Po Đorđevićevoj knjizi “Pouke o čovječnosti” nastao dokumentarac o spašavanju pacijenata iz pakračke bolnice

Pema knjizi Veljka Đorđevića ‘Pouke o čovječnosti’ redatelj Branko Ištvančić snimio je istoimeni dokumentarni film koji će se prikazati na Pulskom filmskom festivalu. Film prikazuje spašavanje 300-tinjak psihičkih bolesnika i medicinskog osoblja iz bolnice u Pakracu tijekom Domovinskog rata u rujnu 1991.

Zagrebački psihijatar Veljko Đorđević već desetak godina piše i objavljuje knjige, a ove će se godine zahvaljujući jednoj od njih, knjizi “Pouke o čovječnosti”, pojaviti i na filmskom festivalu u Puli. Na Pulski filmski festival Đorđević putuje s redateljem Brankom Ištvančićem, autorom istoimenog dokumentarca snimljenog po Đorđevićevim motivima. Povezale su ih “Pouke o čovječnosti”, a zbog njih su se i upoznali. Ištvančić je te 2017. godine, kada je objavljena Đorđevićeva knjiga, za svoj autorski projekt “Sve je bilo dobar san” za koji je pisao scenarij, a potom i režirao dokumentarac, u Puli već dobio nagradu. U natjecateljskom programu “Kratka Pula”, u kojem se prikazuju kratki igrani i dokumentarni filmovi, dobio je nagradu Fedora za najbolji hrvatski dokumentarac, a tradicionalno je dodjeljuje Društvo filmskih kritičara Europe i Mediterana. Ištvančićeve i Đorđevićeve “Pouke o čovječnosti” ove godine uvrštene su u natjecateljski program 66. pulskog filmskog festivala, koji će se održati od 13. do 21. srpnja. Već se zna da će projekcija biti održana 20. srpnja u Istarskom narodnom kazalištu, a hoće li i ovoga puta Ištvančićev dokumentarac ući u uži izbor za nagrade, još je neizvjesno.

O samom sadržaju filma za Nacional je govorio Veljko Đorđević:

“Tijekom Domovinskog rata 1991. godine, dok je grad Pakrac bio izložen neprekidnom granatiranju banjalučkog korpusa, evakuirani su svi odjeli bolnice u Pakracu, osim psihijatrije. U neprijateljskom okruženju ostalo je oko 300 psihijatrijskih bolesnika, i to s najtežim psihičkim poremećajima, pa čak i onih forenzičkih, s nekolicinom liječnika, medicinskih sestara i tehničara. S vremenom su ostajali bez hrane, vode i lijekova, izloženi neprestanom granatiranju i u sve većem beznađu. Čak ih Međunarodni Crveni križ nije uspio izvući iz te pogibeljne situacije. Tada se dogodila jedna od najvećih humanih akcija u tijeku Domovinskog rata, nezabilježena i u širim međunarodnim okvirima.

‘Nakon što ih ni Crveni križ nije uspio spasiti, hrvatski branitelji su uz pomoć vozača autobusa i medicinskog osoblja evakuirali i spasili bolesnike’, kaže Veljko Đorđević

U noći 29. rujna 1991. godine hrvatski branitelji su uz pomoć vozača autobusa i medicinskog osoblja uspješno evakuirali i spasili živote bolesnika svih nacionalnosti. U ratnom vihoru, u raščovječenom okruženju, izvedena je najveća akcija čovječnosti.”

Kako je počela suradnja Đorđevića i Ištvančića? Ištvančić tvrdi ponajprije zbog dobre filmske priče:

“‘Pouke o čovječnosti’ imaju zanimljivu priču. Kada sam počeo raditi film, shvatio sam da mi nije dovoljno samo ono što sam mogao snimiti na terenu, u samom Pakracu i u oronulom zdanju nekadašnje psihijatrije. Druge zgrade bolnice danas su obnovljene, ali ne i odjel psihijatrije. Trebalo mi je nešto više od te ruševne zgrade i kazivanja samih sudionika tih dramatičnih ratnih događaja. Uvijek mi treba i netko tko objedinjuje i povezuje sve druge likove u dokumentarnoj filmskoj priči. Izbor je pao na Veljka, koji je u dokumentarnom filmu odlično vodio cijelu priču. Uostalom, film i nismo mogli napraviti drugačije, nego uz njegovo aktivno sudjelovanje. Na sličan način radio sam i “Sve je bilo dobar san”, dokumentarni film o Jean-Michelu Nicolieru, mladom Francuzu koji je poginuo kao dragovoljac u Hrvatskoj. U tom filmu pratio sam njegovu majku, koja je došla u Hrvatsku u potrazi za ostacima svoga sina poginulog u Vukovaru. Kroz filmsku priču Nicolierova majka saznavala je i što se sve događalo u ratnim godinama.”

