POGLED IZBLIZA: Jesu li tisuće zaposlenih u socijalnom sustavu uhljebi, smrdljivi ignoranti i ubojice?

Kaznena prijava protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić Medančić neće riješiti probleme u socijalnom sustavu makar joj svoje potpise dodali svi zaposlenici socijalnog sustava. Kao što ama baš niti jedan problem neće riješiti niti prostakluk i vrijeđanje zbog kojega su njih dvije kazneno prijavljene. Još manje će ih riješiti infantilno navijanje “iz fotelja” za jedne ili druge.

Izreka o “zlatnoj sredini” jedna je od onih koje, ako ih shvatite doslovno, nemaju nikakva smisla.

Baš kao i ona o šutnji koja je navodno “zlato”.

Nekad jest a nekad nije.

“Zlatna”.

I sredina i šutnja.

Ponekad sredina nije “zlatna” nego je neodgovorna pa i kukavička.

Ponekad šutnja ne samo da nije “zlatna” već je sramotna pa i opasna.

U nekim vremenima ako si odabrao sredinu – odobrio si zlo.

U nekim situacijama jedina moralno prihvatljiva reakcija je – vrištati na sav glas.

No, to ne znači da je vrištanje samo po sebi bolje od šutnje.

Kao što ne znači niti da je inzistiranje na ekstremima samo po sebi bolje od sredine.

Za sve postoji vrijeme i mjesto.

I način.

Evo, recimo… ova priča o aktivizmu Jelene Veljače.

Njeni bezrezervni podržavatelji tvrde kako su neki zavidni što je ministar Aladrović primio na sastanak Jelenu Veljaču a njih, te zavidne – nije.

Zavidnih svakako ima, ali nije to poanta.

“Kvaka” je u odgovoru na pitanje zbog čega je glumicu, scenaristicu i kolumnisticu Jelenu Veljaču, kao aktivisticu i osnivačicu građanske inicijative „Spasi me“ ministar obitelji i socijalne skrbi Josip Aladrović na službeni sastanak primio ekspresno.

Praktično čim je to zatražila.

A neki koji se godinama profesionalno bave zaštitom žrtava, uključujući i djecu i žene žrtve seksualnog nasilja, na sastanak s resornim ministri(ca)ma čekali su mjesecima.

Ako su ikada dočekali.

Kad se “vrišti” samo da bi se vrištalo – šutnja je zaista “zlato”

Jer nisu agresivni kao Jelena Veljača.

Jer nisu stalno u medijima kao Jelena Veljača.

Jer nemaju pratitelje na društvenim mrežama kao Jelena Veljača.

Jer, sukladno svemu tome, nemaju “glasnu”podršku u javnom prostoru kao Jelena Veljača.

Ukratko, nisu medijska “roba” kao Jelena Veljača.

Pa Jelenu Veljaču koja od ministra javno zatraži razgovor on primi mnogo brže nego stručnjak(inj)e za teme o kojima je riječ kad razgovor zatraže nejavnim pismom upućenim tom istom ministru.

Pismom s detaljnim objašnjenjem problema i profesionalnim prijedlozima za moguća poboljšanja ili čak rješenja.

Ne čekajući da neko dijete umre zbog nebrige ili da neka žena ispriča kako je silovana.

Ministar je mnogo brže primio Jelenu Veljaču jer je političar pa se tako i ponaša.

Tko koliko zna o temi, o čemu se zapravo pričalo i hoće li od toga biti ikakve koristi ispada nažalost nevažno.

Naravno da je aktivizam poznatih osoba poželjan i potreban ako ukazuju na važan problem koji se (adekvatno) ne rješava.
Tu šutnja nije “zlato” i neka vrište iz sve snage.

Ali onome tko nekritički brani “vrištanje” samo zbog toga što nije šutnja bolje bi bilo da – šuti.

