Viša kustosica Galerije Klovićevi dvori Petra Vugrinec priča o detaljima oko priprema i rada na dvjema izložbama koje je postavila u dva tjedna – ‘Zbirke Hanžeković’ i ‘Retrospektive Mencija Clementa Crnčića’ te o važnosti privatnih zbirki poput one njezina supruga Davora Vugrineca

Usamo dva tjedna viša kustosica zagrebačke Galerije Klovićevi dvori Petra Vugrinec postavila je i otvorila dvije velike i značajne izložbe modernog hrvatskog slikarstva, 30. siječnja u Umjetničkom paviljonu izložbu “Zbirke Hanžeković”, a 16. veljače u Klovićevim dvorima “Retrospektivu Mencija Clementa Crnčića (1865. – 1930.)”. U razgovoru za Nacional ova zagrebačka povjesničarka umjetnosti pojasnila je mnoge nepoznate detalje oko dugotrajnih priprema i rada na koncepciji obiju izložbi, kako je surađivala s Marijanom Hanžekovićem, po čemu je nova retrospektiva Mencija Clementa Crnčića drugačija od ranijih interpretacija, što misli o današnjem stanju privatnih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj i zašto ih moramo podržati te kako surađuje sa svojim suprugom, istaknutim kolekcionarom Davorom Vugrincem.

“TAKAV INTENZIVAN PARALELNI RAD na obje izložbe moguć je samo ako volite svoju profesiju i možete izdržati u stanju povišenog adrenalina. Isprva sam mislila da nećemo neke pojedinosti stići obraditi u roku, ali na kraju smo se svi zajedno sabrali, a uz dobre suradnike se stvari na kraju sretno i poklope. Naravno, pomoglo je što su obje izložbe zapravo srodne, radi se o istom razdoblju hrvatskog modernog slikarstva. U zbirci Hanžeković postoji nekolicina lijepih Crnčićevih djela, tako da mi je jedina dvojba bila da li ta djela izložiti u okviru zbirke Hanžeković, a jedno vrlo zanimljivo djelo ostavila sam ipak za retrospektivu u Klovićevim dvorima”, pojašnjava Petra Vugrinec. Nova retrospektiva Mencija Clementa Crnčića je, u odnosu na neke njegove ranije izložbe, donijela novo čitanje i valorizaciju njegova opusa; ovaj je umjetnik iznimna i znakovita pojava čije je djelovanje imalo višestruko značenje ne samo u razvoju slikarske i grafičke umjetnosti, nego i u pedagoškom radu i javnom djelovanju – i taj je segment tekstom u katalogu obradila Darija Alujević – ali i karikaturama, čiji je segment na izložbi tekstom u katalogu popratio povjesničar umjetnosti Frano Dulibić. No misao vodilja cijele izložbe jest da je Crnčić “prvi krajobrazni slikar”, odnosno, prvi slikar domaćeg krajolika koji je shvatio njegov potencijal jer su umjetnikova česta putovanja određivala i teme njegovih pejzaža, uz prikazivanje pejzaža kao “rađanja novog ikoničkog rječnika naše likovne povijesti”.

“Misao se formira tijekom rada na opusu autora. Nakon mojih dosadašnjih retrospektiva slikara Roberta Auera i Joze Kljakovića, smatrala sam da treba izložiti ono najbolje od umjetnikova opusa, jer je to već zreli status i pogled kustoskog odabira. Ne, dakle, izložiti baš sve, s obzirom na to da je jedna Crnčićeva retrospektiva već bila 1990. godine u Umjetničkom paviljonu, autorice Božene Šurine, na kojoj je bio izložen veliki broj djela, poprilično neselektivno; od portreta, krajolika, grafika, crteža, čak i studija. Sada sam htjela izbjeći studije i nedovršena djela te dati reprezentativan postav koji ukazuje na umjetnikove vrhunce i po čemu je značajan za razvoj teme i stila”, tumači kustosica, ukazujući na to kako su joj se prirodno kristalizirale teme različitih krajolika u Crnčićevu opusu.

• ‘HANŽEKOVIĆA I MOG SUPRUGA vodi ista misao u prikupljanju djela, a to je da vrhunci budu sačuvani unutar hrvatskih granica kao pokretna kulturna baština najvišeg ranga’

“PEJZAŽ JEST NAJZASTUPLJENIJI u njegovu opusu. Možemo reći da je on prvi pejzažist u hrvatskom modernom slikarstvu – iako su te ocjene uvijek malo nategnute – ali proučavajući izložbe koje su se radile, od 1891. do danas, Crnčić je zaista prvi počeo izlagati pejzaže. U vrijeme kada izlaže i radi pejzaže, Celestin Medović još djelomice radi povijesne i sakralne kompozicije. Vlaho Bukovac, dakako, radi pejzaže, ali oni nisu njegova osnovna linija opusa i ključan motiv njegova interesa. Nikola Mašić radi pejzaže, ali u jednom idiličnom slogu, uvijek su tu prisutne neke figure, motivi guščarica… Crnčić i nakon njega u vrlo kratkom razmaku Ferdo Kovačević, prvi su slikari koji su se dosljedno odredili kao pejzažisti u našem slikarstvu, uz jasno, Medovića”, navodi Petra Vugrinec.

