Nacional je tijekom proteklog vikenda dobio na uvid sadržaj tajnog, u hrvatskoj javnosti iz neobjašnjivih razloga temeljito prešućenog i skrivanog dokumenta koji baca sasvim novo svjetlo na premijerski mandat Andreja Plenkovića. Potpisan još sredinom 2018., navedeni dokument osvjetljava jednu prljavu dvostruku igru te pokazuje da se Plenković kontinuirano, barem kada je taj segment njegove politike u pitanju, ponaša krajnje snishodljivo prema mađarskim nacionalnim interesima, a na štetu hrvatske države.

Riječ je o Memorandumu o razumijevanju potpisanom između Ine, JANAF-a i Ministarstva zaštite okoliša i energetike. U ime Ine Memorandum su potpisali predsjednik Uprave Sandor Fasimon i član Uprave Niko Dalić, u ime JANAF-a predsjednik Uprave Dragan Kovačević, a u ime Ministarstva ministar Tomislav Ćorić.

Taj memorandum u bitnome pokazuje da je Plenković samo produžio kontinuitet sluganske politike koju je prema mađarskom MOL-u uveo bivši premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader. Sanaderova politika u tom je segmentu imala i svoju koruptivnu stranu; zbog otvorenog zagovaranja podilaženja mađarskoj strani oko odnosa s Inom, kao i sukoba interesa u kojem se našao zbog poslova svoje supruge Ane, Tomislav Karamarko morao je napustiti visoku politiku.

Nakon što je Karamarkovo političko potonuće Plenkoviću trasiralo put prema vrhu HDZ-a, Plenković se po preuzimanju vlasti u državi počeo prema toj temi, barem u svojim izjavama, odnositi drugačije. Suočen s identičnim kompleksnim izazovima u odnosima između Ine i MOL-a, Plenković je na početku svog mandata obećao da će Vlada otkupiti dionice Ine od MOL-a.

Na koncu njegova mandata može se tvrditi da je po tom pitanju samo nastavio potiho privoditi kraju ono što je javno zagovarao Karamarko. A sada sadržaj spornog memoranduma pokazuje da se tu svakako radilo o kontinuitetu političke slabosti, po svemu sudeći i o manjku brige za nacionalne interese, a možda i o nečemu puno zlokobnijem.

I to zato što su potpisi na tom memorandumu omogućili MOL-u da samo u prvih nekoliko mjeseci ove godine čak 247 tisuća tona domaće nafte s hrvatskih naftnih polja iz Slavonije i Moslavine, putem JANAF-ova naftovoda transportira izravno prema MOL-ovoj rafineriji u mjestu Százhalombatta nedaleko od Budimpešte. To je izravna posljedica toga što je Vlada, kao suvlasnik u Ini, dopustila zatvaranje Rafinerije nafte u Sisku gdje se donedavno hrvatska nafta prerađivala, a još ranije Memorandumom o razumijevanju u kojem se decidirano navodi kako će se nafta iz Siska slati na preradu u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj, stvorila preduvjete da se to počne događati.

Memorandum potpisan između Ine i JANAF-a, a supotpis Ministarstva, pokazuje da je Plenković samo produžio kontinuitet sluganske politike koju je prema mađarskom MOL-u uveo bivši premijer Sanader

Nacional je prvi put u prosincu 2018. otkrio da Memorandum o razumijevanju postoji i da je potpisan u lipnju 2018. između Ine i JANAF-a, i uz nazočnost i supotpis Ministarstva zaštite okoliša i energetike – ali tada je ostao nedostupan njegov sadržaj i smatralo se da je Memorandumom, nakon što je Plenković pod ucjenom MOL-a morao izabrati hoće li spasiti Rafineriju Sisak ili Rijeka, omogućeno da nafta JANAF-ovim naftovodom ide prema Rijeci.

Međutim, sadržaj Memoranduma sugerira da je napravljeno upravo suprotno, nisu u taj Memorandum unijeli niti su na bilo koji drugi način ispunili preduvjete da nafta ide prema Rijeci, već je od početka, dakle, još od lipnja 2018., cilj bio da nafta ide – PRAVAC MAĐARSKA.

