BEOGRADSKI FESTIVAL IGRE

‘Plesači u cijeloj regiji nikako da odrastu i preuzmu odgovornost prema publici’

Ukupno 16 kompanija baleta i suvremenog plesa iz 11 zemalja, s 20 koreografskih komada i 25 sola i dueta, predstavit će se publici 16. Beogradskog festivala igre od 22. ožujka do 12. travnja. Trupe stižu iz Grenoblea, Lyona, Antwerpena, Rima, Barcelone, Frankfurta, Stuttgarta, Seula, Philadelphije, Tel Aviva, Montreala, Nantesa, Haaga i Johannesburga. Glavni program festivala održavat će se u Beogradu, Novom Sadu i Vršcu. Nacionalu je intervju dala Aja Jung, osnivačica Festivala.

Nacional: Ove godine Beogradski festival igre održava se 16. put, po čemu je specifičan ovogodišnji festival?

Čini se da smo posljednjih godina u sve većem deficitu pozitivnih ljudskih osjećaja. Samo se mržnja dobro prima i razmnožava. Ako ste u poziciji da stvarate ili prezentirate umjetnost, onda imate zadatak i probuditi neke dobre emocije. Beogradski festival igre već 16 godina nudi vrhunske produkcije suvremenog plesa, uz koje se publika napaja vibracijama. Ovog proljeća dovodimo 16 trupa iz 11 zemalja, u okviru glavnog programa od 22. ožujka do 12. travnja.

Nacional: Zašto je pokrenut festival i koji je cilj?

Osnovni cilj je svakako postignut, ali svake godine mi dignemo ljestvicu i izmislimo neke nove izazove i nemoguće misije. Izazov je imati najbolje trupe, najnovije produkcije i slavne ili popularne koreografe. Izazov je također nekim mladim autorima dati šansu i hrabro ih najaviti pred probirljivom publikom festivala.

Nacional: Koliko je važan festival, kad je afirmacija plesa – posebno suvremenog plesa – u pitanju?

Festivali su najvažniji u afirmaciji bilo koje umjetnosti. To su mjesta susreta, razmjene ideja, mjesta gdje se okuplja stara i nova publika. Danas je izuzetno teško imati svoju publiku, a mi se tijekom posljednjih edicija možemo pohvaliti s više od 23.000 gledatelja godišnje. To je zaista veliki broj ljudi okupljenih oko suvremenog umjetničkog plesa. Naravno, uspjeh nisu samo pune dvorane, već i zastupljenost u medijima, broj sponzora, prepoznatljivost u regiji i svijetu, inozemni gosti… Ako nemate dobru produkciju, nemate ni publiku, a kada nema publike, nema ni podrške, a ni dobre najave.

Nacional: Zašto nema plesnih skupina iz Srbije ni regije? Koliko je produkcija regije kvalitetna u odnosu na Europu i svijet?

Mislim da je u pitanju deficit dobrih umjetničkih ideja i odgovornog menadžmenta. Zaista nas nema na svjetskoj mapi, na velikim festivalima, u važnim europskim teatrima. Mi kao da stalno nešto eksperimentiramo, a umjetnici su nekako zauvijek i vječno mladi, zaštićeni… Nikako da odrastu, preuzmu odgovornost pred onima koji ih financiraju i onima koji ih još uvijek gledaju. Voljela bih da se promijenimo i da suvremeni ples bude dio onoga što možemo ponuditi svijetu. Pogledajte Izrael. Bez duge baletne tradicije, ta zemlja je napravila čudo u suvremenom plesu. Ne postoji ni jedan dobar festival ili pozornica koja se ne utrkuje u prikazivanju izraelskih komada suvremenog plesa. Možda je tajna ipak u edukaciji, jer je ples u Izraelu obvezan, odnosno zastupljen od vrtića, preko osnovne škole do gimnazije. Svi plešu i svi se stalno nadmeću u kreativnosti. U posljednje vrijeme i Grčka se može pohvaliti zanimljivim umjetnicima, što je zanimljivo jer oni ne računaju na podršku države…

Nacional: Kako vidite suvremenu produkciju, što su najvažnije odrednice?

Ako mislite na današnji ples, on je toliko bogat u svojim različitostima da ga upravo to i čini zanimljivim. Suvremeni ples poznaje bezbroj formi, stilova i koreografskih rukopisa. S druge strane, imate predivan fizički teatar, poput Peeping Toma iz Bruxellesa, Señor Serrana iz Barcelone… Također, produkcije koje su istinitije i mnogo snažnije od dramskog teatra, poput onih koje kreira Ohad Naharin, Sidi Larbi Cherkaoui, Rashid Uramdan… Do vizualnih čuda Dimitrisa Papaioannoua ili Damiena Jaleta… A onda, sve do odvažnog hip hopa kakav nam predstavljaju Mourad Merzouki ili Tie Break. Dobra produkcija se temelji na kvaliteti.

Nacional: Koliko se ples mijenja, koliko se promijenio u odnosu na to kakav je bio prije deset ili 20 godina?

Svakog dana se mijenja. I mi se mijenjamo. Pogledajte koliko se film izmijenio u posljednjih dvadeset godina. Ples mora pratiti nevjerojatne promjene u drugim disciplinama, ubrzavati i usavršavati tehniku svojih plesača, baviti suvremenim temama i problemima, vizualno biti atraktivan, brz, neponovljiv… Moramo misliti na novu publiku. Na ove klince koji rastu u ritmu videoigrica, a ne uz goblene i hekleraj.

Nacional: Ono što je u Hrvatskoj problem, ne znam za Srbiju, jest nedostatak publike. Produkcija je zaista dobra i kvalitetna, ali je posjećenost mala, zainteresiranost publike nije na visokom nivou. Kako je u Srbiji?

Ovisi o produkciji. Nažalost, klasična djela, na način na koji se kod nas izvode, više nemaju brojnu publiku. Ali to nema veze s publikom. Ni eksperimenti koje nazivamo suvremenim plesom nemaju publiku nakon premijere. Žao mi je što nismo otvoreni da prihvatimo inozemne koreografe, jer su najvažniji iskoraci napravljeni upravo zahvaljujući koreografima koje je Beogradski festival igre predstavio, poput Jasmin Vardimon, Edwarda Cluga, Paula Lightfoota ili Guya Weizmana. Oni su radili s našim plesačima i to su bile zanimljive produkcije.

Komentiraj