Kustosica ističe da je Ferdo Kovačević slikar kontinentalnih i zimskih pejzaža, brijestova i vrba uz Savu, kao opsesivnih motiva koje je radio do kraja života, dok je Crnčić mnogo vremena posvetio i morskim pejzažima, prikazu obale u susretu s morem i vjetrovima, uskomešanog mora, odnosno morskog pejzaža za vrijeme bure, juga i maestrala.

“Voljela bih se jednoga dana posvetiti opusu Ferde Kovačevića jer smatram da je vrijeme da se i njega izloži, no Crnčić je pjesnik Kvarnera i Hrvatskog primorja. Kovačevićevi pejzaži su lirski i intimni, Crnčićevi su epski i rječiti, poput strastvenih bilježenja čari prirode. U kasnijim godinama često slika pučinu, horizont koji spaja nebo i more. Za čovjeka u ovim slikama nema prostora, djelovao bi karikaturalno, to je more u kojemu vladaju tune i oštrige, sama nepatvorena priroda. Postoji tek pokoji žanr-prizor s ribarima dok izvlače mreže ili ih krpaju na obali”, navodi autorica izložbe.

PETRA VUGRINEC ISTIČE kako je u nekoliko navrata naglasila da na temelju istraživanja naših prethodnika imamo mogućnost razviti jednu drugačiju i cjelovitiju studiju i ideju o opusu pojedinih autora koji su obilježili domaće moderno slikarstvo, kao i da dokinemo neke predrasude i mitove o pojedinim umjetnicima. “Moja ideja bila je da Crnčića smjestim unutar pejzaža, koji se u drugoj polovici 19. stoljeća penje na visoko mjesto unutar hijerarhijske ljestvice tema i to postaje možda najčešća tema koju slikari tog vremena obrađuju. Naime, tema pejzaža je vrlo povoljna za eksperimentiranje u formi, što se događa od impresionizma nadalje. Jedna od zabluda u čitanju Crnčića jest da ga proglasimo realistom. To je tek faza razvoja koji je opet odredila sredina u kojoj se slikarstvo razvijalo. No on je započeo kao simbolist i uvjetno, kao ‘naš impresionist jer ulazi u plen-air, slika direktno u pejzažu pa čak u jednoj fazi usvaja i neke elemente divizionizma, gdje površina slike treperi u malim kratkim potezima i sitnim akcentima svjetla. Jasno, Vlaho Bukovac odveo je naše slikare u pejzaž, ali u vrijeme formiranja tzv. zagrebačke šarene škole Crnčić nije u Zagrebu, već u Lovranu s umjetnicima Monarhije koji tamo slikaju naše more, direktno u prirodi”, pojašnjava Petra Vugrinec. Kustosica navodi da je u pripremi Crnčićeve retrospektive bilo i nekih delikatnih situacija jer se u obilasku privatnih zbirki susrela s nekim slikama koje se nisu mogle nikako atribuirati Crnčiću i uvrstiti u retrospektivu. “To je česti slučaj i treba biti jako oprezan jer ima dosta ‘Crnčića’ koji su naknadno potpisani, a ima i slika koje nisu pravi Crnčići. Uvijek je teško reći vlasniku da nema Crnčića i da to nije autentična slika, da nema veze s njim. No i rad na ovoj izložbi, gdje sam obradila preko tri stotine slika iz sedamdeset privatnih zbirki, naučio me dodatno raspoznavati i najmanje detalje po kojima mogu odrediti autentičnost Crnčićevih faza, motiva, kao i potpisa. U početku sam se bojala da na retrospektivi slučajno ne izložimo nešto što nije Crnčić, ali razvila sam kroz godine oko za falsifikate”, pojašnjava ova povjesničarka umjetnosti.

“KAD SAM POČELA RADITI na retrospektivi, intimno sam razmišljala kako izložiti toliki broj istih motiva, a da publici bude zanimljivo. Nakon temeljite revizije svih slika, odjednom sam shvatila da je svaka slika drugačija! Sada točno znam svako njegovo more, komu pripada, koji je lokalitet, ne mogu pogriješiti čak u tih tri stotine djela! Fascinira me slikarova disciplina i kojom je ozbiljnošću prilazio svojem poslu. Danas je to vrlo teško pronaći u odnosu između umjetnika i slikanog motiva. Njegove stijene su zaista uvijek drugačije, svjetlo na njima nije identično, niti kolorit, kao i kod mora. To je utjecaj te njemačke, minhenske slikarske škole”, navodi Petra Vugrinec.

