PISMO S RAJNE: Zapad se odriče vojnih intervencija

Objavljeno u Nacionalu br. 816, 2011-07-05

Amerika i Europa umorne su od ratovanja u drugim zemljama i ne mogu više podnositi novčane i ljudske gubitke. U Iraku, Afganistanu i Libiji pitanja geopolitike i ljudskih prava nerazlučivo su pomiješana s etničkim, plemenskim i vjerskim problemima – a njih ne može riješiti vanjska vojna intervencija

Od 1. srpnja 2011. obustavljeno je služenje vojnog roka u Njemačkoj. Sad gotovo sve europske zemlje imaju profesionalnu vojsku. Ima li njemački potez smisla u današnjoj svjetskoj situaciji? Pomalo sumnjamo. Mobilizacija nije i formalno ukinuta, jer bi to iziskivalo izmjene njemačkog ustava. To bi moglo značiti da su ostala odškrinuta vrata za obnavljanje regrutiranja u budućnosti. No zasad je regrutiranje ukinuto, i to gotovo bez ikakve političke rasprave. To je utoliko neobičnije što služenje vojnog roka u Njemačkoj uopće nije bilo kontroverzno pitanje – prema anketama 72 posto ispitanika podržava regrutiranje. Osim toga, služenje vojske ima jaku tradiciju otkad su ga uveli veliki pruski reformatori Scharnhorst i Clausewitz. Do prije godinu dana regrutiranje je snažno podržavao veći dio njemačkih političara, napose CDU/CSU i socijaldemokrati. U srpnju 2009. kancelarka Angela Merkel izjavila je da podržava služenje vojnog roka jer je to “zaštitini znak naših oružanih snaga na kojem nam zavide izvan naših granica.”

TU DOLAZI Karl-Theodor zu Guttenberg – ministar obrane od listopda 2009. do ožujka 2011., kad je morao odstupiti s položaje jer se otkrilo da je plagirao doktorsku disertaciju. Na ljeto 2010. Guttenberg je iznenada proglasio da je zbog sigurnosne situacije regrutacija ročnika suvišna. Ispočetka je takav obrat izazvao opće zaprepaštenje. Većina promatrača smatrala je da će Guttenbergova vlastita stranka, bavarski CSU, blokirati njegov pokušaj da se eliminira jedno od njihovih sakrosanktnih političkih uporišta. Ali dogodilo se obratno. Bez ikakve rasprave CSU je odobrio ukidanje služenja vojnog roka, a isto su učinili i kršćanski demokrati. Prošloga ljeta bistri i glamurozni Guttenberg bio je zvijezda u usponu njemačke politke, a mediji su mu pružali svesrdnu podršku. Bio je mladi karizmatični maher koji je mijenjao stvari, nemilosrdno otpuštao visoke dužnosnike i – zajedno sa svojom privlačnom suprugom – povećavao vrijednost političkoj zabavi. Mnogi su ga vidjeli kao budućeg kancelara. Mnogim čelnicima stranke CDU/CSU nije se sviđalo što je činio, ali bili su očarani kako je to radio. Stoga se nitko iz CDU/CSU-a nije usudio preispitati sadržaj njegove nove politike pa stoga o regrutranju nije bilo rasprave.

NIJEDAN MLADIĆ u Njemačkoj nije bio prisiljen na vojnu službu, nego je umjesto toga mogao odabrati civilno služenje u bolnicama, domovima umirovljenika, vatrogascima, bolničarima i slično. Tek je 15-20 posto muškaraca služilo vojsku, a još je 30-35 posto odabralo civilno služenje; druga polovica i dalje se bavila svojim poslovima. Je li žalosno (ali ispravljivo) to što nisu svi sposobni mladići služili za opće dobro dovoljan razloga da se ukine i vojna i civilna služba? Gotovo u isto vrijeme kad je Njemačka ukinula služenje vojnog roka, švicarski parlament odbio je istovrsni prijedlog. U Švicarskoj svaki za to sposobni državljanin mora proći temeljnu vojnu obuku od 4 do 5 mjeseci, a potom do 34. godine života svake godine mora ići na trotjednu vojnu vježbu (časnici do 50. godine života). Švicarski vojnik opremu i pušku drži kod kuće (do 2007. imali su i municiju). Švicarska civilna služba organizirana je na sličan način i traje tek nešto duže. Čini se da Švicarska ne smatra da je njen vojni sustav opterećenje za društvo i gospodarstvo, nego ga vidi kao neprocjenjivo jamstvo nacionalne sigurnosti – i društvenog zajedništva. Suvremeno društvo je visoko individualizirano i kompetitivno. Prevladavaju male obitelji. Vjerske zajednice, stranke i sindikati gube društvenu ulogu, a škole i fakulteti se specijaliziraju i podvrgavaju tržištu, dok ih bolonjska reforma unificira. Digitalizacija još više povećava individualizaciju – napose među mladima. Širenje internetskih zajednica – facebooka i twittera – paradoksalan su dokaz izolacije mladih. Uz to sve više mladih, napose žena, dobrovoljno provodi godinu dana i više u dobrotvornom radu u zemljama u razvoju, čime pokazuju težnju izvornim društvenim mrežama. Sportski klubovi još su uvijek popularni, ali ne mogu se oduprijeti trendu društvene fragmentacije. Zbog toga sve više mladih nema društvene vještine. Opća vojna ili civilna služba ključni je lijek za nestanak društvenih vještina. Kroz vojnu ili civilnu službu miješaju se mladi različitog porijekla i obrazovanja te se uče stvarnom timskom radu (različitom od timskog rada kakav promiču poslovne organizacije). Osim toga, tako se stvara opće dobro – nacionalna sigurnost ili nekomercijalne djelatnosti u društvu koje je sve starije i u kojem su zdravstveni troškovi sve veći.

