Odbacivanje šest tužbi za klevetu koje je protiv ‘zviždačice’ podnio kutinski gradonačelnik čiju je kadrovsku političku namještaljku obznanila važan je događaj. No, Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti čak i usklađen s EU Direktivom o zaštiti ‘zviždača’ ne potiče ‘zviždače’ da javno istupe a anonimne prijave se i dalje ignoriraju u državi koja je jedan od europskih ‘šampiona’ korupcije.
Sudac Općinskog suda u Sisku Mirko Đukić odbacio je šest tužbi za klevetu protiv Kutinjanke Adrijane Cvrtile.
Dogodilo se to prije nekoliko dana pa strogo tehnički više i nije vijest.
Ali svakako tu odluku ne treba nikada zaboraviti.
Adrijana Cvrtila je, ako još netko ne zna, bivša direktorica kutinske gradske komunalne tvrtke Eko Moslavina.
Izgubila je i direktorsko mjesto i posao nakon što je javno progovorila o političkom namještanju zapošljavanja u toj tvrtki.
Tvrdeći da su je na sudjelovanje u toj raboti, snagom političke funkcije, prisilili njezini ‘poslodavci’ – HDZ-ov gradonačelnik Zlatko Babić i HSLS-ov predsjednik Gradskog vijeća Davor Kljakić.
Temeljem izjave Adrijane Cvrtile USKOK je pokrenuo istragu.
Babić i Kljakić su uhićeni i neko vrijeme su proveli u pritvoru.
Nedavno je podignuta optužnica protiv njih i još dvojice gradskih vijećnika.
Svi se terete se za podmićivanje zastupnika i trgovinu utjecajem.
A od te ekipe Adrijana Cvrtila zbog svojih izjava dobila je ukupno devet tužbi za klevetu.
Svih šest koje je odbacio sudac Đukić podnio je kutinski gradonačelnik.
O preostale tri se još nije odlučivalo.
Sudac je prihvatio zahtjev Adrijane Cvrtile za odbacivanjem tužbi.
U kojem se pozvala na Europsku direktivu o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava EU.
To je bilo moguće jer je lani s tom EU Direktivom usklađen hrvatski Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti koji štiti ‘zviždače’.
Odluku sisačkog suca Mirka Đukića važno je zapamtiti jer je prva takva odluka u slučaju tužbi protiv ‘zviždača’ u Hrvatskoj.
Ali svakako je ne treba zaboraviti i zbog toga što je ona tek prvi korak u praktičnoj zaštiti ‘zviždača’ u našoj zemlji.
Adrijana Cvrtila ‘pobijedila’ je tužbe za klevetu, ali i dalje je bez posla
A koliko god taj korak bio važan stvarna i potpuna zaštite ‘zviždača’ još se ne nazire na horizontu.
Jer čak i Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti ne može motivirati potencijalne buduće ‘zviždače’.
O tome stalno govori i ‘zviždačica’ Adrijana Cvrtila.
Svima u Hrvatskoj koji je žele slušati.
A govorila je i u Sarajevu.
Na godišnjem sastanku Koalicije za zaštitu ‘zviždača’ jugoistočne Europe.
Nekoliko dana prije sudske odluke o odbacivanju tužbi protiv nje.
I više od godinu dana nakon što je dobila otkaz zbog ‘zviždanja’.
Zbog čega je Adrijana Cvrtila u pravu?
Evo zbog čega…
Već odavno nije vijest da velika većina onih koji žive i(li) rade u Hrvatskoj smatra ovu zemlju visoko korumpiranom.
Takva percepcija korumpiranosti u Hrvatskoj ne postoji samo unutar Hrvatske.
I svi međunarodni relevantni izvori potvrđuju da se Hrvatska smatra zemljom u kojoj korupcija “cvjeta”.
Tako se Hrvatska prije nekoliko godina našla i na popisu 11 zemalja EU koje se smatraju najkorumpiranijima.
To je bio povod za uključivanje Hrvatske u međunarodnu inicijativu većeg broja nevladinih organizacija kojoj je cilj pomoći “zviždačima”.
Zaposlenicima u privatnim i javnim tvrtkama te državnim institucijama i organizacijama koji žele anonimno prijaviti slučajeve korupcije i drugih nezakonitosti i nepravilnosti.
Ta inicijativa temelji se upravo na EU Direktivi Direktivi o zaštiti “zviždača”.
Nacional je prvi pisao o toj međunarodnoj inicijativi niza nevladinih organizacija iz zemalja EU.
Vijest o početku realizacije inicijativi objavila je i HINA, ali prenijelo ju je tek nekoliko medija.