• ‘RESURSI PRIVATNIH KOLEKCIONARA su osnovne baze muzejskih i galerijskih zbirki. U svijetu zaslužni kolekcionari imaju krila muzeja, po njima se zovu i dijelovi muzeja i galerija’

Smatra da su novost ove retrospektive i umjetnikova rana djela koja su nastala direktno u prirodi, a neka su vjerojatno slikana i iz čamca. “Ona svjedoče o ozbiljnosti i kvaliteti naše umjetnosti u samim počecima moderne. Male neposredne studije koje nisu bile reprezentativna djela. Njegove grafike spadaju u najbolja djela simbolizma u umjetnosti s kraja 19. stoljeća, što je iznimno rani datum nastanka. Iako je materijal na ovoj izložbi raznorodan, moja suradnica, arhitektica i dizajnerica Nika Pavlinek bila mi je od velike pomoći u likovnom postavu i dizajnu kataloga, da se tekst proteže paralelno s fotografijama iz umjetnikova života i obiteljskog arhiva koji smo dobili na uvid. Stoga je cijela izložba, kao i katalog, vrlo pregledna i jasna, a možemo reći da katalog ima karakter monografije. To smo i htjele da ostane nakon izložbe jer Crnčić zaista zaslužuje veliku publikaciju”, tvrdi Petra Vugrinec.

Posebno joj je otkriće bio rad i uvid u zbirku slikarstva Marijana Hanžekovića, posebice što poznaje svako djelo reprezentativne zbirke supruga Davora Vugrinca, a još je za vrijeme studija povijesti umjetnosti pokazivala afinitet upravo za ovaj vremensko-stilski segment europskog i domaćeg slikarstva. “Danas, kad su mnogo dostupnije informacije o zbirkama drugih muzeja u svijetu i drugih privatnih kolekcija – da se ograničimo samo na Europu – ne možemo se uvijek uspoređivati s tzv. prvim valom središnjica iz kojih su se širili novi pokreti, bilo da se radi o Parizu, Berlinu, Beču ili Münchenu. Mi smo apsolutno išli u korak s trendovima poput ostalih zemalja Austro-ugarske Monarhije. Bila sam na nekoliko simpozija vezanih uz svoj doktorat, u Parizu i Edinburgu, gdje su bili suvereno predstavljeni poljski i češki simbolisti. Djela naših autora apsolutno mogu stajati ravnopravno, uz bok, kronološki i tematski, tom stilskom valu. Uostalom, iz simbolizma kreće dalje kompletna moderna. Naši umjetnici su i u svoje vrijeme, kada su izlagali, ne samo u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, već od Budimpešte, Pariza do Kopenhagena, izazivali ovacije i to nije slučajno. Mislim da bismo trebali izraz ‘zagrebačka šarena škola’ zamijeniti ‘zagrebačkom polikromnom školom’ jer je ovo pomalo pogrdan naziv. Nakon tamnog ‘minhenskog’ slikarstva i tamnih boja, javljaju se naši Medović, Bukovac, Crnčić… umjetnici koji su obojili izložbene salone, i moramo biti ponosni na to. Danas ih možemo vidjeti u privatnim zbirkama koje ste naveli i srećom da su te zbirke dostupne javnosti jer su njihovi vlasnici svjesni da su zapravo samo njihovi ‘čuvari’, odnosno da imaju zbirke od nacionalne važnosti”, ističe Petra Vugrinec.

“POSTAV ZBIRKE HANŽEKOVIĆ u Umjetničkom paviljonu uključio je samo jako mali broj radova iz zbirke koja ima više od tisuću djela. Zbirka Marijana Hanžekovića pozamašan je korpus od više stotina jedinica modernog hrvatskog slikarstva kod kojih impozantnost brojke ne zaostaje za kvalitetom pa je odabir djela za izložbu bio složen posao. Kao jedna od najbrojnijih, ako ne i najbrojnija privatna zbirka hrvatske umjetnosti, obuhvaća širok raspon umjetničkih djela uglavnom 19. i 20. stoljeća. Zbirka Hanžeković sadrži djela znakovita za razvoj pojedinog umjetnika poput Kljakovićeva ‘Bičevanja’ iz 1930. čiji se pandan nalazi na freski u crkvi Sv. Marka u Zagrebu ili Medovićeva ‘Groblja u Kuni’ iz 1900., jednog od prvih sutonskih krajolika unutar opusa. Moglo je tu biti sasvim drugih stilskih i tematskih diskursa, ali ova koncepcija išla je u smjeru Umjetničkog paviljona koji izlaže djela moderne i to je prirodno obitavalište tih slika”, pojašnjava kustosica. Smatra da je važno napomenuti za Marijana Hanžekovića kao kolekcionara da je istinski mecena, što je danas vrlo rijetka pojava u našem društvu, jer bi bez takvih pojedinaca nekim našim umjetnicima bilo mnogo teže. U radu na pripremi izložbe Hanžeković je bio kooperativan i fleksibilan, uvažavao je interpretaciju i koncept struke i nije uvjetovao gotovo ni jednu sliku, osim primjerice nekoliko važnih obiteljskih slika, poput portreta obitelji slikara Maksimilijana Vanke.

