PJER ŽALICA: ‘To što sad rade od Sarajeva destruktivnije je od opsade’

Film bosanskohercegovačkog redatelja Pjera Žalice ‘Koncentriši se, baba’, koji je ove godine otvorio sarajevski festival, bit će prikazan u sklopu 18. Zagreb Film Festivala koji će se održati online. Zasnovan je na tragikomičnoj usporedbi raspada jedne obitelji i raspada Jugoslavije

Osamnaesto izdanje Zagreb film festivala koji je preživio izbacivanje iz kina Europa i mnoge druge nedaće, usprkos epidemiji koronavirusa održat će se od 8. do 15. studenoga. Međutim, zbog loše epidemiološke situacije, cijeli je festival premješten on-line.

Filmovi iz glavnog programa, dugometražne te kratkometražne konkurencije i programa “Ponovno s nama” te iz popratnih programa “Velikih 5” i “Festivali pod reflektorom”, bit će prikazani na kinoeuropa.hr, a natjecateljski program domaćih kratkometražnih filmova “Kockice” na platformi croatian.film. Online će se održati i program Industrije, namijenjen filmskim profesionalcima i zainteresiranoj javnosti.

U glavnom programu dugometražnog filma publika će moći vidjeti laureata Venecije, srpski film ‘’Oaza’’ u režiji Ivana Ikića te poljski film ‘’Influencerica’’ u režiji Magnusa von Horna. Program „Ponovno s nama“ donosi nove filmove Rúnara Rúnarssona „Jeka“ i Radua Judea „Velika slova“, a Velikih 5 ostvarenja iz najvećih europskih kinematografija, nove filmove Christiana Petzolda „Undine“, Gabrielea Muccina „Najljepše godine“ i Rodriga Sorogoyena „Madre“.

Među regionalnim uspješnicama bit će prikazana i crna komedija „Koncentriši se baba“ bosanskohercegovačkog redatelja Pjera Žalice koji je otvorio ovogodišnji Sarajevo film festival. Glumačku ekipu čine glumci iz zemalja bivše Jugoslavije – Mira Banjac, Izudin Bajrović, Jasna Žalica, Emir Hadžihafizbegović, Alma Prica, Jadranka Đokić, Đenita Imamović, Admir Glamočak, Vedrana Božić i Branimir Popović.

Ovom je pričom redatelj i scenarist Žalica napravio tragikomičnu usporedbu između raspada jedne obitelji i raspada Jugoslavije. U filmu se vraća u Sarajevo 1992., u kojem se oko posmrtne postelje majke okuplja obitelj razbacana po cijeloj Jugoslaviji. Iako rat u Bosni samo što nije počeo, još je to doba velikih iluzija, na što upućuje replika „Svugdje može biti rata osim u Sarajevu“.

 

‘Kao radikalni Sarajlija i danas bih rekao da u Sarajevu ne može biti rata iako imam iskustvo rata. Ipak, danas sigurno ne bih ponovio grešku iz 1992. da ne reagiram na vrijeme’

 

Pjeru Žalici koji je u dva mandata bio dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, ovo je treći dugometražni film. Njegova prva dva filma, „Gori vatra“ (2003.) i „Kod amidže Idriza“ (2004.), ostavili su dubok trag u poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj kinematografiji, a svidjeli su se i gledateljima i filmskim kritičarima. Uspjeh su doživjeli i njegovi dokumentarci „Orkestar“ o grupi Plavi orkestar iz 2011, u kojem su se među sugovornicima našli i bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, hrvatski Stipe Mesić i bosanski političar Bogić Bogićević, kao i film „Rob“, o stomatologu koji je zbog bolesti kćeri upao u dugove i postao moderni rob kamatarima. Trenutačno priprema film „Praznik rada“ u koprodukciji turske nacionalne televizijske mreže TRT i bosanskohercegovačke producentske kuće Obala Art Centar. Film se trebao početi snimati ljetos, ali je zbog epidemije koronavirusa snimanje prebačeno za sljedeće ljeto. „Ako ne budemo tada počeli snimati, morat ćemo praviti planove za preživljavanje“, kaže Žalica.

