POBUNA NA SORBONNE 2006.: U Parizu krvava repriza 1968.

Objavljeno u Nacionalu br. 540, 2006-03-20

Francuska vlada tvrdi da je zakon prema kojem poslodavci mogu mlađe od 26 godina otpustiti bez razloga, donijet da bi se lakše zapošljavali mladi, ali studenti ne prihvaćaju to objašnjenje

Oko milijun i pol ljudi okupilo se u subotu na prosvjedima diljem Francuske protiv nedavno donesenog zakona kojim se ograničavaju prava mladim ljudima pri zapošljavanju. Okupilo se mnogo ljudi iako je, večer prije, sam francuski predsjednik Jacques Chirac pozvao na smirivanje situacije i prekid prosvjeda nudeći rješenje problema razgovorom. Najviše se ljudi skupilo u Parizu gdje već danima traju prosvjedi protiv tog zakona i sukoba prosvjednika i policije, a bilo je povrijeđenih. Policija je do sada uhitila nekoliko stotina prosvjednika. Studenti su čak pokušali prije nekoliko dana zauzeti zgradu slavnog pariškog sveučilišta Sorbonne, ali su ih, uporabom suzavca i palica, policajci uspjeli otjerati iz zgrade. Tako se posljednjih dana na Sorbonni ponavljaju scene koje podsjećaju na događaje iz 1968. godine kada je Sorbonne bila poprište jednog od najvećih obračuna studenata i vlasti u europskoj povijesti.

Ono što se posljednjih dana događalo na Sorbonni i na drugim francuskim sveučilištima samo je dio jednog šireg događanja. Studenti su prekinuli nastavu na šezdesetak od 84 francuska sveučilišta, ponegdje su nakratko, kao na Sorbonni, i okupirali pojedina zdanja u znak prosvjeda protiv novog zakona o zapošljavanju, koji je francuski parlament izglasao prije desetak dana. Zakon se odnosi samo na one koji traže prvo zaposlenje, i to za osobe mlađe od 26 godina. Po tom zakonu, poslodavac će imati pravo da u prve dvije godine zaposlenja prekine radni odnos zaposleniku mlađem od 26 godina, ako nije zadovoljan s njim ili ako to mora učiniti iz nekih ekonomskih razloga, bez ikakva objašnjenja. Drugim riječima, mlađi od 26 godina neće biti zaštićeni dosadašnjim zakonom o radu koji štiti zaposlenike od brzog otkaza.

Vlada je obznanila da se na donošenje takva zakona odlučila upravo zbog koristi mladima – kako bi potaknula zapošljavanje mladih. U Francuskoj je nezaposlenost mladih ljudi, koji završavaju škole, vrlo visoka – čak 23 posto, što je dvostruko više od prosjeka. Prema tvrdnjama vlade, to je uvelike i posljedica ustručavanja manjih poduzeća da zapošljavaju nove, mlade ljude, plašeći se da ih to može ekonomski opteretiti, te da se tog tereta, u slučaju loše financijske situacije, po dosadašnjem zakonu neće moći riješiti. Sada se upravo tim malim poduzećima – jer zakon se odnosi isključivo na njih – daje mogućnost da bez takvog rizika zapošljavaju mlade ljude, a po mišljenju vlade to bi trebalo potaknuti zapošljavanje upravo te populacije.
Na takav zakon vlada se odlučila nakon nedavnih rasnih nemira u useljeničkim predgrađima Pariza i ostalih većih francuskih gradova. U tim nemirima sudjelovali su u prvom redu mladi nezaposleni useljenici, nezadovoljni svojim teškim socijalnim stanjem i nezaposlenošću koja je u tim četvrtima izuzetno visoka.

Tamo pretežno žive mladi ljudi koji traže manualne poslove niže stručne spreme, pa bi doneseni zakon trebao omogućiti fluktuaciju takvih profila nezaposlenih na tržištu rada. No, novi je zakon jako loše primljen kod mladih koji traže posao. Studenti, koji pretežno potiču iz srednjeg ili višeg sloja, novi zakon vide sasvim drukčije – kao sredstvo koje im nakon završetka studija uskraćuje radna prava kakva uživaju drugi stariji zaposlenici, te smatraju to nepravdom. Među francuskim studentima već dulje vrijeme vlada veliko nezadovoljstvo zbog mjera koje vlada u duljem razdoblju donosi u vezi s njima. Pooštreni su uvjeti studiranja, smanjene mogućnosti dobivanja stipendija, nije unaprijeđen studentski standard, a sad se pogoršavaju i uvjeti njihova ulaska u svijet rada. Muči ih i opća ekonomska situacija u kojoj se nalaze zbog općih loših ekonomskih kretanja u Francuskoj, pogoršava se položaj svih zaposlenika, te smanjuju prava i drugih njihovih kategorija, a to posebno pogađa one koji tek ulaze u svijet rada.

