POGLED IZBLIZA: Dan kad je i u Hrvatskoj trebao završiti Drugi svjetski rat

Naivno sam mislio da je Drugi svjetski rat odavno završen i u Hrvatskoj te da su partizani pobijedili. Ispalo je da je to bilo tek prvo poluvrijeme

Danas je 8. svibnja 2020., dakle punih je 75 godina otkad je i u Hrvatskoj trebao završiti Drugi svjetski rat. Međutim, dogodilo se nešto iznenađujuće, štoviše začuđujuće, gotovo nadnaravno.

Taj rat u Hrvatskoj još nije prestao iako izgleda prilično logično da kad prestane svjetski rat on prestane u čitavom svijetu. Jer inače nije prestao. Ili nije svjetski.

Ne može se biti napola mrtav. Ili si već umro ili si još živ. Tako valjda niti rat ne može prestati napola. Ili štotigajaznam…na 99%. Ali uz to što u Hrvatskoj još uvijek nije završio taj rat koji je drugdje završio davne ’45. zanimljivo je još nešto u vezi s njime.

Naime, kao kroz izmaglicu prisjećam se da je Drugi svjetski rat ipak i u Hrvatskoj već jednom završio. Da li je to bilo baš ’45. na današnji dan, kad je Njemačka kapitulirala, kao što neki pričaju ne bih dao ruku u vatru. Toliko daleko ne pamtim pa se ne mogu niti sjećati.

Ali gotovo sam siguran da je i u Hrvatskoj Drugi svjetski rat bio završen makar tamo sredinom šezdesetih, taman negdje kad sam krenuo u osnovnu školu. Ma, evo…sad mi se baš razbistrilo. Ja prvi dan u školi, a Drugi svjetski rat i u Hrvatskoj već završen.

Čekaj, kako sad to…bio je završen prije..dobro, ako ne čitavih 75 onda bar prije pedeset i kusur godina kojih se ja sjećam, a sad opet još nije završen!? Čujem neki urlaju: “To se ne računa. To je bilo u Jugoslaviji, kad su nas Hrvate tjerali da budemo s drugima, čak i sa Srbima!”

“Ne razumijem kakve veze ima.”, kažem im. “Pa zar Hrvati i Srbi nisu zajedno ratovali na strani pobjednika? A ako je netko pobijedio znači da je rat završio. Završetak rata je završetak rata. Nije to film pa da kraju projekcije negdje piše THE END a negdje KRAJ. I da postoji duža i kraća verzija. Ili čak dva različita završetka. A i ne morate urlati. Čujem vas, ionako ste u prvim redovima. Nema više Jugoslavije. Već 30 godina Hrvatska je samostalna država. Baš vas briga za Srbiju.”

“Kako baš nas briga?!”, urlaju opet ovi Iz prvih redova. Misle valjda, ako oni ne čuju dobro ne čuje nitko. Urlaju i dalje, ne prestaju. “U Srbiji je sve sam četnik do četnika. Svi su Srbi četnici!”, urlaju još jače. Vratne im žile nabrekle, lica im se zajapurila, oči su izbečili…samo što im ne ispadnu.

Tko je pobijedio a tko je izgubio?

“Čekaj malo”, kažem ja zbunjeno, “otkud četnici u Srbiji danas, 75 godina nakon što je završio 2. svjetski rat? Ili bar onih pedeset i nešto kojih se ja sjećam od prvog osnovne kad sam naučio sva slova. Pa čak i vi priznajete da je Hrvatska bila u Jugoslaviji zajedno sa Srbijom. Te Jugoslavije ne bi bilo da nije završio 2. svjetski rat.

A to, što govorite (pardon, urlate) da u Srbiji nakon toliko godina još uvijek ima četnika jer se neki idioti tamo javno kite četničkim znakovljem znači da ujedno tvrdite kako u Hrvatskoj i dalje ima ustaša jer se ovdje neki idioti kite ustaškim znakovljem.” Nakon toga sam dlanovima poklopio uši jer sam znao da će urlanje postati nepodnošljivo.

No i tako sam sve čuo. “Ti si jugoudbaška komunjara koja mrzi sve hrvatsko”,  zaurlali su toliko da ih nisam čuo samo ja, unatoč dlanova na ušima, već ih se čulo i unutar ‘Schengena’, na trenutke možda čak sve tamo do Bruxellesa. “Ti si Srbin!”

Pitam ih: “Niste li zapravo željeli reći da sam četnik ? Mislim… sami ste rekli da su svi Srbi četnici pa ako mislite da sam Srbin znači da zapravo mislite da sam četnik.  Dajte da to odmah riješimo. Da ne gubimo vrijeme bez potrebe. A i ne da mi se više nadvikivati s vama.”

Vidim, malo ih je sjebalo. Nisu baš sigurni što bi trebali dalje. Sad je na njih red da budu zbunjeni. No zbunjenost nije dugo trajala. Možda bi i potrajala, ali teško pamte a brzo zaboravljaju pa već nakon pet sekundi nemaju pojma zbog čega su se uopće zbunili.

