Pozivanjem u emisiju nove političke akvizicije trenutačnog gazde Miroslava Škore Bujanec je želio poduprijeti Pauletićevu budućnost, ali je zazvao njegovu prošlost. Tjerao je one koji manje vole Hrvatsku a istjerao – “Slobodni tjednik”.

“Bujicu“ ne gledam. To je za mene pitanje samopoštovanja i mentalne higijene. Ali u vijestima na portalima i komentarima posjetitelja na društvenim mrežama ponekad je nemoguće izbjeći spominjanje te gadosti koju, uz obilatu pomoć gostiju, servira notorni fašist Velimir Bujanec.

Ne, od mene nećete dočekati dodatak “i narkoman koji je kokainom plaćao prostitutke” jer to je postalo opće mjesto i zamagljuje pravu sliku o dotičnoj moralnoj spodobi. Za “ozbiljnog” narkomana koji se ne može kontrolirati imam bar onu osnovnu empatiju kao za nesretno ljudsko biće.

Uz to, budimo iskreni, razlika između Bujančeve narkomanije i narkomanije nekih koji ne “dobacuju” dalje od podsjećanja da je Bujanec “narkoman koji je kokainom plaćao prostitutke” jedino je u tome što te neke policija nije uhvatila. Ili jest, ali ta informacija nije postala javna.

Ali Bujanec je svakako fašist. Zar to niie dovoljno? I nije on fašist samo po tome što je svojevremeno objavljena fotografija na kojoj je u ustaškoj uniformi. Fašist je po svemu što (je) govori(o) i radi(o), uključujući to kako vodi “Bujicu”.

To nije teško zaključiti čak i ako ne gledaš emisiju. Dovoljno je vidjeti kratak video ili pročitati transkripte bilo kojeg pitanja koje Bujanec postavi svojim gostima te njegov komentar na njihove odgovore.

A kao gosti u “Bujici” su se izredali razni likovi uključujući i visokopozicionirane “desničarske” političare kojima su “puna usta” domoljublja, obiteljskih vrijednosti i sličnih floskula. Prije nekoliko dana Bujančev gost, vidim po portalima, bio je Robert Pauletić, političar u pokušaju.

Pauletić je, između ostaloga, poznati enigmatičar koji je još 1981. godine, sa nepunih 16 godina, postao najmlađi pobjednik “Kviskoteke” vrlo popularnog kviza u tadašnjoj SFRJ. U “Bujici” je ugošćen kao jedno od kadrovskih “pojačanja” Domovinskog pokreta na parlamentarnim izborima jer politička prostitutka Bujanec u ovoj “rundi” prljavi posao odrađuje za Miroslava Škoru i njegove mentore.

Uspravnim te ne drži inteligencija nego kralježnica

E, da…enigmatika. Iz te emisije društvenim mrežama širi se hm… nešto što bih mogao okarakterizirati jedino kao vic. I to loš. Dakle, Bujanec je upitao “Kad bi u Kviskoteci nastupali Plenković, Škoro i Bernardić – kako bi to izgledalo?” Pauletić je odgovorio da ne zna te dodao “ali što se tiče ljubavi prema Hrvatskoj – uvjeren sam da Škoro najviše voli našu zemlju od svih tih koje ste spomenuli.”

Robert Pauletić nedvojbeno je inteligentna osoba pa je time sramotnije da priča tako loše viceve. I to javno. Kakvim je on to “ljubometrom” izmjerio da Plenković ili Bernardić manje vole Hrvatsku nego Škoro? To je bar jednostavno. Škoro mu je predložio politički angažman pod njegovim okriljem pa je logično da Škoro “više voli Hrvatsku” nego politički lideri najjačih konkurentskih stranaka na predstojećim izborima.

Da je Bujanec kojim slučajem pitao Pauletića prije četiri godine tko više voli Hrvatsku – Škoro ili tadašnji premijer Tihomir Orešković u čijoj je vladi Pauletić kao “kadar” Mosta kratkotrajno bio zamjenik ministra turizma – što mislite što bi Pauletić odgovorio? Tako je i Bujanec otkrio da “Škoro više voli Hrvatsku” kad je “bujičar” naslutio da će tako više profitirati nego da se i dalje bakće s HDZ-ovim “desno, još desnije, ali ipak premalo desno” gubitnicima.