NACIONAL: „Koncentriši se baba“ otvorio je ovogodišnji Sarajevo film festival. Kako su ga gledatelji primili, s obzirom na to da se radi o crnoj komediji prije početka rata i raspada Jugoslavije. Je li publika u Sarajevu spremna smijati se tim vremenima?

Mislim da to pitanje može biti problem za sve sredine u bivšoj Jugoslaviji, pa i globalno, osim za Sarajevo. Upravo je to specifikum Sarajeva, da je spremno i najteže situacije gledati s neke humoristične strane i smijati se samo sebi. Mi smo navikli živjeti u teškim okolnostima i to je jedan od načina kako nadvladavamo teškoće – gledamo sve s vedrije strane i s njima se šalimo. Taj duh nas je i očuvao. Iako je nastupila opća degradacija, a ne mislim tu samo na BiH, već i Europu i svijet, jer živimo u vremenu u kojem se stvari raspadaju, nije uspjela uništiti taj duh. Vrlo sam sretan da je Sarajevo zadržalo taj specifikum koji i dalje postoji, uz sve loše stvari koje se događaju.

NACIONAL: Postoje razni crni analitičari koji tvrde da je taj duh odavno ubijen zbog nacionalnih i političkih podjela u Sarajevu koje su sve očitije.

Svjestan sam takvih analiza i tvrdnji da to više nije onaj grad od prije dvadeset pet godina, no pitanje je što je namjera plasiranja takvih crnih priča. Mislim da se one zloupotrebljavaju kao temelj za gradnju neke prenapuhane slike koja služi nečijim interesima. Sigurno da ima loših stvari u Sarajevu, ali ta teza da te podjele jedine određuju naš svakidašnji zajednički život naprosto nije točna. Ono što nas sve veže je velika želja i volja ljudi da žive što bolje i da u tom životu uživaju. To je naša priroda, naš mentalitet i to nitko ne može promijeniti. Ako se nije promijenilo za vrijeme opsade, neće ni sada. Iako bi se ovo što sada rade od zemlje i od Sarajeva moglo usporediti s opsadom, a možda je čak i destruktivnije u nekim segmentima. Početkom devedesetih najviše se koristio izraz: ugroženost. Iako se nitko od nas do tada nije osjećao ugroženim od svog komšije ili susjeda, postojali su snažni mehanizmi koji su generirali takvu atmosferu, a oni su bili puno efikasniji od nas koji smo se s tim sprdali. Odjednom su se razni ljudi po raznim osnovama počeli osjećati ugroženima i to je postala stvarnost. Zatim je počelo nacionalističko huškanje, revidiranje prošlosti, evociranje nekih kvazipovijesnih činjenica, otkopavanje jama. I onda nas je to skupo koštalo.

 

‘Još vjerujem u Woodstock. I dalje smatram da smo svi braća i sestre, bez obzira na rasu, spol, vjeru i naciju. Odustati od toga skuplje je nego zbog takvih uvjerenja ispasti budala’

 

NACIONAL: U svojim filmovima često se vraćate u rane devedesete, pa i u ovom filmu „Koncentriši se baba“, smještenom u 1992., u kojem je u jednoj rečenici sažeta iluzija u kojoj su ljudi tada još uvijek živjeli, a ona glasi: ‘’Svugdje može biti rata, osim u Sarajevu’’.