I Ina i Vlada i JANAF odbili su otkriti sadržaj navedena Memoranduma i nakon što je Nacional u svibnju i lipnju 2019. pisao o željezničkim kompozicijama koje su tada probno vozile naftu u Mađarsku. Sad se vidi i zašto. Jer sadržaj Memoranduma otkriva da se Hrvatska odriče velikog dijela energetske neovisnosti i predaje hrvatsko sirovinsko blago, i to bez da se uopće zna pod kojim se to uvjetima čini.

Taj memorandum stvorio je pretpostavke da se počne ostvarivati davno postavljeni cilj MOL-a koji je otpočetka, umjesto da kao strateški partner razvija Inu, želio Inu pretvoriti u svoju podružnicu.

Podatak o 247 tisuća tona od početka godine do sada izvezene nafte potvrdilo je Nacionalu više izvora, a do ponedjeljka navečer čekao se i službeni odgovor na upit koji je Nacional poslao Vladi, Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, Ini i JANAF-u, ali su oni na vrlo konkretna pitanja dali tek šture odgovore i informacije zatajili. Na pitanja o tome koliko je domaće hrvatske nafte od siječnja ove godine do danas putem JANAF-a izvezeno u Mađarsku, kada su se točno stekli tehnički uvjeti za to, je li Ministarstvo za to trebalo izdati dozvolu, je li Vlada sada dozvolila takvu praksu te znači li to da će se sva nafta koja se donedavno prerađivala u Ininoj rafineriji nafte u Sisku prerađivati u Mađarskoj odnosno u rafinerijama MOL-a, Vlada i Ministarstvo zaštite okoliša odgovorili su samo jednom rečenicom: “Zahvaljujemo na upitu. Zakonska regulativa poznaje dozvolu za obavljanje energetskih djelatnosti u dijelu tržišta nafte i naftnih derivata, ali ne i “dozvolu za izvoz” koju navodite u upitu.” Na ostala pitanja potpuno su se oglušili. Iz JANAF-a su odgovorili da pitanja vezana uz odnose s poslovnim subjektima predstavljaju poslovnu tajnu, a da je za pravnu regulativu nadležno Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Iz Ine su također zatajili podatke o stvarno izvezenim količinama te su odgovorili tek da je izvoz sirove nafte od 1. siječnja 2016. do danas malen te iznosi oko jedne desetine ukupnih količina proizvedene domaće nafte. Naveli su da se hrvatska nafta prerađuje u Rijeci, ali nisu naveli da je riječ tek o minornim količinama nafte lošije kvalitete niti su naveli kako se ta nafta transportira, a također su zatajili i podatak da se glavnina hrvatske nafte sada zapravo prerađuje u rafinerijama MOL-a u Mađarskoj. Ti odgovori pokazuju da i Vlada i Ministarstvo zaštite okoliša i Ina i JANAF svjesno manipuliraju podacima i skrivaju podatke od hrvatske javnosti – jer su ti podaci za Vladu poražavajući.

Nacionalov izvor detaljno upućen u odnose Vlade, Ine i MOL-a rekao je da je premijer Plenković najprije “prodao” Rafineriju Sisak u zamjenu za spas kutinske Petrokemije, a potom je pristao na daljnju mađarsku ucjenu da se mora omogućiti da se hrvatska nafta šalje u Mađarsku, kako bi se prije prošlih predsjedničkih izbora – na kojima je kandidatkinja HDZ-a bila Kolinda Grabar-Kitarović – ugovorila modernizacija riječke rafinerije iako bez ikakvih garancija o provedbi. Pritom Nacionalov izvor ističe da je godišnja vrijednost nafte koja se prerađivala u Sisku više od 150 milijuna dolara, dok su Ina i PPD svaki u kutinsku Petrokemiju uložili 150 milijuna kuna. K tomu, dodatno naglašava da novac nije dao MOL već Ina.