Prema njegovim riječima, po sličnom filmskom obrascu pristupio je i realizaciji “Pouke o čovječnosti” pa tako u tom filmu Veljko Đorđević odlazi u pakrački kraj otkrivajući zapušteni i napušteni psihijatrijski bolnički odjel:

“U filmu smo krenuli tim Veljkovim stazama i postupno otkrivali događaje koji su prethodili evakuaciji bolesnika, detalje same evakuacije preko rijeke i put u slobodu uz pomoć šestero hrabrih vozača autobusa. Napravili smo zanimljivu priču u kojoj hrvatski branitelji, pripadnici tzv. Letećeg odreda, opisuju kako je bilo prenositi iz razrušenog podrumskog okna raspamećene bolesnike preko rijeke Pakre prema autobusima koji su ih čekali u potpunom mraku s ugašenim farovima na drugoj obali. Posebno su dojmljive bile priče medicinske sestre i liječnice koje su do zadnjeg trenutka bile s bolesnicima. Filmovi, bili oni dokumentarni ili igrani, uvijek žive od dobre priče, a ne od ideologije.”

‘Branitelji opisuju kako je bilo prenositi bolesnike iz podrumskog okna preko Pakre prema autobusima koji su ih u mraku čekali na drugoj obali ugašenih farova’, priča Đorđević

Potaknut saznanjem da se o tom događaju malo znalo u javnosti, a uvjeren da je psihijatrijski odjel bolnice u Pakracu bio najbolji primjer medicinske etike s kojim se susreo u svojoj praksi pa smatra da bi o tome trebale učiti i buduće generacije, Đorđević je sa suradnicima Marijanom Braš, Vladom Čuturom i Jadrankom Pavić ponovno okupio preživjele aktere spašavanja bolesnika, a potom i uredio knjigu “Pouke o čovječnosti – spašavanje psihijatrijskih bolesnika u Domovinskom ratu”. U knjizi su objavljena detaljna svjedočanstva hrvatskih branitelja i medicinskog osoblja, s imenima svih sudionika akcije, a na svečanoj promociji knjige u Zagrebu sudionicima akcije uručena je i povelja “ambasador čovječnosti”.

Nakon Pule film će biti prikazan u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici u Vrapču 23. srpnja, a 27. srpnja i u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u okviru programa “Pula u Zagrebu”. Potkraj rujna planiran je i nastavak promocije pa će 20. rujna biti prikazan na Drugom hrvatskom kongresu psihosomatske medicine i psihoterapije u Karlovcu, a potom premijerno i u gradu Pakracu 29. rujna na sam dan evakuacije u Hrvatskom domu “Dr. Franjo Tuđman”. Na sve projekcije ulaz će biti besplatan. Osvrćući se na taj događaj, Đorđević je opisao i svoj osobni doživljaj.

“Više od 300 psihijatrijskih bolesnika evakuirano je u dva i pol sata kroz jedno okno u podrumu zgrade. Branitelji su ih od ruke do ruke dodavali i tako prenosili preko rijeke Pakre. Neki su bili pokretni, neki polupokretni, većina je bila nepokretna, a danima prije toga bili su bez dovoljno hrane, vode i lijekova. Trebalo je to preživjeti. Posebno me se dojmila etičnost i hrabrost medicinskih sestara i liječnika koji su ostali do kraja uz svoje bolesnike. I medicinskom osoblju nerijetko je bolnica u to vrijeme bila jedini dom. Odvezeni su u slobodu i smješteni na sigurno u psihijatrijskim bolnicama u Popovači i Zagrebu. Takav herojski čin nije zabilježen u svjetskoj psihijatrijskoj povijesti. Nitko nije poginuo, nitko nije bio ranjen. Svi su preživjeli. Kad govorimo o čovječnosti i etičnosti, to je svjetliji putokaz humanosti tijekom ludila koje donose ratovi. Po izdavanju knjige na svjetskim kongresima razgovarao sam s mnogim uglednim psihijatrima. Nitko nije čuo za sličan događaj, a onda smo najuglednije svjetske liječnike i dovezli u Pakrac da vide bolnicu te se osobno sretnu sa sudionicima akcije. Svi su bili potreseni i savjetovali mi da knjigu prevedem na engleski. Nisam to još učinio, ali uskoro hoću, kako bi psihijatri u svijetu, ali i svi oni koji se bave medicinskom etikom, mogli čuti što se u Pakracu dogodilo.”