Budući da sam radikalni Sarajlija, ja bih to rekao i danas, iako imam neposredno iskustvo rata. Ima još jedna rečenica iz filma koju volim citirati, a to je kad jedan od likova kaže: ‘’Za rat je potrebno dvoje!’’, a drugi mu odgovara: ‘’Za rat je dosta pola budale!’’. I to je istina. Ako imate plan, namjeru i odlučnost, doista vam je potrebno pola budale koja će sve to pokrenuti. A onda je sve jako teško zaustaviti. No svejedno, znajući sve to, ja bih opet rekao „Pa ne može biti rata u Sarajevu!“ jer tako osjećam. Jer još uvijek vjerujem u Woodstock, kao najispravnije shvaćanje bratstva među ljudima u svijetu. Ja i dalje smatram da smo svi jednaki, da smo braća i sestre, bez obzira na rasu, spol, vjeru i naciju. Odustati od toga je skuplje nego ispasti pomalo budala zbog takvih uvjerenja. Ipak, s iskustvom koje imam, ne bih ponovio grešku iz 1992. da ne reagiram na vrijeme. Iako smo dobili brutalno snažna upozorenja: Vukovar, Dubrovnik, brojni hrvatski gradovi, prije toga Kosovo, mi nismo vjerovali da bi se to nama moglo dogoditi.

NACIONAL: U filmu „Koncentriši se, baba“ skupili ste odličnu ekipu iz zemalja regije. Kako je funkcionirala suradnja?

Meni je to bilo novo iskustvo i zaista nešto posebno. Ja volim raditi s glumcima, pa moji filmovi nisu možda toliko umjetnički, jer su u potpunosti usmjereni prema glumcu. Zato sam uvjeren da, ako nema dobre atmosfere na snimanju, nema ni dobrog filma. Mi smo na ovom snimanju doslovce formirali obitelj – filmska obitelj je zapravo stvorila obiteljske veze i zadržala ih i nakon snimanja. Postali smo puno bliskiji nego profesionalci koji su odradili zajednički film, čini mi se da sam stekao novu obitelj koja mi je jako važna. Mira Banjac svemu tome davala je poseban ton, imali smo osjećaj kao da radimo u muzeju filma, kao u trezoru Kinoteke, a pritom ne mislim nikako na njenu respektabilnu dob, nego na njenu glumačku vrijednost. Ta njena životna snaga doista je nadahnjujuća, fascinantno je, kad znate njene godine, da netko može biti tako vitalan i profesionalan. Svi smo doista željeli raditi zajedno i to je temelj na kojem smo i gradili film, iako je budžet bio mali.

NACIONAL: Vi ste i scenarist filma i vaša je ideja priča o raspadu jedne obitelji koja simbolizira raspad Jugoslavije. Kako ste došli na tu ideju?

Ja sam zbog malog budžeta bio natjeran da budem sve. Raspisan je pozivni natječaj, prijavio se 21 autor iz šire regije koja uključuje i Grčku, Rumunjsku i Bugarsku, a producenti su odabrali moju priču. Producenti su Sarajevo film festival i TRT, turska nacionalna televizija. Imao sam malu prednost jer sam taj film želio snimati nakon ovoga na kojem sada radim. Tako da je projekt bio u nekoj fazi razvoja, a osmišljen je taman prije pandemije. Sada bi ga bilo nemoguće snimiti. Mi smo od ideje do premijere imali 7-8 mjeseci. Normalno vrijeme za taj proces je 2-4 godine. Međutim, producenti su rekli da trebaju scenarij za 45 dana. Ja sam na to pristao, uz uvjet da dobijem glumačku podjelu koju sam imao na umu dok sam pisao. I tako smo ušli u projekt koji smo u tom ludom tempu uspjeli završiti do početka SFF-a. Bio je to vrlo dinamičan radni proces u kojem smo jako uživali, no ne bih ga nikada ponovio. Lažirali smo i godišnje doba – u filmu je travanj 1992. sniman u listopadu, no zahvaljujući današnjoj tehnologiji to se može inscenirati. Svjestan sam da je zbog brzine napravljeno dosta grešaka koje će vjerojatno primijetiti filmski profesionalci, ako baš traže greške.

 

‘Bio sam jako frustriran kada je odlučeno da Sarajevo Film Festival ide potpuno online, ali na kraju se ispostavilo da takvu gledanost nikada ne bismo postigli u kinu’

 

NACIONAL: Budući da se film mogao gledati samo on-line, kakva je bila gledanost na SFF-u?