Kao naprimjer onima koji su se strahovito uzrujali zbog toga što je inicijalno gotovo 170 zaposlenika socijalnih službi (a taj broj se i dalje povećava) protiv Jelene Veljače i glumice Nataše Janjić Medančić podnijelo kaznenu prijavu.

Jer kao “uhljebe” iz socijale zapravo nije briga što se događa njihovim štićenicima a sad se bune kad im to netko javno prigovori nakon što je umrlo dijete.

Ako će presuđivati društvene mreže ukinimo sudove

U prijavi socijalni radnici terete njih dvije za kazneno djelo protiv javnog reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju (opisanu i kažnjivu po članku 325. stavku 1. Kaznenog zakona.)

Zbog njihovih komentara na društvenoj mreži nakon tragične smrti dvoipolgodišnje djevojčice koje su prenijeli i neki portali.

Komentara u kojima su, između ostaloga, za socijalne radnike napisale “krv im je*em uhljebarsku”, “a plaća curi, bolovanja i pi*ke materine isto, iz proračuna” (Veljača) te “svi su ubojice. Svi odreda. Ignoranti smrdljivi” (Janjić Medančić).

Svatko ima pravo podnijeti kaznenu prijavu a na sudovima je da presuđuju.

Kao što bi sudovi trebali inače presuđivati tko je za što kriv.

Ako će presuđivati društvene mreže ukinimo sudove.

Ili možda netko misli da bi se neprofesionalno ponašanje u pravosuđu trebalo “rješavati” optužbama na društvenim mrežama da tamo rade naprimjer… sve uhljebi, smrdljivi ignoranti i ubojice?

Također, svatko ima pravo uzrujati se zbog bilo čije kaznene prijave.

Ali podržavati uopćavanja koja optužuju čitav (u ovom slučaju socijalni) sustav s tisućama osoba raznih struka unutar njega vrlo je nepametno.

Pritom vrijeđati sve te tisuće ljudi tvrdeći da su smrdljivi ignoranti i ubojice dodatno je i krajnje bezobrazno.

I fakat protuzakonito.

A i oni koji priznaju da upotreba izraza kakve su koristile Veljača i Janjić Medančić nije u redu, ali ih opravdavaju razumljivom ljutnjom zbog smrti djevojčice koja se ne bi dogodilo da u socijalnom sustavu nije bilo propusta trebali bi znati da šutnja ponekad ipak jest “zlato”.

Kao u slučajevima kad opravdavaš ono što se opravdati ne može.

Probleme u sustavu neće riješiti niti uvrede niti kaznene prijave

Kaznena prijava protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić Medančić neće riješiti probleme u socijalnom sustavu makar joj svoje potpise dodali svi zaposlenici socijalnog sustava u Hrvatskoj.

Kao što ama baš niti jedan problem neće riješiti ni prostakluk i vrijeđanje zbog kojega su njih dvije kazneno prijavljene.
Još manje će ih riješiti infantilno navijanje “iz fotelja” za jedne ili druge.

Kao novinar imam iskustva s nedorečenostima i “rupama” u socijalnom sustavu pa i katastrofalnim ponašanjem pojedinaca u njemu (što, nažalost, u nas nije nikakav izuzetak od drugih državnih sustava).

Zbog toga sam sretan što ja sam ili netko moj nismo prinuđeni oslanjati se na njegovu pomoć.

Ali sretan sam i što nisam prinuđen oslanjati se na aktivističku “pomoć” onih koji su u stanju za bilo koga napisati ono što su napisale Jelena Veljača i Nataša Janjić Medančić.

A sretan sam i što nisam jedan od onih zaposlenika u socijalnom sustavu koji rade svoj posao najbolje što mogu.

A kad žele ukazati na probleme i/ili ljude unutar sustava koji onemogućavaju još bolji rad ili čak uzrokuju tragedije – šefovi ih ne slušaju.

Dok o sastanku s resornim ministrom mogu samo sanjati.

I onda ih netko javno nazove uhljebima, smrdljivim ignorantima i ubojicama.

Komentiraj