Objavljeno u Nacionalu br. 950, 14. srpanj 2016.

NACIONAL EKSKLUZIVNO OTKRIVA PLATFORMU KOJU ĆE SPC PREDSTAVITI TIJEKOM RADA MJEŠOVITE KOMISIJE O STEPINCU

HRVATI I SRBI, KATOLICI I PRAVOSLAVCI, MUSLIMANI i ostali pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

S kojim stavovima dolaze u Vatikan članovi delegacije Srpske pravoslavne crkve? Nacional ekskluzivno donosi platformu s kojom SPC dolazi na prvu sjednicu mješovite papinske komisije o Stepincu. Najkraće rečeno, zatražit će se od Svete Stolice otvaranje arhiva pape Pija XII. kako bi se u cijelosti mogla kontekstualizirati uloga Alojzija Stepinca jer SPC želi provesti čitanje građe predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca. Naglasak će biti na ukazivanju na činjenicu da je Stepinac tolerirao rasne zakone, da je šutio pred većinom zločina i da je bio suputnik ustaškog režima. Istodobno s izlaskom ovog broja Nacionala, u Vatikanu počinje rad mješovite komisije koju je osnovao papa Franjo kako bi se provelo”zajedničko čitanje bremenite povijesti” koja opterećuje srpsko-hrvatske, odnosno katoličko-pravoslavne odnose. Mješovitom vatikanskom komisijom papa Franjo je odlučio zaustaviti kanonizaciju zagrebačkog nadbiskupa, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, a ne zna se koliko dugo će to trajati. Delegacije Katoličke crkve, koja nije samo za katolike iz Hrvatske, i Srpske pravoslavne crkve održat će prvu sjednicu u utorak, 12. i u srijedu, 13. srpnja, pod predsjedanjem francuskog svećenika i povjesničara o. Bernarda Ardura, 67-godišnjeg redovnika premonstratenškog reda koji živi prema pravilima svetog Augustina. On se od 2009. nalazi na čelu Papinskog odbora za povijesne znanosti. Sastavljanje komisije odluka je pape Franje kojom je odgovorio na inicijativu Srpske pravoslavne crkve da se pitanje Stepinčeve kanonizacije “skine s dnevnog reda” jer bi, budući da pravoslavni Srbi smatraju da je Stepinac ambivalentna osoba koja je radila kompromise s ustašama, ta kanonizacija “samo produbila rane i postojeće razlike”, a zna se koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća.

Kao rječit primjer ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca, služi njegovo pismo tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Andriji Artukoviću koji je 22. svibnja 1941. nadgledao sprovođenje ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno koji je on stvorio. U tom pismu Stepinac je zamolio ministra Artukovića “da se židovski i ostali slični zakoni provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo”. Kardinal Stepinac ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba, nego se zalaže za poštovanje njihova “dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da te “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetaka tisuća ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s NDH i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odium prema Rimokatoličkoj crkvi “u Hrvata”, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca. Srbi ne mogu prijeći, kao ni Židovi, preko toga da je Stepinac relativizirao rasne zakone. To je ujedno nešto što katolici teško mogu obraniti.

NADBISKUP STEPINAC bio je fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati, bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Srbi smatraju da o tome treba povesti računa jer, kada je riječ o politici pape Franje, Stepinac je tu manje važan. Papa Franjo ne želi, a to je pokazao i u drugim slučajevima, pa i stopirajući proces problematičnoga pape Pija XII., kanonizirati nikoga za koga se sumnja da ne predstavlja provjerenu i trajnu vrijednost svim kršćanima. Katolici smatraju da je Stepinac neokaljan i primjer kršćanskog života. Srbi tako ne misle. Objektivna valorizacija nadbiskupa Stepinca pokazala je da on nije bio klasični kolaborant ustaša. Štoviše, ponekad bi im se i suprotstavio. Slavko Kvaternik rekao je istražiteljima Ozne 1946., kako je Nacional nedavno objavio, da se Stepinac i Pavelić nisu uopće slagali i da je Pavelić od druge polovice 1942. bio uglavnom bijesan na Stepinca. To je možda i dovoljno za status blaženika koji ima jer ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, ali srpska delegacija smatra da to nije dovoljno i za status sveca, za što ga se kandidira.