“Ta vaša teorija da su svi Srbi četnici malkice je pretjerana.”, krenem ja prije nego što opet zaurlaju. “Uostalom, po toj logici tvrdite i da su svi Hrvati ustaše.”, sad ih već izazivam jer će ionako svakog trena opet zaurlati pa da bar imaju razlog. I evo ih.

“Vi jugonostalgičari i ta vaša usrana crvena zvijezda petokraka. Gonite se iz Hrvatske! Marš natrag u Srbiju odakle ste i došli!”, sad se urlik fakat čuje u cijeloj Europskoj uniji, ali većina onih do kojih taj urlik dopire ništa ne razumije.

Ima u tim državama mnogo ljudi koji su iselili iz Hrvatske (a da oprostite i iz drugih zemalja koje su nekada bile u Jugoslaviji), ima i bivših turista koji su kroz sve te godine naučili barem poneku riječ hrvatskog. Uostalom, hrvatski je jedan od službenih jezika EU a Hrvatska trenutno predsjeda Vijećem Europe. Ali sve je to uzalud. Nije do jezika.

Za Heineken pivo spremni

“Kakva vas je crvena petokraka spopala?”, sad sam već i ja podigao glas. “Pa na javnim mjestima u Hrvatskoj crvenu petokraku, izuzev u rijetkim rezervatima, možeš vidjeti jedino na etiketi Heineken piva.

Al’ zato ustaški poklič ‘Za dom spremni’ možemo ili čuti ili vidjeti od uličnih predstava lokalnih redikula pa sve do službenih državnih skupova.”, krenuh zadati završni udarac, zamišljajući da zamahujem ljevicom Mate Parlova za “kroše” koji garant protivnika baca na pod a onda će oko ringa nastati delirij. A i pred našim malim ekranima. A ovi što su izgubili moći će jedino glasno negodovati.

Ali s druge strane – tišina. Pogledam bolje i vidim da ovi što su do maloprije urlali u prvim redovima odreda “natežu” Heineken pivo. Neki iz boce, neki iz konzerve, ali svačija šaka čvrsto drži ambalažu na kojoj je crvena petokraka.

Neki su skinuli svoje crne majice s natpisom “Za dom spremni” pa njima brišu čela orošena znojem. Neki nisu više u stanju učiniti niti taj malecki napor. Samo povraćaju po majicama. I podriguju.

Koristim to neočekivano zatišje vraćajući se manijakalnom mijenjanju radijskih i TV programa (obavezno pritom preskačući HTV-ov TV kalendar), zurenju u web portale, jurcanju po društvenim mrežama…kako bih provjerio da li je konačno objavljena vijest koju toliko dugo čekam.

Računam ovako…Ako već u Hrvatskoj Drugi svjetski rat nije završio kad je završio drugdje, kad god da završi nekako mi je najlogičnije da to bude 8. svibnja. Ne želim da baš danas konačno završi Drugi svjetski rat i u Hrvatskoj a da ja to propustim.

Ali opet…bojim se da niti ovog 8. svibnja u Hrvatskoj neće završiti Drugi svjetski rat pa se vraćam urlatorima i govorim im: “Ako tvrdite da su svi Srbi četnici, što bi po istoj logici značilo da su svi Hrvati ustaše, vi govorite isto što i četnici. Dakle služite se poznatom četničkom propagandom. Ispada, Bože mi oprosti, da su ustaše zapravo četnici, a da su četnici prikrivene ustaše. I da će za njih Drugi svjetski rat završiti tek kada svi budu ustaše i četnici (ustaše-četnici u Hrvatskoj, a četnici-ustaše u Srbiji) i kada neće biti partizana antifašista protiv kojih bi se zajedno borili ratujući za fašistički Veliki Njemački  Reich.” Oni ništa.

“Halo ekipa…za Njemačku je Drugi svjetski rat završio prije 75 godina!”, sad ja urlam koliko me grlo nosi. “Danas i u Njemačkoj možeš javno biti antifašist do mile volje, ali ne smiješ biti fašist. Tako je i u drugim državama koje su se u Drugom svjetskom ratu borile protiv antifašista.  Ako vam je daleko potegnuti do Njemačke otiđite nakićeni tim svoji ustaškim ‘Za dom spremni’ u Austriju, malo poslije granice sa Slovenijom, pa će se uvjeriti. Ili barem pitajte nekoga tko je već bio tamo!”

Uzalud. Nitko ne odgovara. Neki sjede ljuljajući se i grčevito stežući sad već prazne boce i konzerve, neki teturaju i posrću zapinjući za odbačenu pivsku  ambalažu, a najveći broj ih već leži unaokolo glasno hrčući. Uz zvukove pijanog štucanja, podrigivanja i povraćanja samo se ponekad, odnekud odozdo, začuje slabašno “Za dom spremni”.

Komentiraj