U RIJETKIM RASPRAVAMA o služenju vojnog roka spominjalo se da će se tako uštedjeti novac – smanjenjem proračuna za obranu i javnog duga. Za to nema dokaza. Čak ako se ljudstvo Bundeswehra i smanji s 220.000 vojnika na 175.000, troškovi profesionalne vojske sigurno će biti viši jer će vojnicima Bundeswehr morati ponuditi plaću kakvu su imali i prije na svom poslu. Osim toga, vojska će morati uložiti i u obrazovanje vojnika kako bi nakon službe u trajanju od 10 do 20 godina mogli naći civilni posao. Kad je riječ o ekonomskoj računici Bundeswehra, ročnici sigurno nisu problem, nego prevelika – uglavnom civilna – birokracija. Trenutačno Bundeswehr ima 220.000 vojnika i časnika te 77.000 civilnih uposlenika. Ministarstvo obrane ima 3200 zaposlenih u Berlinu i Bonnu, zbog čega su troškovi dvostruki. A broj generala i viših časnika gotovo je jednak onomu iz 1989. kada je Bundeswehr imao 500.000 vojnika.

REČENO JE DA ročnici nisu prikladni za intervencije izvan Njemačke i područja NATO-a. To je istina. Ročnici nisu prošli obuku poput profesionalnih vojnika. Ali prava neuralgična točka je politička i psihološka. Ne možete poslati ročnike da ratuju u inozemstvu, pogotovo ako su ciljevi ratovanja nejasni. Oko 80 posto Nijemaca podupire Bundeswehr, ali 60 posto protivi se vojnoj nazočnosti u Afganistanu. Ciljevi i taktika rata u Afganistanu nejasni su od početka. Ondje nema pobjednika, a istovremno se traži časni izlaz da se strane trupe povuku – dok se usput tajno pregovara s talibanima. Predsjednik Obama 22. je lipnja najavio povlačenje iz Afganistana, a 24. lipnja Kongres je odbacio američko uključivanje u rat u Libiji. To su znakovi vremena, kao i njemačka odluka da se ne angažira u Libiji, iako su to tražile Francuska i Britanija. Amerika i Europa umorne su od ratovanja u drugim zemljama i ne mogu više podnositi novčane i ljudske gubitke. Parole kojima se poticalo na vojne intervencije – borba protiv terorizma ili zločinačkih režima – ogorčile su javnost na Zapadu. Važna Obamina rečenica izrečena 22. lipnja – “izgradnja nacije počinje ovdje kod kuće” – to lijepo izražava. U Iraku, Afganistanu ili Libiji pitanja geopolitike i ljudskih prava nerazlučivo su pomiješana s etničkim, plemenskim i vjerskim problemima – a njih ne može riješiti vanjska vojna intervencija. Era intervencionističkih ratova koje vode profesionalni vojnici došla je svome kraju. Pa zašto bi služenje vojske baš sada mralo biti ukinuto? Guttenbergov nasljednik Thomas de Maiziere sin je Bundeswehrova generala. On je u svemu suprotan prethodnom ministru obrane. Vjerojatno u svojem najdubljem uvjerenju nije za ukidanje vojnog roka. No de Maiziere je lojalan i pragmatičan, a kancelarka Angela Merkel očito je odlučila da si vlada – nakon Guttenbergova političkog samouništenja i zaokreta u nuklearnoj energiji – ne može priuštiti još jedan uzmak. Vlada je zauzela sljedeći stav: pastu za zube ne možeš vratiti u tubu. A de Maiziere mora izvući iz te situacije najviše što može. On je 27. svibnja objavio nove smjernice obrambene politike, zanimljive zbog svojih prikrivenih kontradikcija. Kao prvo, sadrži gotovo čeznutljiv osvrt na služenje vojnog roka: ukidanje regrutacije je “prijelomni trenutak u povijesti Bundeswehra. Desetljećima su ročnici osiguravali popunjenost i visoku razinu vojnih snaga te pomagali da se Bundeswehr integrira u društvo. Ukidanjem regrutacije prestao je postojati važan čimbenik ročništva. Regrutaciju su Bundeswehru otežali demografski trendovi.”