NADBISKUP STEPINAC ne samo da ne dovodi u pitanje postojanje mjera protiv Srba i Židova, nego se zalaže za poštovanje njihova ”dostojanstva” u trenutku kada zna da te mjere za njih znače smrt

Ali to i nije najvažniji problem i o svemu bi se dalo razborito razgovarati da iza toga ne stoji ultimativna hrvatska Katolička crkva koja čak brani apsolutno ekleziološki neprihvatljivu sintagmu “Stepinčeva crkva” i koja je po mnogo čemu gora, u nekim svojim segmentima, ustašoidnija i kukavičkija od samoga Stepinca. Tako neki hrvatski biskupi zagovaraju otvorene proustaške stavove kao što je zahtjev za uvođenje ustaškog pozdrava “za dom spremni” u Oružane snage Republike Hrvatske. Tu je problem.

Srpska delegacija predvođena mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem, u pratnji mitropolita crnogorskog Amfilohija Radovića, vladike bačkog Irineja Bulovića, vladike parkračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i bivšeg ambasadora Srbije pri Svetoj Stolici Darka Tanaskovića, pokušat će zatražiti da se razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu. Ali to neće postići nikakav relevantan efekt ako Sveta Stolica komisiji ne stavi na raspolaganje arhive pape Pija XI. i pape Pija XII., a možda i onu pape Ivana XXIII., u čijem je pontifikatu Stepinac i umro, 10. veljače 1960.

HRVATSKA DELEGACIJA PREDVOĐENA ZAGREBAČKIM NADBISKUPOM kardinalom Josipom Bozanićem, u pratnji požeškoga biskupa Antuna Švorčevića, mostarskoga biskupa Ratka Perića i povjesničara Jure Krište i Marija Jareba, nastojat će se zadržati na konstataciji da je Stepinac mučenik komunističkog režima i da je u granicama rata pokušao i uglavnom uspijevao spašavati ljude pod udarom ustaša te da ne stoji ocjena SPC-a da je “uglavnom šutio”. Trebalo bi vjerovati da će rezultat rada komisije biti veći stupanj suglasnosti o Stepinčevoj povijesnoj ulozi, saznanje istine o njemu i stvaranje klime sa što je moguće manje međusobnih optužbi i netolerancije. Jer Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci, muslimani i ostali pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba utemeljeno na pravednosti i istini?

GOTOVO JE NEVJEROJATNO KOLIKO JE MALO MJESTA u hrvatskom tisku zauzeo početak rada te komisije i koliki su propusti učinjeni u informiranju građana. Večernji list tako je uvjeravao svoje čitatelje da u radu komisije “neće biti predstavnika Vatikana”, dok Jutarnji list koji donosi ime osobe koja će upravljati komisijom, spomenutog Ardura, ne razlikuje patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića od vladike bačkog Irineja Bulovića, člana srpske delegacije.

Zato Nacional ekskluzivno donosi platformu s kojom će nastupiti predstavnici Srpske pravoslavne crkve.

Kao prvo, želi se podsjetiti da protivljenje Stepinčevoj kanonizaciji nije nešto novo. Kada je došlo do beatifikacije Alojzija Stepinca (1998.), delegacija Carigradske patrijaršije vrlo je oštro reagirala pred Svetom Stolicom. Zatim je pisano papi Benediktu XVI., što nije imalo učinka, a onda je uslijedilo prvo pismo patrijarha Irineja papi Franji na devet stranica (dokument Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, broj 1684, od 30. travnja 2014.), nakon čega je Papa obustavio proces kanonizacije, nakon već priznatog čuda po zagovoru Alojzija Stepinca. Srpska delegacija naglasit će i to da postoji i drugi presedan: obustavljena je kanonizacija jednoga blaženika, francuskog franjevca Leona Gustava Dehona (1843. – 1925.) jer je, iako je već sve bilo spremno za kanonizaciju koja je 2005. odgođena zbog smrti svetog Ivana Pavla II., otkriveno da je taj franjevac bio autor spisa uperenih protiv Židova, u razdoblju kada je u Francuskoj antisemitizam bio vrlo prisutan. Treće, papa Franjo je odlučio obustaviti proces beatifikacije pape Pija XII. ne samo zbog jakog otpora u redovima rabina i Države Izrael, nego i Papa ima prigovor savjesti i dvoumi se.

U RAZGOVORU PAPE FRANJE s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorka, vođenom 2010. dok je otac Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa i koji je objavljen u knjizi “O nebu i o zemlji”, Papa je rekao, odgovarajući na argumente rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže da se to mora učiniti: “Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome.’ Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.” Treba biti gotova digitalizacija arhive Pija XII. i ekskluzivno saznajemo da će srpska delegacija kao uvjet nastavka rada komisije tražiti da joj se stavi na raspolaganje arhiva Pija XII. koja nije baš mala jer mu je pontifikat trajao od 2. ožujka 1939. do smrti, 9. listopada 1958.