“Nakon što je pristao da Ina s PPD-om uđe u Petrokemiju, MOL je izvršio pritisak na Vladu da pristane na zatvaranje Inine Rafinerije u Sisku. To je bio prvi korak. Drugi korak bio je da se hrvatska nafta, koja se prerađivala u Sisku, može poslati u Mađarsku. Do tada je zadnja linija obrane Siska bila činjenica da se hrvatska nafta ne može transportirati nikamo osim direktnim cjevovodima u prihvatne spremnike koji se nalaze u samoj rafineriji u Sisku. Iz tih spremnika nafta je dalje išla u spremnike JANAF-a u Sisku koji su vodili isključivo prema postrojenjima Rafinerije, kamo su išli izravno na obradu. Sljedeći korak bio je traženje MOL-a da se potpiše memorandum kojim se omogućava prespoj s tih spremnika na sustav JANAF-a. Dotad je hrvatska nafta išla direktno u Rafineriju Sisak preko internog sustava nekadašnjeg Ina-Naftaplina i obrađivala se jedino u Sisku. Potom se omogućilo da se ta nafta iz spremnika koji su vodili ravno do rafinerije, preusmjeri u JANAF-ov naftovod i dalje prema Mađarskoj”, kaže Nacionalov izvor.

Izvori dubinski upućeni u poslovanje Ine dodatno navode da se u Ininoj rafineriji u Rijeci uvijek prerađivala samo uvozna nafta koja je stizala brodovima, dok se u Rafineriji Sisak prerađivala domaća hrvatska nafta. Nakon što je Sisak zatvoren, bilo bi logično da se domaća nafta šalje na preradu u jedinu preostalu hrvatsku rafineriju. Međutim, umjesto da se na JANAF-ovu cjevovodu izvrše sitne preinake koje bi omogućile da se iz spremnika u Sisku nafta šalje na preradu u Rijeku, hrvatskoj vladi bio je prioritet ispuniti traženje MOL-a i pripremiti sve tehničke uvjete kako bi se ta nafta umjesto u Rijeku mogla slati u mađarske rafinerije. Istovremeno, prema tvrdnjama više Nacionalovih izvora koji to mogu i dokumentirati, u Rijeku se željezničkim kompozicijama šalje samo nafta lošije kvalitete koja sadrži puno žive i stvara koroziju na postrojenjima, dok se preostala kvalitetna nafta šalje naftovodom JANAF-a u Mađarsku.

To je omogućio upravo navedeni Memorandum čiji sadržaj Nacional sada ekskluzivno objavljuje. Memorandumom se zapravo omogućava da se nafta koja s hrvatskih naftnih polja posebnim cjevovodom nekadašnjeg Ina-Naftaplina dolazi izravno u prihvatne tankove u Rafineriju Sisak, a potom u JANAF-ov terminal u Sisku, umjesto u Rafineriju kao do sada, može JANAF-ovim naftovodom transportirati dalje prema Mađarskoj. To nikada u povijesti Ine nije bilo moguće. U Memorandumu je striktno navedeno sljedeće:

“Dvosmjerni tok između JANAF-ova terminala Sisak i Rafinerije nafte Sisak: Kako bi se osigurala sigurna i neprekinuta proizvodnja nafte, osobito u slučaju nužde, INA je iskazala potrebu da JANAF-ov Terminal Sisak bude u mogućnosti u svoje spremnike zaprimiti naftu iz smjera Rafinerije nafte Sisak. Time bi se Rafineriji nafte Sisak i INA-inom istraživanju i proizvodnji nafte omogućio stalan pristup dodatnom skladišnom prostroru na JANAF-ovu Terminalu Sisak i slijedno tome bolja optimizacija interno raspoloživih skladišnih prostora te bi se spriječili eventualni poremećaji i prekidi proizvodnje, što može dovesti do nastanka ozbiljne štete za INA-u. INA i JANAF će zaključiti sporazum o transportu nafte uz tržišne uvjete najkasnije kada JANAF bude tehnički u mogućnosti zaprimiti naftu u svoj Terminal u Sisku i ishodi sve potrebne dozvole. Strane će nastojati istražiti mogućnost skladištenja nafte u JANAF-ovom Terminalu Sisak na komercijalnoj osnovi.”

