalizma i krajnje desne ideologije te Nina Obuljen Koržinek, kultivirana osoba s međunarodnim iskustvom i gotovo desetljećem službovanja u Ministarstvu kulture u ranjim HDZ-ovim vladama (šefica Kabineta ministra a potom pomoćnica ministra i državna tajnica) ne mogu stati u istu rečenicu.

No još jednom se pokazalo da nečije ime i ranije “zasluge” ne mogu biti jamstvo za budućnost te da se političke dužnosnike može i mora ocjenjivati isključivo po onome kako i s kojim rezultatom rade na sadašnjem mjestu i u aktualnom mandatu. Gledajući tako, koliko god je Nina Obuljen Koržinek “bingo” u odnosu na Hasanbegovića, pokazalo se da je odabrala pristup koji ju je učinio pouzdanim partijskim kadrom (postala je ministrica kao nestranačka osoba a tek je naknadno ušla u HDZ) a na štetu njenih stručnih kvaliteta.

Prije svega nije nikada popravila štetu koju je Hasanbegović napravio atakom na neprofitne medije. Podsjetimo, uz izgovor da staje na kraj ideologijskim kriterijima za sufinanciranje iz blagajne Ministarstva kulture koji preferiraju “lijeve” medije Hasanbegović je poništio sve službene kriterije da bi “ispod stola” preferirao “desne”.

Uz to, u tri i pol godine šefovanja Nine Obuljen Koržinek u Ministarstvu kulture u prethodnoj vladi nije proveden natječaj za dodjelu novca u sklopu programa Mediji zajednice, za koje je iz Europskog socijalnog fonda odobreno više od 30 milijuna kuna.

Mnogo obećavala, malo napravila a i to bolje da nije

Po definiciji taj novac namjenjen je neprofitnim medijima, ali za razliku od Hasanbegovića koji je potpuno ignorirao postojanje tog novca, Obuljen Koržinek pokušala ga je dati i profitnim medijima. Kad je ta namjera javno prokazana čitav proces je opet zaustavljen da bi konačno bio raspisan natječaj za samo 50% raspoloživog novca koji međutim još uvijek nije podijeljen.

Potom je najavljeno donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima uz objašnjenje da je to hitan posao. No, na sastanku povjerenstva što ga je Ministarstvo kulture formiralo kao savjetodavno tijelo postavljeno je pitanje neopravdanosti žurbe pogotovo što nije sačinjena analiza postojećeg medijskog zakonodavstva da bi uopće bilo jasno što sve i kako treba mijenjati.

Također je zatraženo objašnjenje po kojim kriterijima je birano to povjerenstvo u kojem su bila naprimjer četiri predstavnika Agencije za elektroničke medije a niti jedan neovisni pravni stručnjak. Umjesto odgovora rad povjerenstva je naprasno prekinut i nastavljen je tek nakon ogromne pauze i uz potpuno ignoriranje tih spornih pitanja.

Iako je ministrica Obuljen Koržinek od početka mandata obećavala donošenje Medijske strategije, a nekoliko puta je i najavljivala početak rada na tom dokumentu, do danas od strategije ne postoji niti s.

U nizu najvažnijih i najočitijih promašaja (a zapravo je riječ o namjerno promašenoj “meti”) svakako se ne smije izostaviti izbor članova saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. U konačnici izbor se potvrđujena plenarnoj sjednici Sabora, ali natječaj provodi i novi sastav Odbora inicijalno predlaže Ministarstvo kulture.

Ministrica Obuljen Koržinek odbila je objaviti imena i kvalifikacije onih koji su se javili na natječaj a na kraju se ispostavilo da je Ministarstvu kulture u startu eliminalo neke kandidate sa izvrsnim kvalifikacijama za mjesto u Odbora za informiranje… uključujući i istaknute novinare a konačnim izborom nekih od članova u novom sazivu čak je prekršen Poslovnik o radu Sabora RH.

Nina Obuljen Koržinek nije s tim imala nikakav problem kao što očito nema niti s činjenicom da se ravnatelja HRT-a bira u Saboru i to običnom većinom. Kritizirala je ona ranije s pravom takvu odluku SDP-ove vlasti, ali kao ministrici u HDZ-ovoj vlasti nije joj palo na pamet zalagati se da se takva praksa prekine iako u većini zemalja EU ravnatelje javnih medijskih servisa biraju neovisna stručna tijela a ne parlament kako bi se što je više moguće smanjila politička ovisnost javnih medija.