Ja sam bio jako frustriran kada je odlučeno da festival ide potpuno on-line, ali na kraju se ispostavilo da takvu gledanost nikada ne bismo postigli u kinu. Do zadnjeg trenutka nadao sam se da će ipak biti neke fizičke projekcije, pa makar i sa smanjenim brojem mjesta u gledalištu. Jako teško sam se pomirio s činjenicom da neću imati kontakt s publikom na premijeri, jer je to jedan od rijetkih trenutaka kada dobivate direktan feedback publike. Znate kako je s filmom kad izađe – ako niste s publikom na prvih nekoliko premijera na festivalima, više nikada nećete ni biti. S druge strane, bio sam skeptičan prema tom iskustvu gledanja filma na on-line platformama, kad vidim ljude kako gledaju filmove u tramvajima, na telefonima, laptopima. Čak i vjerujem da oni doživljavaju film na pravi način, to je gledanje nove generacije, ali ja to ne razumijem. Sve je to tek mimikrija zajedničkog iskustva prilikom projekcije filma na velikom platnu u kino-dvorani, što je za mene i dalje jedini pravi doživljaj filma. No nakon prikazivanja filma na SFF-u on-lineu imam novi respekt prema novim tehnologijama i platformama. Za tu gledanost i te reakcije koje smo postigli trebali bi nam mjeseci promocije i ogromna sredstva. Brojke su zaista velike – već prva projekcija broji se u desetinama tisuća gledatelja. To su naravno pojedinačne prijave, a koliko je ljudi pratilo film na zajedničkom ekranu, to nikada nećemo točno znati. Istu noć počele su dolaziti stotine reakcija i e-mailova iz cijelog svijeta, što doista nisam očekivao. Znao sam da će publika dobro prihvatiti film, ali se takvom odazivu ipak nisam nadao. To je iskustvo bilo toliko ugodno, da sam na kraju prevladao svoju tehnološku skepsu. Iako me sin cijelo vrijeme uvjeravao kako se bezveze uzrujavam, jer i da je bila projekcija u kinu, on i njegova generacija opet bi gledali film on-line.

NACIONAL: Je li vam ipak žao da i Zagreb film festival ide on-line? Ipak svima nedostaje druženje.

Moram priznati da sam očekivao da ću doći u Zagreb. S Borisom T. Matićem, koji je moj dugogodišnji prijatelj, mjesecima sam se dogovarao i bili smo obojica jako uzbuđeni što će moj film konačno opet biti na ZFF-u. Meni je to jako puno značilo i bio sam uvjeren kako će situacija ipak biti drugačija. Međutim, krajem ljeta, kada su brojke zaraženih počele rasti, kada sam vidio ljude na ulici koji ne mare za mjere, postalo mi je jasno da neću otići ni u Zagreb, ni u Ljubljanu niti na još desetak mjesta koja su bila planirana. Ovaj film će očito svoj život imati u virtualnom svijetu.

NACIONAL: U dva mandata bili ste dekan na Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj je studiralo i puno glumaca iz Hrvatske, pa i iz regije. To je čvrsta poveznica, i životna i profesionalna.

Ja sam svoje mandate, hvala Bogu, završio krajem prošle godine. Osjećam se preporođeno i sada samo predajem svoje predmete i bavim se studentima. Doista, među njima ima dosta studenata iz regije, a iz Hrvatske najviše, osobito iz Dalmacije. To je zanimljivo jer je to bio trend i prije rata. Valjda smo slični po mentalitetu. Osim toga, da se pitalo glumce i režisere, rata ne bi ni bilo. Mi naš posao ne smatramo suradnjom, to je naš život. Mi nismo dopustili da nam neka politika diktira ili uništi toliko važnu stvar u životu kao što je naša profesija i umjetnost. Nas povezuju mnogo važnije stvari nego što je politika i smatram privilegijom i srećom da nisam izgubio nijednog prijatelja iz svijeta filma u ratu. Naprotiv, stekao sam nove. Pa i u ovom posljednjem filmu.

Komentiraj