Zagrepčanin Marin Zovko propješačio je Hrvatsku prešavši 2282 km, a na putu koji je trajao 100 dana najviše ga je oduševilo gostoprimstvo naših ljudi

Zagrepčanin i član Planinarskog društva “Panj” Marin Zovko vratio se prošlog utorka u Zagreb nakon proputovanih 2282 kilometara po Hrvatskoj. Naime, proveo je točno 100 dana hodajući po cijeloj Hrvatskoj, od Slavonije i Istre do Like i Dalmacije. Na putu se popeo na preko 50 kilometara visinske razlike i propješačio obje hrvatske dugometražne staze, Croatia Long Distance Trail i Viu Adriaticu.

Zovko kaže da se u pješačenje zaljubio tijekom svog posjeta Španjolskoj. “ Godine 2015. hodao sam Put svetog Jakova u Španjolskoj koji je dug preko 800 kilometara. Kako sam tada uzeo povratnu avionsku kartu na duži period, još sam prošetao sjeverom Španjolske te sam tako napravio put od 1100 kilometara. Od tada sam se zaljubio u dugo hodanje i boravak u prirodi. Nakon tog pothvata htio sam nešto više. Hrvatsku sam uspio prepješačiti zahvaljujući radu dvojice entuzijasta. Nikola Horvat, prvi Hrvat koji je prehodao 4300 kilometara dugi Pacific Crest Trail, povezao je u pješačku stazu četiri najisturenije točke Hrvatske u takozvani Croatia Long Distance Trail, dok je Srećko Vukov osnovao stazu Via Adriatica koja se proteže od rta Kamenjak kod Pule do Prevlake na ulazu u Boku kotorsku. Ja sam malo skretao s rute i produžio si put zato što sam htio iskoristiti priliku da vidim znamenitosti u raznim krajevima pored kojih sam prolazio, poput najvećeg drva ginka u Europi u Daruvaru i plaže Pasjača kod Dubrovnika koja je proglašena najljepšom plažom u Europi.”

Iako kaže da ne može izdvojiti najljepši kraj Hrvatske jer su ga se svi dojmili, Zovko je ipak bio najviše oduševljen gostoprimstvom ljudi koje je sreo na svom putu. “Svako područje me iznova iznenadilo svojim prirodnim ljepotama i ljudima koji su u tim krajevima. Ljudi su jednostavno bili čudesni. Izlazili su mi u susret što se tiče vode, hrane i prenoćišta. Nisam mogao vjerovati da su ljudi toliko otvoreni prema potpunom strancu. To su redom bili starosjedioci koji nemaju čak ni internet. Staze kojima sam išao izbjegavaju ceste i asfalt. Uglavnom sam hodao po makadamima i planinskim putevima. Svakih nekoliko dana morao sam svratiti u neku civilizaciju gdje ima trgovina da se opskrbim hranom. U svakom selu su me ljudi, koji tamo žive, znali i pogostiti. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa i da su ljudi toliko otvoreni i dobri. Kamo god sam došao, ljudi su mi pričali o životu u njihovom mjestu i o njihovim djedovima koji su živjeli po Velebitu i Biokovu. Ukratko, o povijesti svog života.”

Zovko kaže da mu je najteži dio puta bio na početku kad je prolazio kroz Slavoniju.

“Na put sam krenuo 28. lipnja dok je trajalo vruće ljeto. U prosjeku su bila 34 stupnja i nije bilo puno mjesta s hladom. Bilo je iznimno naporno hodati po polju žita koje je bilo do koljena. Tijekom dana znao sam popiti do 9 litara tekućine. Najnaporniji uspon koji sam imao bio je na Učku. To je bila prva prava planina s kojom sam se susreo na putu. Krenuo sam se penjati iz Plomin Luke s deset metara nadmorske visine prema gore. Učka je gola stijena na kojoj nema hlada i ona mi je u sjećanju ostala kao najnaporniji uspon. Ali u ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da odustanem. Jedino me zadnjih deset dana putovanja počeo mučiti povratak u civilizaciju i stvarnost, tj. u ovu gradsku džunglu i na posao. Zabrinjavalo me kako ću se prilagoditi nakon 100 dana neograničene slobode. Na svom putovanju nisam čitao nikakve portale ni vijesti. Nisam se zamarao onime što se događa u svijetu, nego sam uživao u prirodi. Bilo mi je čudno od samog ulaska u avion za Zagreb. Nisam koristio nikakva prijevozna sredstva i odjedanput letim i gledam sva ta područja koja sam prošao. Još nisam ni svjestan što sam učinio”, ispričao je za Zagreb News.

Unatoč tome što je na putu sreo puno gostoljubivih ljudi, Zovko kaže da je jedan najtežih dijelova puta bila samoća. “U tri navrata su mi došli prijatelji iz planinarskog društva, ali to je sve bilo na jedan dan. Samoća je bila najteža za podnijeti izuzev fizičkih napora. Ali to je zanemarivo kad se popnete na vrh i kad vas priroda nagradi vidikom. Tada jednostavno fizički umor pada u zaborav. Ali psihički postane vrlo teško jer sve te vidike i susrete sa životinjama, poput medvjeda i jelena, nemate s kim podijeliti.”

Kao svoju želju naveo je da jednog dana s kajakom prođe jadransku obalu. “More nije za igrati se. Morske struje i valovi predstavljaju veliku opasnost. Ali kako sam krenuo u ovu priču s hodanjem, tako bih htio i u priču s veslanjem”, zaključio je Zovko.