Memorandum omogućava da se hrvatska nafta, koja je s polja u Moslavini i Slavoniji išla ravno u rafineriju Sisak, sada može preusmjeriti u naftovod JANAF-a i tako slati u Mađarsku

Osim što se, dakle, komercijalna osnova skladištenja za potrebe Mađara tek treba “istražiti”, u Memorandumu se kao deklarirani cilj navodi sljedeće: “Ina će nastojati povećati količinu transportirane sirove nafte iz JANAF-ova sustava prema Mađarskoj i Republici Slovačkoj, posebice za rafinerije MOL Grupe.” Da nije riječ o uvoznoj nafti koja bi se skladištila u Sisku za potrebe mađarskih rafinerija, već o hrvatskoj nafti koja direktno s naftnih polja dolazi u Rafineriju Sisak, potvrđuje i sljedeća rečenica:

“S namjerom da omogući zaprimanje nafte iz Rafinerije nafte Sisak u svoj Terminal u Sisku, JANAF će poduzeti sljedeće radnje…” Potom se nabrajaju sve tehničke radnje, od odabira izvođača radova do ishođenja dozvola, ali se cijelo vrijeme govori o “zaprimanju nafte iz Rafinerije nafte Sisak na Terminalu Sisak”.

U Rafineriji nafte Sisak, kako je već navedeno, postoji samo domaća nafta koja tamo dolazi direktno s naftnih polja. Otprilike dvije trećine te nafte dolazi izravnim Ininim cjevovodom iz Moslavine, s polja Stružac, a otprilike trećina dolazi iz Slavonije i transportira se rijekom Savom brodovima vodenicama. To su Nacionalu izravno potvrdili i radnici sisačke rafinerije. Jedan od njih o tome kaže: “Mi smo uvijek imali tri mala prihvatna spremnika, dva za naftu iz Moslavine koja dolazi našim cjevovodom i jedan za naftu iz Slavonije koja dolazi Savom na teglenicama. Iz tih prihvatnih spremnika nafta se prepumpava u naše spremnike koji se nalaze na prostoru Terminala JANAF-a, a odatle se pumpala ravno u postrojenje u Rafineriji. Otkad je napravljena preinaka, nafta se pumpa prema Mađarskoj.”

Godišnje se u Sisku prerađivalo oko 770 tisuća tona hrvatske nafte, izuzev 2015. kad je prerađeno svega 550 tisuća tona. No prije 10 godina, primjerice, u Sisku se prerađivalo oko 1,2 milijuna tona domaće nafte. Što dovoljno govori o stvarnim kapacitetima Rafinerije Sisak.

Radi se, dakle, o domaćoj hrvatskoj nafti za koju je mađarska kvota iz Uprave Ine tvrdila da nije isplativa i za čije se količine u službenom dokumentu navodi da će se odjednom nastojati povećavati kako bi se mogle prerađivati u MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj.

Drugim riječima, Republika Hrvatska pod vodstvom Andreja Plenkovića odrekla se vlastite sirovine i rafinerije koja je od nje mogla stvarati dodatnu vrijednost da bi je pod nepoznatim uvjetima prepustila drugoj državi – nominalno tvrtki kojom upravlja druga država.

Da bi se to tehnički omogućilo, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike na čelu s ministrom Tomislavom Ćorićem kao supotpisnikom Memoranduma, obvezalo se na “punu administrativnu podršku” odnosno osiguranje svih potrebnih dokumenata i dozvola.

Nacionalovi izvori bliski Vladi tvrde da je pritisak na JANAF da se Memorandum potpiše i sve tehnički omogući, vršio i osobno ministar Tomislav Ćorić.

Prema tvrdnjama više Nacionalovih izvora, samo u prvih nekoliko mjeseci ove godine Hrvatska je u Mađarsku poslala oko 250 tisuća tona svoje sirove nafte ili više od trećine nekadašnje godišnje proizvodnje u Sisku.

O kakvoj se licemjernoj političkoj igri radi, najbolje ilustrira činjenica da je ministar Ćorić na jednom užem neformalnom sastanku u Vladi u ožujku prošle godine govorio da će Vlada dati ultimatum MOL-u ako ne ispoštuje dogovor o modernizaciji riječke rafinerije te da su spremni povećati trošarine, blokirati rad Uprave Ine pa čak i podržati štrajk i izvesti radnike na cestu ako treba.

Na sličan način, kako tvrde Nacionalovi izvori, i premijer Plenković se u neformalnim krugovima predstavljao kao veliki zaštitnik Ine koji će se boriti protiv mađarskih neprijateljskih nasrtaja. Još je zanimljivije da se više puta znao negativno izražavati o ministru Ćoriću i čak govoriti u kategorijama Ćorićeve izdaje, kako on zna da je Ćorić dio “Vasine mreže” te da će se znati s njim obračunati. Kako tvrde Nacionalovi izvori, na kraju ispada da su Plenković i Ćorić sve vrijeme igrali dvostruku igru.