LIJEPO REČENO. Pa zašto je onda regrutiranje napušteno? Jedini spomen o tome glasi: “Izravna teritorijalna prijetnja Njemačkoj konvencionalnim vojnim sredstvima nije vjerojatna.” Ta je tvrdnja svakako istinita, ali ne daje ni logični ni praktični razlog za prestanak regrutiranja ročnika – što pokazuje i slučaj Švicarske. Kao ni Švicarskoj, ni Njemačkoj ne prijeti nijedan od bližih ili daljih susjeda. No Švicarska nije ukinula vojni rok, a njezina teritorijalna obrana je po definiciji defenzivna. Stoga nema kontradikcije između toga da se zadrži obrambena vojska ročnika i da se bude okružen prijateljskim susjedima – ili čak saveznicima. Štoviše, svi prethodni ratovi i sigurnosne krize nisu bili “vjerojatni”. Nekoliko godina prije 1. i 2. svjetskog rata ratovi nisu bili “vjerojatni”. Ni Hladni rat ni ratovi u bivšo Jugoslaviji nisu bili “vjerojatni”. Isto vrijedi i za 11. rujna. Srž vojne strategije je pripremanje za nepredvidljivo i neočekivano. Mislim da je de Maiziere – i ne samo on – dobro toga svjestan. Pa pročitajmo kako iz dokumenta ministarstva izbija nelagoda autora: “Kako bi se postigao prikladan sigurnosni nivo, ostat će mogućnost popunjavanja trupa, a opća mobilizacija zadržat će se u Ustavu, iako je obustavljena obveza služenja vojnog roka.” Doista, neobično sročeno. Dapače, dokument ministarstva nacionalnoj obrani daje prioritet. Kada se rangiraju sigurnosne misije, međunarodne intervencije tek su na trećem mjestu: “Njemački sigurnosni ciljevi su sljedeći: sigurnost i zaštita njemačkih građana, teritorijalni integritet i suverenitet Njemačke i njenih saveznika te ispunjavanje međunarodnih obveza.” Čini se da je de Maiziere posve svjestan da se strateško žarište premješta s inozemnih intervencija koje su dominirale zapadnom vojnom mišlju zadnja dva desetljeća. Ako su njemačka sigurnost, teritorijalni integritet i suverenitet prioriteti, zašto se Njemačka odriče teritorijalne obrane i ročnika?

NJEMAČKA BI ZACIJELO trebala viši postotak profesionalnih vojnika u usporedbi sa Švicarskom koja, primjerice, nema ni mornaricu. Dokument ministarstva obrane točno kaže: “sigurnost prometa i energetskih postrojenja te srodna pitanja imat će sve veću ulogu za našu sigurnost” jer “širom svijeta događaju se promjene na tržištima i distributivnim kanalima te u načinima na koje se prirodni resursi razvijaju, osiguravaju i koriste. Oskudica izvora energije i drugih dobara nužnih za visokotehnološke proizvode odrazit će se na međunarodnu zajednicu. Ograničeni pristup može izazvati sukobe.” Doista, to su vitalne sigurnosne prijetnje izvan nacionalnog teritorija. Međutim, raspolaganje morskim, zračnim i kopnenim snagama koje osiguravaju – i, po potrebi, otvaraju – putove za trgovinu i opskrbu dobrima nešto je sasvim različito od ratova u prošlom desetljeću vođenih zbog “obaveze na intervenciju”. Neki u Njemačkoj tvrde da treba napustiti regrutiranje jer su to napravili i drugi, i to davno prije Njemačke: SAD, Britanija, Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska. No sve su te zemlje bile velike kolonijalne sile. Kolonijalna tradicija oblikovala je njihovo strateško mišljenje, a dio toga je i preferiranje profesionalne vojske. Bismarck nije držao do kolonija, a dobra stvar Versaillea je bila i da je Njemačka ostala bez kolonija. Njemačka vojna tradicija seže do Scharnhorsta i Clausewitza koji su razvili takav koncept nacionalne sigurnosti po kojem je ona javno dobro od tolike životne važnosti da se ne smije povjeriti isključivo profesionalnim vojnicima. Imajući to u vidi čovjek se pita je li prenagljena odluka o ukidanju vojnog roka možda donesena u krivo vrijeme. Pameti dođemo uvijek kad nešto krene krivo, a za to obično treba nešto vremena.

Komentiraj

Source:Michael Liebig