Francuska vlada se našla pred dvojbom kako rješiti tu sveukupnu socijalno-ekonomsku problematiku. Većini ekonomista u Francuskoj je jasno da je jedan od najvećih problema u Francuskoj upravo radničko i socijalno zakonodavstvo, koje je prethodnih godina uvedeno u zemlji. Njime je, na primjer, drastično smanjen radni tjedan, pa su Francuzi radili manje od drugih građana Europske unije, povećana socijalna prava nezaposlenih, otežana mogućnost otkaza zaposlenicima, a sve je to drastično povećalo cijenu rada u Francuskoj. Nezaposleni su imali brojne povlastice. Većina tih zakona donesena je dok su na vlasti bili socijalisti koji su pri donošenju tih zakona dokazivali kako će njima popraviti socijalni položaj raznih društvenih kategorija, a skraćivanjem radnog tjedna povećati nezaposlenima pristup zaposlenju. No, to se nije dogodilo.
Sadašnja vlada uvjerena je da je ta politika dovela Francusku do njenog sadašnjeg, lošeg ekonomskog položaja, pa bi ona to željela promijeniti, što baš i nije lako. Za godinu dana su predsjednički izbori, sadašnja vlast desnice vrlo je nepopularna, a umanjivanje socijalnih prava samo bi moglo povećati neprijateljstvo birača prema desnici. Svako zadiranje u socijalna prava već dulje vrijeme smjesta izaziva javne prosvjede. Francuski zaposlenici i studenti oštro brane prava koja imaju, što je i logično. U široj francuskoj javnosti, a posebno na francuskoj političkoj ljevici, prevladava politički stav da se ta prava moraju braniti pod svaku cijenu, i od bilo koga, pa makar to ugrozilo i jedinstvenost i napredak Europske unije. Taj je stav bio jasno vidljiv u proljeće prošle godine kada je u Francuskoj propao referendum o novom liberalnijem ustavu Europske unije koji su Francuzi smatrali napadom na njihova socijalna prava.

Međutim, Francuska vlada je svjesna da ona ne može održavati status quo jer će time francuska privreda još brže krenuti nizbrdo, pa se zato ipak odlučuje na korake kao što je izglasavanje ovog zakona o prvom zaposlenju, za koji nije očekivala baš tolike negativne reakcije. Riječ je o vrlo osjetljivom poprištu socijalnog sukoba, pogotovo radi jake tradicije uspješnih uličnih prosvjeda u Francuskoj.

Uostalom, veliki studentski nemiri u Parizu u svibnju 1968. godine koji su na kraju indirektno doveli čak do odlaska moćnog francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, upozorenje su sadašnjoj vladi, tim više što neke sadašnje scene iz pariške Latinske četvrti, gdje se nalazi Sorbonne i gdje je centar sadašnjih sukoba s policijom, podsjećaju na te svibanjske događaje prije trideset osam godina. Kada su prije 38 godina izbili ti povijesni nemiri, Francuskom je već deset godina upravljao predsjednik general Charles de Gaulle, koji je stvorio autoritativnu Petu republiku, imao svu vlast u svojim rukama, te gradio tu svoju vlast na ideologiji francuske nacionalne veličine. Istodobno je u Francuskoj raslo socijalno nezadovoljstvo, posebno među mlađim ljudima. De Gaulleov konzervativizam bio je u potpunoj suprotnosti s duhom nove generacije koja je bila liberalna, te socijalno svjesnija i bjesnija nego što se to pretpostavljalo, ali politički konfuzna i neoblikovana.

Često se, kao svojevrsna anegdota, spominje navodni uzrok pariških studentskih nemiri na fakultetu Nanterre u predgrađu Pariza – odbijanje ministr omladine i sporta, koji je došao u posjet sveučilištu, da sa studentskim predstavnicima razgovara o njihovim seksualnim problemima, nastalim zbog zabrane da se studenti i studentice međusobno posjećuju u sobama domova. Ta anegdota, međutim, tek djelomično govori o duhu koji je vladao na svim pariškim sveučilištima te 1968. godine, kada se među studentima stvorila tzv. kritična masa intelektualne znatiželje i mladenačke drskosti da se počne glasno sumnjati ne samo u ono što ih se na sveučilištima učilo, nego i u razvoj francuskog društva. Utjecaj lijevih mislilaca i intelektualaca među studentima bio je velik, no to su bili mislioci koji nisu promovirali moskovsku komunističku politiku, nego socijalno svjestan, liberalan, te poprilično anarhistički pogled na svijet.