Kao ustupak zbog zatvaranja Rafinerije Sisak, MOL je obećao napokon dovršiti modernizaciju Rafinerije Rijeka. Međutim, Rafinerija Sisak je prestala s radom, a ugovaranje “delayed cokera” odnosno gradnje postrojenja za koking vrijednog četiri milijarde kuna, nije se još dogodilo. Nacionalov izvor blizak Vladi tvrdi:

“I sad dolazimo u rujan 2019., treba ugovoriti delayed coker, nema više tehničkih izgovora jer je sve bilo pripremljeno, ali tada MOL počinje postavljati dodatne zahtjeve. Pod A, da se ukine presuda Sanaderu i Hernadiju, pod B skidanje optužnice o manipulaciji tržištem kapitala i pod C da dozvolimo da domaća nafta ide u Mađarsku trenutkom potpisivanja ugovora za delayed coker. Kao, to je privremeno, dok se ne osposobi da se nafta može transportirati do Rijeke – a to će biti nikad.”

Na pitanje tko je to od koga konkretno tražio, Nacionalov izvor odgovara: “Uvijek su pregovarali predsjednik Uprave Ine Sandor Fasimon i glavni direktor MOL Grupe Jozsef Molnar s našim ministrom Tomislavom Ćorićem. Vidjelo se i u javnosti da se iz nepoznatog razloga stalno odgađalo ugovaranje delayed cokera koje je trebalo biti potpisano u rujnu, a na svečano potpisivanje trebao je doći i premijer Plenković. Sindikati u Ini počeli su također biti nervozni i pritiskati. Sandor Fasimon govorio im je da se ne radi o nekom bitnom razlogu, već da se moraju iskoordinirati neki odnosi među vlasnicima, a da je menadžment sa svoje strane sve pripremio. MOL je tu, dakle, počeo dodatno ucjenjivati Vladu, a Vladi je bilo stalo i cijeli državni vrh je pritiskao jer im je zbog predsjedničkih izbora bilo jako važno da se to ugovori na vrijeme. Međutim, na kraju je delayed coker ugovoren tek 12. prosinca. Dva tjedna nakon toga, odnosno 30. prosinca, objavljena je nepravomoćna osuđujuća presuda kojom je Sanader osuđen na šest, a Hernady na dvije godine zatvora. MOL je bio bijesan.”

Međutim, drugi Nacionalovi izvori ističu da je problem u tome što u ugovoru koji je Ćorić s njima potpisao nigdje nema garancije što će biti ako MOL odustane od koking postrojenja, nema posljedica ako bude kasnio i oni tu imaju milijun načina da to odugovlače unedogled. Taj izvor kaže: “Dakle, najveći krimen hrvatske vlade je u tome što je dozvolila da naša nafta odlazi iz Hrvatske, a da nije dobila garancije od drugog dioničara da će delayed coker biti sto posto izgrađen niti su u sporazum ugradili rok hoće li se i kada osigurati da se naša nafta iz Siska JANAF-ovim naftovodom transportira na preradu u Rijeku.”

Nacionalov izvor dalje upozorava: “Tako se Rafinerija Sisak trajno gasi, a Vlada RH nije osigurala u ugovorima i dogovorima s MOL-om da će delayed coker nedvojbeno biti završen, jer to što su i Uprava i Nadzorni odbor donijeli investicijsku odluku, ona se može zbog tzv. novih okolnosti u svakom trenutku zaustaviti uz plaćanje neke odštete izvođaču.” Na to ukazuje i objava Ine da će zbog krize uzrokovane koronom odgoditi sve strateške investicije.