Zbog toga se Đorđević, kako je sam rekao, “oduševio” kada mu je Branko Ištvančić rekao da će prema njegovoj knjizi napraviti dokumentarni film. “Kod nas se relativno malo čita, a i vizualna smo kultura. Jedna slika percepcijski vrijedi više od stotine stranica teksta”, objasnio je svoje motive Đorđević. Govoreći o svojim intimnim dojmovima, Đorđević je dodao:

“Na nedavnoj pretpremijeri filma u HNK u Zagrebu zaplakao sam kada je medicinska sestra Olivera Zelić opisivala reakcije psihijatrice Tomislave Vidović i njezina supruga internista, koji su ostali u bolnici do kraja, a svoje dvoje djece poslali su kod rođaka u Split. Kad su im ponudili da jedno od njih dvoje izađe iz bolnice i pridruži se djeci, kako bi bar jedan preživio, oboje su to odbili. Poslije su se pitali hoće li im djeca oprostiti ako oboje poginu brinući se o svojim pacijentima. Sve nas posebno su potresle zadnje riječi tijekom izlaska iz bolnice pokojnog doktora Nikole Zelića, tadašnjeg šefa psihijatrije, koji se nakon evakuacije svih bolesnika i osoblja kroz podrumsko okno još jednom vratio do glavnog ulaza bolnice, širom otvorio vrata i rekao “Ostavimo vrata otvorena”, misleći pritom da će se jednog dana sigurno vratiti u bolnicu.”

‘Postupno smo otkrivali događaje prije evakuacije, detalje evakuacije preko rijeke i put u slobodu uz pomoć šestero hrabrih vozača autobusa’, govori Branko Ištvančić

Iako se većina osoblja s vremenom vratila u Pakrac, psihijatrijska bolnica još nije obnovljena, tako da je zgrada zapuštena, zarasla u korov, prazna. Stoji i čeka obnovu. “I ova je knjiga i film poticaj su za čin obnove. Kad se to dogodi, očekujem da se jedna od učionica u zgradi pretvori u učionicu medicinske etike, kako bi sljedeći naraštaji baš u toj učionici učili što znači biti čovjek i profesionalac u ratnom vihoru, što se to događalo u Domovinskom ratu, što znači putokaz čovječnosti i humanosti, medicinske etike u ratnim uvjetima. Ta bolnička zgrada je simbol, kamen međaš, ishodište i putokaz. Vremena se mijenjaju, ljudi dolaze i prolaze, ali ovakva časna djela ostat će zauvijek utkana u povijest ove zemlje i ovog naroda”, rekao je Veljko Đorđević.

Bio je to i prvi iskorak Veljka Đorđevića u svijet filma, a tijekom posljednjih godina objavio je više romana kao što su: “Lepoglavski blues”, “Osječki nokturno”, “Ludolog među umjetnicima”, “Glumac na kauču”, “Ožiljci života”, drame “Izgubljene duše” i “Na prvoj crti zdravlja”, a prije dva mjeseca objavljen mu je i zadnji roman “Sante leda”.

Dvojac Ištvančić i Đorđević odlučio je nastaviti suradnju upravo na tom zadnjem romanu. Autor i redatelj filma “Pouke o čovječnosti” Branko Ištvančić, 52-godišnji Subotičanin koji već više od polovice svog života živi u Zagrebu, objasnio je da sada s Đorđevićem i glumcem HNK u Zagrebu Nikšom Kušeljom radi na novom projektu. Sva trojica upravo pišu scenarij za budući, ali ovoga puta igrani film po motivima Đorđevićeva romana “Sante leda”, koji u podnaslovu nosi intrigantan opis “ljubić s predumišljajem”. Roman je to o ljubavi viđen psihijatrijskim dioptrijama Veljka Đorđevića i posve suprotan toj dokumentarističkoj, zapravo ratnoj priči.

Đorđević je pokušavao otkriti što je to što približava dvoje ljudi da se osjete, da se emocionalno i seksualno približe i zavole te postoji li uopće zrela ljubav. U vezi tog projekta zasad se jedino zna da bi Nikša Kušelj, svestrani umjetnik koji se osim glumom bavi i glazbom i plesom, a trenutno i, eto, pisanjem scenarija, trebao igrati glavnu ulogu. Sve ostalo obavijeno je velom tajne. “Kreativni proces stvaranja upravo traje. Tako je to kada zajedno rade psihijatar-pisac, redatelj i glumac-scenarist, a to ćemo, vjerujem, uskoro imati priliku čuti i vidjeti”, zaključio je priču o svom izletu u filmsku industriju Veljko Đorđević.

Komentiraj