Studentski zborovi, održavani na sveučilištima sa svrhom iznošenja stavova, pritužbi, te sve više i zahtjeva studenata, bili su u intelektualnom i političkom smislu sve radikalniji. Vlasti su na to odgovorile zatvaranjem sveučilišta Nanterre. To je potaklo i studente s mnogo slavnije Sorbonne na radikalizaciju i okupiranje sveučilišta, na što je rektor 3. svibnja 1968. godine pozvao policiju da ih istjera. Studenti su nastavili prosvjedovati na obližnjem bulevaru St. Michel u središtu pariške Latinske četvrti gdje je policija uhitila 574 demonstranata, čime je započeo burni pariški svibanj. Prosvjedi su se ponavljali sljedećih dana, sukobi s policijom su bili sve žešći, bilo je i paljevina, ranjenih, ali srećom ne i mrtvih, a studentski štrajkovi, prosvjedi i okupacije fakulteta širili su se i u druge gradove. Noć s 10. na 11. svibnja bila je posebno burna. Na preprekama koje su studenti podigli u Latinskoj četvrti bilo je, prema nekim podacima, 12.000 studenata. Napalo ih je tisuće policajaca, a okršaj je trajao do ranog jutra. Bilo je preko tisuću ozlijeđenih studenata i policajaca, dok je 468 prosvjednika završilo u zatvoru.
Pobuna se širila. Studentima su se pridružili srednjoškolci i brojni intelektualci, a radnici su organizirali opći štrajk. No, do stvarnog saveza radnika i studenata nije došlo jer radnici nisu željeli zajedno sa studentima u nasilnu pobunu protiv vlasti. Demonstracije su se ponavljale i sljedećih dana. Bilo je to vrijeme i vrlo burnih intelektualnih događanja, razdoblje pojava brojnih zanimljivih parola, među ostalima i one najslavnije: “Budimo realni, tražimo nemoguće.” No, bilo je i primjedbi upućenih studenatima da puno govore protiv čega jesu, ali ne govore za što su, da u njihova pobuna nema nikakav program što im onemogućuje širu podršku. Predsjednik De Gaulle je uvidio da studenti neće moći pokrenuti i radnike, pa nije popustio pred njihovim zahtjevima, nego je poslao policiju da slama prosvjednike i ruši postavljene prepreke.

Ključni trenutak bio je odlazak De Gaulle 29. svibnja u Baden Baden, sjedište zapovjedništva francuskih snaga u Njemačkoj, gdje je razgovarao s najmoćnijim francuskim generalom Jacquesom Massuom. Massu mu je rekao: “Dajte mi dva vojna odreda i sutra ujutro moći ćete doručkovati na terasi kavane na bulevaru Saint Germain.” Dobivši njegovu podršku, De Gaulle je dan kasnije održao poznati govor na televiziji u kojem je rekao da neće podnijeti ostavku koju su studenti tražili, te je odbio sve studentske zahtjeve osim jednog – raspisao je parlamentarne izbore za sljedeći mjesec. Odmah nakon njegovog govora, na ulice su u ogromnom broju izašli njegovi pristalice.