“Marijan Hanžeković zna i prepoznaje koliko je umjetnost važna za pitanje hrvatskog identiteta s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, pa možemo reći i domoljublja. Mislim da i Marijana Hanžekovića, kao i mojeg supruga Davora, vodi ista misao u prikupljanju djela od nacionalnog kulturnog značaja, a to je da vrhunci pojedinog razdoblja ili umjetnika budu sačuvani unutar hrvatskih granica kao pokretna kulturna baština najvišeg ranga i da time ne budu izgubljena za domaću povijest umjetnosti 19. i 20. stoljeća. Najgora je parcelizacija jedne privatne zbirke ili opusa nekog umjetnika, kada nasljednici prodaju djela neplanski, na sve strane, čime se gubi njihov trag. Stoga svaka izložba privatne zbirke koja ima u vidu dobrobit nacionalne umjetnosti, treba biti podržana i prihvaćena”, tumači Petra Vugrinec, koja je šokirana koliko je upita dobila zašto se danas toliko podržavaju zbirke privatnih kolekcionara i zašto im se daje toliko medijskog i kulturnog prostora.

• ‘KOLEKCIJA VUGRINEC dobila je poziv za izlaganje od Narodne galerije u Ljubljani, gdje će se krajem godine izložiti kompletna kolekcija. To je veliki uspjeh za našu umjetnost’

“Moramo im dati priliku i prostora u javnim institucijama. Takve prigovore čujem jedino u Hrvatskoj! Resursi privatnih kolekcionara u cijelom svijetu su osnovne baze svih muzejskih i galerijskih zbirki. U svijetu zaslužni kolekcionari imaju kompletna krila muzeja, po njima se zovu i dijelovi muzeja i galerija, kao i značajne umjetničke fondacije. Nadam se da će iz kolekcija Hanžeković, Vugrinec ili još nekih drugih nastati trajna vrijednost ili čak i stalni izložbeni postav, jer bez tog dijela nasljeđa naša povijest umjetnosti ostat će mnogo siromašnija”, otkriva Petra Vugrinec, koja se sa suprugom idealno nadopunjuje u stvarnom svijetu umjetnina, njihovih financijskih vrijednosti i migracija na tržištu.

“ON JE MOJ NAJVAŽNIJI IZVOR podataka u brojnim potragama za djelima, a ja njegovim naporima dajem jedan drugi kontekst. Kolekcija Vugrinec dobila je važnu potvrdu vrijednosti, primili smo poziv za izlaganje od Narodne galerije u Ljubljani, gdje će se krajem ove godine izložiti kompletna kolekcija kao primjer slovenskim kolekcionarima, koji mahom prikupljaju strane umjetnike, da vide kako izgleda jedna profilirana kolekcija domaće umjetnosti. To je veliki uspjeh ne samo za kolekciju Vugrinec, već i za hrvatsku umjetnost”, otkrila je Petra Vugrinec ekskluzivno za Nacional.

O svom privatnom i profesionalnom putu kaže da je sretan splet okolnosti, ali i obiteljskog nasljeđa. Petrin pradjed bio je poznati splitski urbanist i graditelj Petar Senjanović, a odrasla je u okruženju građanskih bidermajerskih i “altdeutsch” salona s mnogo starih predmeta umjetničkog obrta i građanskih slika. “Moji vršnjaci i prijatelji su svi odrastali u tim historicističkim derutnim zagrebačkim stanovima i svi smo su-živjeli s tim pokućstvom i slikama. To nama nisu bili statusni simboli, već prirodan dio naših života. Te slike većinom nisu bile restaurirane, rame su bile originalne, od Schire, Ulricha, Halassyja, i već načete zubom vremena, prostor gdje smo se igrali. Nažuljala sam se na tim stolcima. Dapače, nama je statusni simbol bio novi namještaj, industrijski, a na ovo smo gledali gotovo kao na kramu. Ipak, to okruženje odredilo me za studij povijesti umjetnosti, kao i ljubav koju su mi prema starinama trajno usadili roditelji”, zaključila je Petra Vugrinec