Hrvatska je neefikasna država. Visoko korumpirana. S visokim postotkom radno sposobnih koji ne rade. S prevelikim nametima za one koji privređuju. Nesposobna zaista pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Od teško oboljele djece do onih koji su ostali bez svega nakon potresa. Ali bez problema daje se onima na koje se računa kao na ‘glasačko tijelo’. A nekima sa socijalnog dna socijalna pomoć se ne daje nego im se samo pozajmljuje.

Temeljem Zakona o socijalnoj skrbi država može automatski staviti zabilježbu na sve nekretnine koje posjeduju primatelji socijalne pomoći.

Tako da vlasnik njihove nekretnine poslije njihove smrti postane – država.

Ne samo da može nego to i čini.

Čak i ako je ta nekretnina tim ljudima jedina.

On što se birokratskim rječnikom naziva nekretninom u slučajevima primatelja socijalne pomoći u pravilu su trošni, ruševni kućerci.

Ili možda poneki stan u gotovo ništa boljem stanju.

Zbog ove mjere već je više od 500 ljudi povuklo je zahtjeve za socijalnom pomoći.

Ministar rada i socijalne politike Marin Piletić stoga je primatelje socijalne pomoći pokušao utješiti.

A i one potencijalne primatelje kojima se ta priča sa zabilježbom države na njihova sirotinjska ‘četiri zida’ ne sviđa.

Nekima se ne sviđa toliko da će radije ostati bez socijalne pomoći.

Kako je ministar kao ‘glasnogovornik’ države nakanio utješiti te nesretne ljude?

Tako što je rekao da “zabilježba korisnicima apsolutno ne znači ništa”.

A ne znači im ništa, zna to vrli ministar, jer neće im država uzeti to malo sirotinje dok su živi.

Ma kakvi.

Tek nakon što umru.

A onda to neće baš nikome apsolutno ništa značiti, misli državna vlast.

Jer ‘socijalni slučaj’ više neće postojati.

Država brine da se netko ne obogati prodajom potleušice

Zabilježba, kaže država u liku ministra Piletića, služi samo da nasljednici primatelja socijalne pomoći ne zarade prodajom onoga što naslijede.

Jer, objašnjava ‘ministar socijalni’, red je da se državi nakon smrti ‘socijalnog slučaja’ nadoknadi potrošena socijalna pomoć.

Čekaj malo…

Kakva je to socijalna država koja socijalu ‘naplaćuje’?

Ne dajući socijalnu pomoć nego je – pozajmljujući.

E pa, i na to pitanje ministar je imao odgovor.

I prije nego li mu je postavljeno.

Zakonska je obveza pomagati i uzdržavati roditelje i()li druge ukućane, podsjetio je ministar Piletić.

Pa nije red da netko tko nije htio za života pomoći najbližima kasnije naslijedi nekretninu.

I proda je radi vlastite dobiti.

Nisam bio u mogućnosti pitati ministra kad je ovo obrazlagao pa pitam sada…

A što ako umrli ‘socijalni slučaj’ nema nasljednika?

Pa nitko ne može prodati ruševnu potleušicu.

I zaraditi.

A država nema od koga ‘braniti’ nekretninu.

Što ako je nasljednik te bijede i sam – ‘socijalni slučaj’?

I kako država otjelovljena u ministru zna tko je roditeljima mogao pomoći a nije htio?

Pitao bih i ovo…

Ako je zakonska obveza brinuti se o roditeljima zbog čega država ne kažnjava one koji tu obvezu izbjegavaju?

Može početi s onima koji imaju odlična primanja i pristojnu imovinu.

A roditelji im žive u bijedi.

Onako, za primjer.

Kad već zna tko ima a ne da.

Teoretski postoji obveza, praktično postoji – ‘šipak’

Recimo da im se uzme određeni iznos koji bi potom proslijedila njihovim roditeljima o kojima ne brinu.

Iako su im roditelji ‘socijalni slučajevi’.