Niti jedan poslodavac u Hrvatskoj ne želi da zaposlenici mogu anonimno prijaviti nepravilnosti
Još manje zanimanje za inicijativu kojom se nudilo siguran ‘online’ kanal za anonimne prijave “zviždača” (koji pritom poslodavce ništa ne košta) pokazali su vlasnici privatnih tvrtki.
Ali i ministri, župani i gradonačelnici kao i ravnatelji javnih tvrtki i državnih institucija i organizacija.
Toliko o ozbiljnosti verbalne opredijeljenosti vlasti za borbu protiv korupcije.
Nitko od njih ukupno 25 nije prihvatio sudjelovanje u toj dvogodišnjoj inicijativi a rijetki su bili oni koji su uopće odgovorili na ponudu koja im je poslana više puta.
Posebno je važno znati da je identitet prijavitelja preko ponuđenog kanala nemoguće utvrditi pa čak niti IP adresu uređaja s kojega je prijava poslana.
Time je identitet prijavitelja u potpunosti zaštićen.
Istovremeno, Direktiva EU-a o zaštiti “zviždača” praktično je natjerala hrvatsku vlast na Zakon o zaštiti prijavitelja nezakonitosti usklađen s EU standardima
To je nedvojbeno napredak u odnosu na protekla tri desetljeća u kojima ‘zviždači’ realno nisu imali baš nikakvu zaštitu.
Sjetimo se samo najpoznatijih “zviždačica” još iz devedesetih godina – Vesne Balenović i pokojne Ankice Lepej.
I što im se sve dogodilo nakon što su ‘zazviždale’.
“Zviždače” koji su odlučili javno iznijeti svoje sumnje i optužbe od tada do danas možemo nabrojati na prste jedne ruke.
Ako nekome uopće padne na pamet da “zazviždi” o nepravilnostima u svojoj radnoj okolini učinit će to uglavnom anonimno i niti slučajno neće se obratiti svojim nadređenima.
Ne postoji niti povjerenje u pravosuđe koje bi ih trebalo zaštiti od progona.
Zbog toga je odluka sisačkog suda u ‘slučaju Cvrtila’ dodatno važna.
No, koliko god je Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti napredak za Hrvatsku on, nažalost ne jamči da će se oni koji znaju o korupciji i drugim nepravilnostima sada u značajnijem broju odlučivati “zazviždati”.
Osnovni je problem što EU Direktiva određuje smjer ka onome što bi trebao biti zajednički cilj, ali ostavlja državama članicama mogućnost samostalnog kreiranja zakonskih specifičnosti.
Koliko Vesni Balenović, Ankica Lepej i Adrijana Cvrtila ima u Hrvatskoj?
Tako hrvatski Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti razrađuje procedure i mehanizme koje omeđuju područje u kojem se “zviždači” moraju kretati.
Ali – što je još važnije za ovu priču – Zakon se odnosi samo na one koji prijave nepravilnost otkrivajući svoje ime i prezime.
Koliko Vesni Balenović, Ankica Lepej i Adrijana Cvrtila ima u Hrvatskoj?
Razgovarajući između ostaloga i s predlagačima Zakona i onima kojima je zadatak brinuti o njegovom provođenju redovito sam čuo dva argumenta kojima se objašnjava izostavljanje anonimnih prijava iz zakonskog rješenja.
Prvi argument je da nije moguće zaštititi anonimnog prijavitelja – jer je anoniman.
Drugi argument je da bi uključivanje u Zakon obveze poslodavaca da provjeravaju i anonimne prijave dovelo do enormnog broja neutemeljenih prijava.
Logika međutim upućuje na to da bi svaku prijavu trebalo provjeriti te da kvalitetu i važnost prijave ne jamči to što je “zviždač” otkrio svoj identitet nego jasni dokazi ili bar indicije u prijavi.
S obzirom na hrvatsko iskustvo jasno je da niti takav zakon koji formalno nudi zaštitu “zviždačima” ne može, bar ne znatnije, povećati broj onih koji će ne skrivajući identitet pred poslodavcem ukazati na korupciju, klijentelizam, nepotizam te druge štetne i uglavnom povezane pojave.
Podsjetimo se…
Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti predviđa postupnost u procesu prijavljivanja.
‘Zviždač’ bi se trebao najprije javiti poslodavcu.
U tu svrhu svi poslodavci (privatne i javne tvrtke te institucije i organizacije državne uprave) morali su odrediti tzv. povjerljive osobe, odnosno one koji će od ‘zviždača’ u ime poslodavca primati prijave o nepravilnostima.