IAKO ĆE NAGLASAK SRPSKA STRANA staviti na ulogu Stepinca u stvaranju NDH i tijekom trajanja toga zločinačkog režima – a tu se ubrajaju šutnja nad stravičnim zločinima ustaša, relativizacija rasnih zakona, pokrštavanje Srba i uloga Biskupske konferencije u tome te posljedice toga čina, zapovjedna odgovornost nad svećenicima involviranima u ustaški pokret i u zločine, remećenje odnosa Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve jer Stepinac nije reagirao ni nakon što su ubijena tri pravoslavna biskupa i nakon što je mitropolit Dositej teško pretučen i potjeran iz Zagreba u Beograd, u kojem umire od posljedice ranjavanja, angažman kod Pija XII. da se prizna NDH i ostalo – intencija komisije koju je potvrdilo Državno tajništvo Svete Stolice u pismu kardinala Pietra Parolina Hrvatskoj biskupskoj konferenciji od 8. travnja 2015. (Broj: 3342/14/RS) jest da se zajednički čita predratna, ratna, ali i poslijeratna Stepinčeva povijest. I laiku je jasno da se to ne može obaviti za manje od pet godina i to pod pretpostavkom da se komisija često sastaje te da su joj svi arhivi na raspolaganju, pa i oni Državnog tajništa o Drugom svjetskom ratu.

KONTROVERZIJAMA OKO STEPINCA na najgori mogući način pridonio je komunistički režim koji je sudio nadbiskupu pa je slika stvorena tim procesom odredila odnose katolika i pravoslavaca

NACIONAL JE SAZNAO i da delegacija SPC-a ne želi da se pitanje najavljene kanonizacije blaženog kardinala Stepinca “zatvori” u srpsko-hrvatske odnose, jer ih ono uvelike nadilazi i najizravnije je vezano uz pitanje držanja i nastojanja Svete Stolice i Vatikana u Drugome svjetskom ratu. Tada će se saznati i nešto više o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, o kojem je njegov nasljednik, kardinal Josip Bozanić, propovijedajući 30. kolovoza 2015. na Trsatu u Rijeci, povodom 300. godišnjice krunidbe “čudotvorne” slike Majke Božje Trsatske, kazao da je “u teškim vremenima nosio križ hrvatske nacije”. Kardinal Bozanić je ponovio hagiografski, ali ne i historiografski pogled na Stepinca jer kaže da je Stepinac “posjedovao rijetku jasnoću i smisao za praktičnu primjenu načela kako pomoći onima koji su bili u životnoj opasnosti tijekom ratnih previranja”, odnosno, da je Stepinac bio “Božjom milošću (u toliko) prosvijetljenoj ravnoteži” da “ostaje primjer i uzor”. Papa Franjo, uvjereni su članovi srpske delegacije, svjestan je delikatnosti tog pitanja i potičući osnivanje mješovite katoličko-pravoslavne komisije stavio ga je na neodređeno čekanje. Na svojevrsnu revalorizaciju, ali i na naknadno propitivanje cijeloga procesa u kontekstu proučavanja građe Pija XII., naravno da i hrvatsku publiku zanima hoće li se Stepinac izvući iz sjene tog problematičnog pape, s obzirom na to da je zagrebački nadbiskup bio angažiran na tomu da Sveta Stolica prizna postojanje ustaške države i uspostavi diplomatske odnose s NDH.

Uoči posjeta pape Benedikta XVI. Izraelu od 11. do 15. svibnja 2009., kao”predradnja” tom dolasku u Jad Vašemu održan je znanstveni skup kojem su prisustvovali katolički i židovski povjesničari. Tema je bila uloga pape Pija XII. i Vatikana u Drugom svjetskom ratu. Papa Franjo je obustavio proces beatifikacije pape Pija XII., što je potvrdilo da je uloga Vatikana tijekom tog rata vrlo važno svjetsko pitanje.

Srpska pravoslavna crkva s velikom pažnjom od početka pontifikata prati nastojanja pape Franje na intenzivnijem dijalogu Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, kao i njegove poruke o miru i međusobnom uvažavanju. Osim njegovih zalaganja za jedinstvo među kršćanima, posebno ih ohrabruje njegov odnos prema svima onima koji nevino stradaju i pate, kao i Papin jasan i nedvosmislen stav o Holokaustu koji je nazvao”sramotom čovječanstva”.