A u stratešku investiciju spada i delayed coker. Izvor upućen u ovu problematiku objašnjava: “I sada dolazimo do ključnog problema ako se ne završi delayed coker. Tada RH gubi rafinerijsku preradu, a to znači još jednu od posljednjih industrija u Hrvatskoj. Time bi se u Sisku i Rijeci izravno izgubilo oko 1500 radnih mjesta, a neizravno barem još 6000 radnih mjesta dodatno za sve one servisne tvrtke koje sudjeluju u radnom procesu kada rafinerije rade. Ono sto je još tragičnije, tako bi barem dva stručna fakulteta – koja imaju dvojicu nobelovaca u svojoj povijesti, Ružičku i Preloga – gotovo prestala postojati. To su Kemijsko tehnološki fakulteti u Zagrebu i Splitu, naftni odjel u Sisku i Kemija na PMF-u. Dakle, Mađari bi zadržavanjem rafinerijske prerade u Mađarskoj takve fakultete ostavili u Mađarskoj i time zadržali visokoobrazovni kapacitet Mađarske, a ovi naši zločinci prodajom samih sebe i države napravili bi tu štetu svojoj državi jer bi izgubila obrazovanje i mogućnost školovanja svojih ljudi te mogućnost ostanka u RH, a onda i zadržavanje visoke obrazovanosti države kao važne proizvodnje u slučaju energetskih kriza u svijetu i zadržavanje neke geopolitičke sposobnosti RH.”

Po tom planu u Hrvatskoj bi ostale benzinske pumpe i skladišta – što podrazumijeva da bi za tu razinu aktivnosti bili potrebni prodavači na benzinskim pumpama i skladištari, dok bi inženjeri i svi ostali postali bespotrebni. Time se uništava kičma hrvatske države. O energetskoj ovisnosti o Mađarskoj – koja time dolazi u poziciju da nas može ucjenjivati kad god poželi – da i ne govorimo.

Prema tvrdnjama više Nacionalovih izvora iz naftnog sektora, ali i više visokih političkih izvora, riječ je o procesu kojim je vlada Andreja Plenkovića zapravo na pladnju isporučila Mađarskoj hrvatske strateške nacionalne interese.

Neki izvori Nacionala čak idu toliko daleko da tvrde kako se tu zapravo radi o veleizdaji. Službeno je prvi o nacionalnoj izdaji u intervjuu Nacionalu progovorio bivši hrvatski premijer i uz Franju Tuđmana jedan od utemeljitelja HDZ-a te najdugovječniji hrvatski političar Josip Manolić.

Premijer Plenković se neformalno predstavljao kao veliki zaštitnik Ine koji će se boriti protiv mađarskih neprijateljskih nasrtaja, a o Ćoriću se izražavao negativno, da bi ispalo da su igrali dvostruku igru

On je u povodu svog stotog rođendana u ožujku ove godine u razgovoru za Nacional prvi put izjavio kako je slučaj lobista MOL-a Josipa Petrovića, koji je bio u bliskim odnosima i s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, ali i s Tomislavom Karamarkom, DORH trebao tretirati kao nacionalnu izdaju. Manolić je izjavio sljedeće:

“Premijer Plenković do sada nije imao dovoljno snažnu podršku Državnog odvjetništva koje je trebalo imati više sluha i raspoznavati poslovne lobije od kriminala i nacionalne izdaje. To se pokazalo i kod afere SMS, a posebno se to pokazalo u slučaju Joze Petrovića jer je Jozo Petrović u ime poslovnog lobija provodio izdaju nacionalnih interesa, odnosno bio polazna baza tih interesa, a Državno odvjetništvo protiv njega nije poduzelo korake. Državno odvjetništvo mora postupati i onda kad politika ne reagira, a utvrđeno je da su državni interesi ugroženi.”

Nacional je uvid u sadržaj spornog memoranduma dobio svega nekoliko dana nakon što je HDZ-ov potpredsjednik Sabora Željko Reiner gostujući u Newsroomu N1 televizije, stavio tu temu u fokus javnosti. On je tada izjavio kako obećanje Andreja Plenkovića na Badnjak 2016. da će Vlada otkupiti dionice Ine od MOL-a “nije bilo tvrdo obećanje da će se Ina otkupiti”.

Time je Reiner zapravo potvrdio ono što Vlada i Andrej Plenković odbijaju decidirano reći: od otkupa Ininih dionica neće biti ništa jer Vlada, sada već tehnička, ništa bitno oko toga nije ni poduzela – osim što joj je najprije trebalo godinu dana od tog famoznog obećanja da najprije raspiše natječaj za konzultante da bi potom nakon dvije godine raskinula s njima ugovor i uzela druge konzultante, ali cijeli proces još uvijek se nije ni pokrenuo s mjesta.