Em bi zakonska obveza imala smisla kad bi postojale sankcije.

Em bi država manje trošila za socijalna davanja iz postojećeg državnog proračuna na one čija djeca imaju a ne daju.

Pa bi ostalo više za one kojima treba a nema im tko (ne)dati.

Em bi sve imalo smisla.

Jer bi se ‘socijalni slučajevi’ spasili bijede.

Dok su još živi.

I nakon njihove smrti država ne bi imala nikakva potraživanja od njihovih nasljednika.

Onako…’poprijeko’.

I neefikasno.

Kad je za umrle ‘socijalne slučajeve’ prekasno.

Jer što će državi ruševni kućerak?

Izuzev da u njega metne neki još jedva živući ‘socijalni slučaj’.

Naprimjer nekoga od onih koji i dvije godine nakon potresa žive u kontejneru.

A kad je već ministar spomenuo zakonsku obvezu djece da brinu o roditeljima…

Postoji i zakonska obveza roditelja da brinu za djecu.

I ne završava se ta korelacija samo na tome da bi država moglo obvezati one koji ne skrbe o roditeljima da to ipak čine.

Ne samo u teoriji.

Nego i stvarno.

Kao što na plaćanje alimentacije obvezuje roditelje koji ne skrbe dobrovoljno o svom djetetu.

Dok istovremeno daje socijalnu pomoć naprimjer roditeljima koji ‘štancaju’ djecu o kojoj se nisu u stanju skrbiti.

Samo se to ne zove uvijek socijalna pomoć nego – mjera natalitetne politike.

Hrvatska je socijalna država – ako hoće, kad hoće i za koga hoće

Ali kad se neko dijete teško razboli od rijetke bolesti i roditelji bez svoje krivice nisu u stanju platiti skupo liječenje država se pravi ‘blesava’.

Pa dobrovoljnim prilozima dijete moraju spašavati oni koji su već dali svoje doprinos u državni proračun.

Između ostaloga i za zdravstvene usluge.

Što bi se dogodilo kad bi država sankcijama obvezala roditelje da zaista sami skrbe za svoju djecu kao i djecu da skrbe za svoje roditelje – da bi imali životne uvjete dostojne čovjeka?

Između ostaloga smanjio bi se broj ‘socijalnih slučajeva’.

Kao i financijske obveze države za socijalna davanja.

Ovako, naša je država socijalna – kad joj se hoće i kako joj se hoće.

Ako joj se uopće hoće.

Pa naprimjer ne samo da ne sprječava korupciju, klijentelizam, nepotizam…

Čiji je rezultat da više novca iz državnog proračuna ide onima koji bezobzirnije kradu.

Umjesto onima kojima bi stvarna socijalna država trebala pomagati.

Potom, ova država umjetno stvara enorman broj branitelja

Od kojih velik dio ima skupe privilegije.

Uključujući natprosječne mirovine.

U životnom dobu kad su još itekako radno sposobni.

A sjetimo se samo onog ‘drvenog željeza’ u obliku – nepovratnih kredita.

I svih onih koji su te ‘kredite’ dobili.

I potrošili.

A da nikakav posao nisu pokrenuli.

Dok s onima koji još privređuju država visokim nametima otežava život.

Da bi iz proračuna ‘ćapavali’ oni koji bi stalno još.

Pa ima manje za one kojima zaista treba.

Ali ‘socijalni slučajevi’ baš i nisu neko glasačko tijelo.

Pa u njih nema smisla ’ulagati’.

Stoga se na njima može bez pardona ’lešinariti’.

Svako normalan gnuša se onih koji raznim ‘marifetlucima’ otimaju nekretnine.

Starim i nemoćnim ljudima bez zaštite koji su na kraju životnog puta.

No, privatnim ‘lešinarima’ poneka žrtva još i može reći – NE.

‘Lešinarska’ država međutim ne ostavlja ‘socijalnim slučajevima’ čak niti teoretsko pravo izbora.

 

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.