Došlo je do velikog obrata – studentska pobuna je, nakon ovog energičnog De Gaulleovog odbijanja studentskih zahtjeva, bila završena. Sorbonne se smirila, na sljedećim izborima De Gaulle je pobijedio s ogromnom većinom glasova Francuza koji su željeli da se stanje smiri. No, nije to bila stvarna pobjeda De Gaullea. Jedanaest mjeseci kasnije, kada su studentski nemiri već bili gotovo zaboravljeni, De Gaulle je raspisao jedan, ne osobito važan, referendum o preustrojstvu senata, te najavio da će dati ostavku ako građani odbiju njegove prijedloge. Oni su te prijedloge odbili, prvenstveno radi De Gaulleova odlaska. On je u travnju 1969. godine podnio ostavku, otišao na svoje seosko imanje gdje je sljedeće godine i umro. Tako je on ipak postao neizravnom žrtvom pobune, koja je bila žestoka, ali nije znala oblikovati svoje ciljeve, pobune koja je slijedila ljevičarsku misao i uklopila je u tadašnji politički milje, što će imati velikih posljedica za kasniju europsku povijest. S jedne strane, posljedica pobune je potvrda eurokomunizma čime se europska ljevica odcijepila od SSSR-a, ali i bujanje ultralijevog radikalizma, pa i terorizma, posebno u Njemačkoj i Italiji. Pobuna 1968. godine nije dala neposrednih političkih rezultata, ali je to bila prijelomna godina koja je imala jake posljedice na kasnije europske procese, posebno na ljevici.
Sada mnogi rade usporedbe s ondašnjim događajima, ali se gotovo svi slažu da se razmjeri ondašnjih nemira ne mogu se mjeriti s onim što se događa sada. Tada su na ulicama tjednima trajali sukobi policajaca i studenata koji su okupirali cijele studentske četvrti, dok je za sada sve to mnogo manjih razmjera. I motivi dvaju gibanja su vrlo različiti. Ondašnji događaji imali su mnogo šire političke i ideološke razmjere, jer su vođe ondašnjih studentskih gibanja bili ljevičari koji su željeli promijeniti politički sustav u Francuskoj, ukloniti kapitalizam i uvesti socijalizam, za što su imali i dosta široku, iako ipak nedovoljnu podršku. Bilo je to doba velikih lijevih mislilaca i revolucionara, kakvih danas nema. Sadašnji studentski vođe ne bore se ni za što novo, nego, naprotiv, za održanje onoga što su do sada imali. Njih ne zanimaju velike ideje svjetske revolucije, nego ostanak dosadašnjeg zakona o zapošljavanju i ukidanje novog zakona.

I današnja Francuska je bitno drukčija od ondašnje, posebno je drukčija politička situacija u kojoj se to sve odvija. Francuska se tada ekonomski širila i osjećao se povećani optimizam za koji je bio zaslužan De Gaulle, baš onaj kojeg su studenti željeli rušiti. Deset godina njegove autoritativne vladavine izvuklo je Francusku iz poslijeratnog političkog kaosa, dalo zemlji stabilnosti i otvorilo nove mogućnosti, među ostalima i mogućnost ostvarenja nekih drukčijih političkih i socijalnih ideala. Uz to, De Gaulle je tada bio vrlo moćan predsjednik, a činjenica da su ga ondašnji studentski nemiri onoliko uzdrmali, samo je još jedan dokaz koliko je značajan bio taj društveni pokret.

Današnja Francuska je bitno drukčija. Zemlja prolazi kroz tešku društvenu i ekonomsku krizu, a na čelu ima predsjednika koji je već potpuno izgubio autoritet. Jacques Chirac više nije ono što je bio do proljeća prošle godine, odnosno do referenduma o europskom ustavu. Propast tog referenduma teško ga je uzdrmala jer je on podržavao novi europski ustav, izgubio je autoritet i postao dosta pasivan. Do tog referenduma otvoreno je govorio da se na predsjedničkim izborima 2007. godine namjerava ponovno kandidirati, no nakon referenduma više se o tome ne govori. Tako oslabljeni Chirac obratio se prošlog petka javnosti zbog širenja studentskih nemira i pozvao studente “na dijalog”, a njegova reakcija ne može se uspoređivati s onim što je prije 38 godina učinio autoritativni De Gaulle.

Budući da on vjerojatno neće izaći na sljedeće predsjedničke izbore, sve se jače rasplamsava borba za njegovog nasljednika. Chirac daje prednost svom dugogodišnjem tajniku, sadašnjem premijeru Dominqueu de Villepinu koji je pokrenuo donošenje ovog zakona o prvom zaposlenju. U Francuskoj raste pobuna protiv tog zakona, pa je to zapravo pobuna protiv Villepina. To znači da će o ishodu ovih nemira ovisiti i sudbina Villepina, a stvari su za njega vrlo nepovoljne – 68 posto Francuza protivi se novom Villepinovom zakonu zbog kojeg su izbili nemiri, a taj postotak i dalje raste.
U cijeloj toj novonastaloj gužvi nije ostao nezapažen povratak ministra unutrašnjih poslova Nicolasa Sarkozya, glavnog Villepinovog desničarskog suparnika za Chiracovog nasljednika, s putovanja po Francuskim Antilima u Pariz kako i koordinirao akciju policije u smirivanju studentskih nemira. Dok je Villepin u svom obraćanju studentima preko televizije neposredno nakon početka nemira, oštro govorio o prosvjednicima, Sarkozy je bio mnogo umjereniji, te je za nasilje i sukobe s policijom optuživao samo male grupice ekstremista, koji su se, po njegovom tumačenju, uklopili među studente. Vidljivo je da on ne proturječi prosvjednicima kako se neredi ne bi pojačali, ali i da ne bi izgubio svoje birače među njima.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović