Pjesme Alekse Šantića pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje
Pjesnik Aleksa Šantić, autor antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina” i “Veče na školju”, rođen je 27. svibnja 1868. godine. Pripadao je mostarskom krugu oko književnog lista “Zora”, koji je pokrenuo sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem. U Mostaru je osnovao Srpsko pjevačko društvo “Gusle”. U vrijeme Aneksijske krize, izazvane 1908. godine austrougarskom okupacijom BiH, pobjegao je u Italiju, a zatim bio zastupnik u Bosanskom saboru. U Prvom svjetskom ratu su ga austrougarske vlasti uhitile kao istaknutog srpskog nacionalistu.
U početku je bio pod utjecajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima. Poštovao je i njemačkog književnika Heinricha Heinea. No, najveći utjecaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost. Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje za nacionalno i socijalno ugroženim Hercegovcima.
Aleksa Šantić je umro 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. A ovo su stihovi nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu “Emina”:
Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
Nikad umrijet’ neće.