“Sekundiranje” drskom ravnatelju HRT-a u maniri mafijaških kurira

Nasuprot tome stara-nova ministrica podupire aktualno vodstvo HRT-a unatoč katastrofalnim kršenjima etičkih i profesionalnih načela novinarstva. Štoviše, u maniri mafijaškog kurira pridružila se glavnom ravnatelju HRT-a Kazimiru Bačiću u poruci novinarima HRT-a da prestanu kritizirati vodstvo “kuće” ukoliko ne žele da ih HRT tuži.

HRT je naime jedini medijski javni servis u nekoj demokratskoj državi koji je podigao niz tužbi protiv vlastitih novinara. Uz to, sve najvažnije međunarodne organizacije koje se bave zaštitom novinara i medija opetovano upozoravaju da je stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini, posebno apostrofirajući upravo HRT.

Dodajući nazivu Ministarstva kulture i medije Andrej Plenković očito pokušava poslati signal da su mu mediji vrlo važni no s obzirom na to da su djela ono što se računa a ne riječi (čak i kad se te riječi nalaze u nazivu ministarstva) bilo bi pogrešno brzopleto zaključiti kako dolaze bolja vremena za medije i novinare u Hrvatskoj. To bi bilo bar jednako onoliko pogrešno kao što je bilo pogrešno vjerovati da će Nina Obuljen Koržinek biti odlična ministrica samo zbog toga što je zamjenila notornog Zlatka Hasanebegovića.

Andrej Plenković je bahat prema novinarima koji mu postavljaju pitanja koje se moraju postavljati premijeru, ne organizira redovne press konferencije, ne šalje na vrijeme materijale izvjestiteljima sa sjednica vlade i voli medije koji mu podilaze. Niti on se neće promijeniti nabolje time što je Ministarstvo kulture preimenovano u Ministarstvo kutlure i medija kao što se neće zbog toga nabolje promijeniti niti ministrica Obuljen Koržinek.

Uzgred, ali nikako nevažno… Ministarstva koja u nazivu imaju medije/informiranje postoje isključivo u autoritarnim režimima koji od medija traže bespogovornu poslušnost a one medije koji na to ne pristaju vlasti napadaju. Ne treba nam daleko ići do prvog primjera. Susjedna Srbija ima Ministarstvo kulture i informiranja a gotovo do savršenstva tamo je doveden poguban odnos vlasti prema medijima i novinarima.

“Birano” društvo – Srbija, Slovenija, Mađarska…

To naravno ne znači da nedostatak riječi mediji ili informiranje u nazivu ministarstva automatski znači bolji odnos vlasti prema medijima i novinarima. Slovenija, od ponovnog dolaska Janeza Janše na vlast, susjedski je primjer. Mediji su pod ingerencijom Ministarstva kulture, ali tom niti na koji način nije pomoglo.

Ovaj popis susjedskih primjera dopunjava Mađarska koja ne samo da nema medije/informiranje u nazivu niti jednog minisarstva nego čak nema niti Ministarstvu kulture a Orban ne samo da je “potaracao” neovisne medije nego je taj model uspješno izvezao upravo u Srbiju i Sloveniju. S druge strane imamo primjer britanske vlade čiji se Odjel za digitalizaciju, kulturu, medije i sport brine da tamošnji medijski javni servis BBC ostane što je moguće manje ovisan o dnevnopolitičkim mijenama, dakle dijametralno suprotno od onoga što se događa u Hrvatskoj.

Kako god bilo, naziv političkog tijela koje se bavi (i) medijima nije presudan ali je u svakom slučaju poruka. Međutim, kako je napisano na početku ovog teksta, jedino što se “pika” trebao bi biti konkretan rezultat a ne dojam.

Nina Obuljen Koržinek nije uhvaćena i nikada vjerojatno neće niti biti uhvaćena da laže u imovinskoj kartici ili da je napravila neku od “nepodopština” silnih Plenkovićevih ministrica i ministara koji su morali “odletjeti” zbog skandala. Ne znači, međutim, da je svoj resor u kojem su kultura i mediji (s tom riječi u naslovu ili bez nje, potpuno svejedno) vodila uspješno, na korist kulture i medija. To uostalom od nje i nije tražio njen šef, premijer Plenković. Što je od nje tražio – to je i dobio. A očekuje da tako bude i ubuduće. Mediji dodani nazivu ministarstva na čijem čelu je Nina Obuljen Koržinek obična su “kozmetika”.

Komentiraj