Od ‘zviždača’ se očekuje da imaju povjerenje u ‘povjerljivu osobu’ koju izabere poslodavac
Zanimljivo je da, iako je imenovanje ‘povjerljive osobe’ zakonska obveza, još uvijek nema jedinstvene evidencije niti je moguće saznati koji su poslodavci tu obavezu ispunili a koji nisu.
Ako ‘zviždač’ nije zadovoljan poslodavčevim tretmanom svoje prijave može se obratiti “nadležnom tijelu”.
Što je u ovom slučaju Ured pučkog pravobranitelja.
Ali samo ako ne želi ostati anoniman.
Sukladno članku 23. Zakona, tek treća “stepenica” u ovom postupnom prijavljivanju nepravilnosti jest javno istupanje – u medijima.
Tu mogućnost, izričit je Zakon, “prijavitelj nepravilnosti može iznimno koristiti, bez prethodnog prijavljivanja nepravilnosti kod poslodavca ili nadležnog tijela, ako postoji neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza.”
Iz ovoga nije teško zaključiti da Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti ne štiti anonimne prijavitelje.
Zbog toga što tvorci Zakona i saborski zastupnici koji su ga izglasali u ovakvom obliku smatraju da nije moguće zaštiti anonimne “zviždače” jer nije moguće štiti nekoga čiji identitet nije poznat.
A da bi bile zadovoljene zakonske odredbe ‘zviždač’ se može obratiti izravno medijima, pa makar i anonimno, i očekivati zaštitu tek ako iscrpi sve druge zakonske mogućnosti.
Ali što ako netko anonimno prijavi nepravilnost pa nakon reakcije institucija identitet ‘zviždača’ na bilo koji način postane javan?
Čak i ako “zviždač” to ne želi?
Ništa, mudro zaključuju predlagači i usvojitelji Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti.
Jer anonimne prijave neće se niti razmatrati.
Bez obzira na to koliko su ozbiljne i utemeljene.
Čiča, miča – gotova je priča.
Nažalost, Zakon izravno destimulira istupanje “zviždača” u medijima.
Izuzev u slučajevima čiju opravdanost sud ocjenjuje na temelju kriterij akoji nisu poznati ‘zviždačima’.
Pa tim nisu niti stimulativni.
Stoga, koliko god treba pozdraviti odbacivanje tužbi za klevetu protiv Adrijane Cvrtila to nikako nije potvrda da je ‘zviždačima’ sada značajno lakše.
Poslodavcima ne trebaju ’zviždači’ reći što ne valja, znaju to oni i sami
Tužbe za klevetu ionako dolaze tek nakon što je ‘zviždač’ javno istupio.
Pa doživio razne torture, uključujući između ostaloga gubitak posla.
Što ako se “zviždač” obrati medijima i njegove tvrdnje se pokažu točnima, ali u slučaju da poslodavac tuži “zviždača” sud ocijeni kako nije postojala neposredna opasnost za život, zdravlje, sigurnost ili od nastanka štete velikih razmjera ili uništenja dokaza?
I kako će sud procijeniti da li je postojala opasnost od uništenja dokaza?
Ukratko, tko će štititi “zviždača”?
Sjajno bi bilo kad bi poslodavci pozitivno reagirali na prijave “zviždača” pa ne bi bila potrebna niti intervencija “nadležnog tijela” a kamoli obraćanje “zviždača” medijima.
Taj scenarij međutim nije realan.
Naravno, bolje je da Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti postoji nego da ga nema, ali to nikako ne znači da ga ne treba preispitivati a posebno ne znači da treba ignorirati anonimne “zviždače”.
I anonimni zviždači se mogu zaštititi – tako da im se jamči anonimnost.
Kanal za prijave nepravilnosti koji je Hrvatskoj neuspješno nuđen uz još deset država članica EU s najvišom percepcijom korupcije (Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Grčka, Slovačka, Italija, Malta, Španjolska, Češka Republika i Cipar) jamči potpunu zaštitu anonimnosti.
Identitet “zviždača” ne može otkriti nitko izuzev njega samoga ako tako odluči u nekom trenutku.
Jedino u Hrvatskoj baš niti jedan poslodavac nije želio iskoristiti taj kanal za anonimne prijave ‘zviždača’.
Iako bi bilo logično da ga iskoriste žele li zaista saznati ima li nepravilnosti u tvrtkama i institucijama kojima su na čelu.
Jer to što zakon ne štiti anonimne zviždače ne znači da je protuzakonito ako poslodavac iskoristi anonimnu prijavu za otkrivanje nepravilnosti.
Ali možda je ‘kvaka’ u tome, rekao bi cinik, što oni to ionako vrlo dobro znaju.
Komentari