Da se hrvatska nafta šalje u Mađarsku na preradu, upozorio je prošloga petka u Newsroomu N1 televizije naftni konzultant Jasminko Umičević, rekavši:

“Hrvatska nafta koja se proizvodi na poljima u Slavoniji i Moslavini transportira se u Mađarsku na preradu u MOL-ovu rafineriju u Százhalombatti Jadranskim naftovodom. Kako je to moguće? Moguće je jer je netko, ne znam tko, JANAF-u dao suglasnost, da li nadležni ministar ili i Vlada, da to tehnički omogući jer takve mogućnosti nije bilo ni u bivšoj državi. Nije se to moglo, nije se mogla domaća nafta transportirati iz rafinerije, bila je transportirana samo do Rafinerije Sisak.”

Umičević je ujedno rekao da MOL bez velike sile, prijetnje ili nekog važnog razloga nikad neće prodati svoj udio u Ini jer je Mađarska preko Ine dobila izlaz na more te je konstatirao kako je neprihvatljivo da našom naftnom kompanijom zapravo upravlja druga država.

“Nemojte zaboraviti da je najveći pojedinačni dioničar u MOL-u mađarska država. Mađarska država ima preko 25 posto u MOL-u i koliko god MOL službeno govorio da to nije istina, njega demantiraju sami političari. Pa vidite, bio je sad ministar vanjskih poslova Szijjártó i on spominje: “Mi ćemo s Inom, mi ćemo suradnju… “ Dakle, MOL-om rukovodi mađarska država i to je ključno. A nije prihvatljivo i nije prirodno da kompanijom kao što je Ina, koja je 50 posto energetske potrošnje Hrvatske, da tom kompanijom upravlja strana država.”

Na Umičevićeve izjave reagirala je na svom profilu na Twitteru i bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je napisala:

“Sirova hrvatska nafta šalje se u Mađarsku?! Zato valjda nije bilo prosvjednih nota na onu Orbánovu kartu velike Mađarske. Ali ćemo sad zato otkupiti INA-u.” Jadranka Kosor time se sarkastično osvrnula na Plenkovićevo obećanje iz prosinca 2016. da će Vlada otkupiti dionice Ine od MOL-a, ali i na nereagiranje Vlade na još jednu provokaciju mađarskog premijera Viktora Orbána koji je na svom profilu na Facebooku objavio kartu velike Mađarske. Na toj karti Mađarska je zauzimala dobar dio Hrvatske i imala izlaz na more upravo u Rijeci, gdje se nalazi Inina rafinerija. Vlada Andreja Plenkovića ne samo da nije reagirala na tu objavu, već su predstavnici Vlade, u suprotnosti sa službenom politikom Europske komisije i na njihovo zgražanje, branili Orbánovo kršenje demokratskih standarda u Mađarskoj.

Zašto vlada Andreja Plenkovića toliko štiti Orbána, nije jasno ni visokim diplomatskim izvorima s kojima je Nacional proteklih tjedana razgovarao, a koji su se zato počeli interesirati i za odnose između Ine i MOL-a jer upravo u tim odnosima pokušavaju dokučiti razloge Plenkovićeva nevjerojatno snishodljivog ponašanja prema Orbánu.

Nacionalovi izvori upućeni u odnose Vlade, Ine i MOL-a smatraju, pak, da je Plenkovićevo obećanje o otkupu dionica Ine od MOL-a bilo lažno te da se time samo kupovalo vrijeme za Mađare. Jedan od sugovornika kaže:

“Imali smo premijera koji je davao prešutni mig da će se ići u otkup Ine, to je i javno komunicirao, ali je svojom komunikacijom i obećanjem da će otkupiti Inu zapravo doveo u zabludu i hrvatsku gospodarsku zajednicu i članove Uprave i Nadzornog odbora Ine i hrvatsku javnost, jer je lažno obećao nešto da bi se išlo na kupovinu i protek vremena, čime je pogodovao MOL-u, a on od prvog trenutka očito nije imao namjeru Inu otkupiti. Može se, dakle, propitivati je li on ciljano odugovlačio priču s konzultantima cijelo to vrijeme, fingirao cijeli taj postupak da bi na kraju omogućio MOL-u da u međuvremenu Inu pretvori u svoju podružnicu. To je ravno veleizdaji.”

Ono što u ovoj priči ostaje nejasno jest što je pozadina takvog Plenkovićeva ponašanja, koje izaziva i ovako žestoke ocjene.