Najbolji medijski tretman u Hrvatskoj ima premijer. Kad tvrdi da mediji nisu nikada nikoga bolje tretirali od Tomislava Tomaševića ponaša se kao razmaženi seoski siledžija, slabić koji cvili kad mu netko konačno odvali šamar.

“Ne pamtim da je itko ikad imao ovakav medijski tretman i tetošenje kao Tomašević i ekipa oko njega. Smijte se vi, ali građani to vide.”

Da to izjavi Miroslav Škoro, Tomaševićev protukandidat bez šansi u drugom krugu izbora za zagrebačkog gradonačelnika ne bilo vrijedno niti zabilježiti.

Ali nije.

Prvo javno obraćanju sirotog Škore nakon prvog izbornog kruga bilo je toliko blijedo, nefokusirano, bezidejno i besmisleno da se ne sjećam kad se tako nešto NIŠTA moglo čuti od nekog političara čak i u poslovično amaterskom hrvatskom političkom cirkusu.

To NIŠTA bilo je zaista toliko lišeno bilo čega da mogu zamisliti kako su se urednici preznojavali pronaći bar neku izjavu vrijednu naslova.

Čak je i sumanuti Zlatko Hasanbegović u TV dvoboju “mačke i miša” sa Sandrom Benčić bio neusporedivo zanimljiviji od svog sadašnjeg političkog šefa u Domovinskom pokretu.

Naravno, ne i suvisliji.

No citat s početka teksta nije niti Hasanbegovićev.

To da ne pamti “da je itko ikad imao ovakav medijski tretman i tetošenje kao Tomašević i ekipa oko njega” izjavio je Andrej Plenković.

Premijer.

Nažalost, da Plenković izvaljuje takve budalaštine nije ništa novo.

Ali u posljednje vrijeme izgleda mi kao netko tko je u to što govori počeo vjerovati.

A to je već za neko drugu stručnu analizu a ne političku.

I čak i onima koji to do sada nisu shvatili pokazuje koliko je zapravo slab.

Na svaki mogući način.

Kao seoski siledžija koji je godinama maltretirao svakoga kada, kako i gdje mu se prohtije.

A onda počne cviliti kad mu se netko usudi odvaliti šamar.

Razmaženo derište kojeg se ne tetoši koliko bi ono htjelo

Bahatio se ne održavajući “pressice” i tjerajući novinare da njega i njegove ministre hvataju za rukav pred zgradom vlade.

Podrugljivo se istresao na novinare koji su se usudili postavljati neugodna pitanja.

A onda se počeo svađati i s novinarima koji su postavili bilo kakvo pitanje.

Kao razmaženo derište kojeg se ne tetoši koliko bi ono htjelo.

Na kraju je bezobrazno napadao novinare i prije nego što postave pitanje.

Jer ga je živciralo što postoje.

I novinari i pitanja.

Unatoč svega odabrani novinari/urednici odazvali su se njegovom pozivu da im objasni što i kako treba izvještavati o koroni.

Potom su mnogi mediji mjesecima pravili heroje od njegovih poslušnika koji su manipulirali strahom od bolesti u korist političkih ciljeva njegove stranke i njega osobno.

Na naslovnicama i u udarnim vijestima objavljivane su njegove isprazne floskule o svemu i svačemu, manipulativne izjave, podrugljive komentare, nemušte obranaške kerefeke kad bi netko od ministara bivao “provaljen” kao “mućak”…

I tako dalje, i tako dalje…

Sve do aktualne izjave kako je HDZ-ov “rezervni” kandidat za gradonačelnika Zagreba postigao odličan rezultat iako nije ušao u drugi krug te da je dotični, u politici izgubljeni nevježa – političar s budućom velikom karijerom.

A mediji su i tu izjavu koja zvuči kao loš vic prenijeli “smrtno” ozbiljno.

Kao i sve izjave prije ove.

Jer je to izjava premijera.

A sve što premijer kaže mediji prenose.

Zbog toga premijer u startu ima medijski tretman bolji od bilo kojeg političara u državi.

To znaju svi osim premijera.

S obzirom na to što radi i govori ovaj premijer, Andrej Plenković nije takav tretman zaslužio.

“Car je gol”, koliko god se on sam i njegovi poltroni divili ”carevom novom ruhu”.

To je ono što vide građani.

Barem oni koji vjeruju svojim očima a ne “carevim” tragikomičnim riječima.