IZGLEDA DA NEMA KRAJA KONTROVERZI, napisao je patrijarh Irinej papi Franji, u vezi uloge zagrebačkog nadbiskupa u Drugom svjetskom ratu. Toj kontroverzi je na najgori mogući način pridonijela krvava komunistička strahovlada poslije Drugog svjetskog rata, kao i proces koji se protiv nadbiskupa Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946., a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom. Na procesu je Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u NDH od 1941. do 1945. Pogotovo u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena tim procesom odredila je kardinalovu javnu sliku sljedećih desetljeća; za i protiv te slike vodile su se polemike i zato nikada nije u javnosti stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu. Ta slika je bila radikalizirana i nerealna: ne samo da Stepinac nije imao moć da zapovijeda i rukovodi političkim, vojnim i policijskim aparatom NDH – nacističkim satelitom par excellence, kako je tu zločinačku državu nazvao Paul Hilberg – nego iz vrlo ranih izvora saznajemo o tome da se Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Židove, što SPC ne osporava. To je bio i razlog što su neki od spašenih bili spremni svjedočiti u Stepinčevu korist na procesu 1946., usprkos prijetnjama komunističkih tužitelja.

MEĐUTIM, DELEGACIJA SPC–a ISTIČE da je Stepinac svesrdno podržao stvaranje NDH, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Nemačke i Mussolinijeve Italije. Odnosi su opterećeni i zato što je Stepinac pravoslavlje proglasio za “najveće prokletstvo Europe” i upravo te je riječi zabilježio u svom dnevniku, odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, uzrokovati njen pad i stvaranje NDH. “Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”, napisao je Stepinac u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Stepinac je bio ogorčen i očigledno je smatrao da su vjerske razlike podloga svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji.

• KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC imao je izuzetno loše mišljenje o pravoslavcima, tvrdi delegacija SPC-a, pa ih je optuživao da su izvor najvećih nevolja za Hrvate u Kraljevini Jugoslaviji

Jedino takvim njegovim odnosom prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, napisao je patrijarh Irinej papi Franji, moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom pokatoličenju Srba u NDH u rimokatoličku vjeru – pokatoličeno je od 240 do 250 tisuća ljudi – a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i ponovnim krštenjem. Stepinac je, doduše, podsjećao na to da prelazak u katoličku vjeru treba biti slobodan, ali prozelitizam u praksi nije spriječio, nego ga je i odobrio, iako mu je bilo jasno pod kakvim užasnim nasiljem se on izvršava.

KADA SU VLASTI NDH BESTIDNO I NAOČIGLED svih pretvorile zemlju u klaonicu, Stepinac se uzdržavao od javne osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka srdačno pozdravio. Povjesničari Slavko i Ivo Goldstein korektno su ustanovili da u najmanju ruku o Stepinčevoj židovskoj politici treba govoriti kao o “ambivalentnoj stvari”. Već raniji dokumenti – kao što je Stepinčevo pismo ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću od 23. travnja 1941. – pokazuju da se Stepinac “načelno ne protivi donošenju rasnih zakona koje naziva ‘protužidovskima’, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznosti provedbe”, napisali su u poglavlju “Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, u knjizi “Holokaust u Zagrebu”. Ako se ne radi o cinizmu, piše nadalje patrijarh Papi, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s NDH i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odium prema Rimokatoličkoj crkvi “u Hrvata”, simboliziranoj u ličnosti nadbiskupa Stepinca.

Nadaju se prestavnici SPC-a da će ih se pravilno razumjeti jer “samo ako ličnosti i događaje iz prošlosti objektivno sagledamo i istinom osvijetlimo, onda će i naš dijalog i suradnja u ime Gospoda svih nas, pravoslavnih i rimskih katolika, biti po blagodati Božjoj, a na radost našu i na spas svih nas, pastira Crkve Kristove, i vjernog naroda koji nam je povjeren”. Duboko su uvjereni da će se kroz prizmu ovakvih pristupa istovremeno doći i do novih uvida u povijesni kontekst u kome je djelovao kardinal Stepinac, kao i u kompleks odnosa dviju crkava i odnosa srpskog i hrvatskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata. Konačno, duboko su uvjereni i da vrata koje je pismo pape Franje otvorilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, trebaju ostati otvorena i da jesu otvorena punoći Pravoslavne crkve, svim pravoslavnima na svijetu. Nada se SPC da će upravo ta dimenzija započetog razgovora biti i njegov najvažniji rezultat.