A i o svojem “voljenju Hrvatske” obojica, i Bujanec i Pauletić, mogli bi svašta ispričati kad bi htjeli. Ali naravno da neće, nisu blesavi. Bar Pauletić nije. Naravno, i među njima postoji razlika. Bujanec svoje nagnuće fašizmu zapravo i ne krije. To ne svjedoči samo njegova dobro poznata fotografija u ustaškoj uniformi već i sve ostalo što radi bez imalo srama.

Pauletić će pak bez problema pričati o svojoj enigmatičarskoj karijeri (od sudjelovanja na kvizovima do uređivanja kviz časopisa i rada na TV kvizovima), o putovanjima svijetom i knjigama koje je napisao o tim putovanjima, o angažmanu u boksu pa i o kandidaturi za gradonačelnika Splita. O nečemu, međutim, Robert Pauletić ne priča. Da budem pošten – nitko ga i ne pita.

Godine 1991., deset godina nakon što je kao maloljetnik pobijedio u TV kvizu, Pauletić je, tada već “debelo” punoljetan, nekoliko mjeseci radio u tabloidu «Slobodni tjednik» koji je formalno vodio Marinko Božić. Onima koji su Pauletićeva generacija ili su stariji to je već dovoljna informacija.

Tko je više “volio Hrvatsku” – Robert Pauletić ili Marinko Božić?

Onima koji su mlađi, a pogotovo onima koji su u to vrijeme bili u nježnim godinama u kojima je Robert Pauletić bio kad je postao pobjednikom kviza, ponešto ipak treba objasniti jer to neće pronaći u Pauletićevoj biografiji dostupnoj na internetu.

U toj biografiji “Slobodni tjednik” je kratko spomenut. Ističe se kako je naklada lista u vrijeme kad je tamo radio Pauletić narasla na blizu 200.000 primjeraka te još da je Pauletić u ST-u objavljivao ratne reportaže. Također se navodi da je nekoliko tjedana proveo na funkciji glavnog urednika, ali je ubrzo otišao iz redakcije “zbog sukoba uređivačkih koncepcija s vlasnikom lista.”

Kakva su to razmimolilaženja u idejama o uređivačkoj koncepciji ST-a uzrokovale Pauletićev sukob s Božićem koji je rezultirao Pauletićevim odlaskom – ne znamo i nećemo nikada saznati. Možemo samo nagađati.

Naprimjer…možda su se svađali oko toga tko od njih dvojice više voli Hrvatsku. Moguće je da je jedan tvrdio kako se Hrvatska više voli ako se izmisli više Srba, “udbaša” i “kosovaca” koji snajperom sa krovova zgrada ubijaju Hrvate a da je drugi bio nepokolebljiv u uvjerenju da se Hrvatska ipak više voli objavljivanjem imena stvarnih građana Hrvatske srpske nacionalnosti, navodnih državnih neprijatelja.

Jer to je ono što je radio “Slobodni tjednik”, u kojem je, uzgred, notorni fašistički nasilnik Bujanec dobivao prostor za svoje “ustašluke” da bi kasnije u ST Ekskluzivu postao – “novinar”.

Bujanec ništa od svojih odvratnih aktivnosti iz devedesetih ne krije (od mlaćenja ljude na raznim tribinama, štovanja Hitlera, spaljivanja Feral Tribunea i Arkzina, devastriranja spomenika iz NOB-a, prijetnji smrću predstavnicima srpske manjine i aktivistima pa nadalje). Štoviše, ponosi se time.

Makar zbog toga ne bi bilo pošteno prema Robertu Pauletiću da zaboravimo dio njegove bogate biografije vezan za ST, koliko god on bio samozatajan u vezi te “epizode” iz svojih srednjih dvadesetih. Kad bismo zaboravili bilo bi to štotigajaznam…gore nego da zaboravimo da je pobijedio na jugo-kvizu kad je imao petnaest. Što zna dijete što je kviz.