PETRA KONTIĆ: ‘Slučaj Severine i Popovića ukazuje na manjkavosti sustava’

‘Nekima noćne more počinju kada se probude’ naziv je kampanje udruge B.a.B.e. kojoj je cilj ukazati na problem rodno uvjetovanog nasilja i potaknuti žene da prijave nasilje i potraže pomoć. Voditeljica programa Rodna ravnopravnost u udruzi B.a.B.e. je Petra Kontić

Udruga B.a.B.e započela je kampanju „Nekima noćne more počinju kada se probude“, realiziranu u sklopu projekta HELPLINE. Cilj kampanje je ukazati građanima na problem rodno uvjetovanog nasilja, potaknuti ih da prijave nasilje i potraže pomoć.

Voditeljica programa Rodna ravnopravnost u udruzi B. a. B.e. 30-godišnja je Sinjanka Petra Kontić, magistra sociologije koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, znanstveni smjer. Kao studentica radila je na projektu Položaj žena na tržištu rada-procjena utjecaja roda koji je provodila udruga B.a.B.e. Stručno osposobljavanje Petra Kontić odradila je u udruzi B.a.B.e. kao asistentica na programu Prevencija i suzbijanje svih oblika rodno uvjetovanog nasilja. Tijekom stručnog osposobljavanja vodila je projekt Edukativne i kreativne radionice za djecu i mlade. Od kolovoza 2017. voditeljica je programa Rodna ravnopravnost u udruzi B.a.B.e., a u studenom 2018. postala je i voditeljica projekta HELPLINE.

NACIONAL: B.a.B.e su započele kampanju „Nekima noćne more počinju kada se probude“ realiziranu u sklopu projekta HELPLINE financiranog iz Rights, Equality and Citizenship programa Europske unije, a sufinanciraju ga Grad Zagreb i Ured za udruge Vlade RH. O čemu se radi?

Kampanja je jedna od aktivnosti u sklopu predmetnog projekta kojem je cilj unaprijediti sustav podrške ženama žrtvama nasilja i to tako da postavi temelje za uspostavljanje nacionalne linije za pomoć ženama žrtvama nasilja, a koja je u skladu sa standardima Istanbulske konvencije. Drugim riječima, radi se o liniji koja bi bila dostupna 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, koja bi bila anonimna i besplatna za pozivatelje i pozivateljice. Projekt je ušao u drugu godinu provedbe. U prvoj godini proveli smo istraživanje o dostupnim nacionalnim linijama u Europi, a u svrhu mapiranja primjera dobre prakse. Istraživanje se sastojalo od nekoliko faza, a imale smo priliku intervjuirati koordinatore nacionalnih linija iz 11 država. Također, provedeno je sedam fokus grupa na razini Hrvatske, a s ciljem detektiranja problema unutar svakog sektora koji je dio sustava podrške ženama žrtvama nasilja. Rezultate istraživanja koristile smo za izradu Protokola u postupanju za volontere/ke u Nacionalnom pozivnom centru te Trening modula za volontere/ke. U prvoj fazi provedbe projekta pokrenule smo i web stranicu na domeni stop-nasilju.com koja je zamišljena kao sigurno mjesto gdje žene žrtve nasilja i njima bliske osobe mogu pronaći sve relevantne informacije kao što su važni telefonski brojevi, sva prava žrtava nasilja, ali i forum gdje anonimno mogu postavljati pitanja, a na koja odgovaraju vanjske stručnjakinje, pravnice i psihologinja iz udruge B.a.B.e. Za kraj prve godine provedbe projekta pokrenule smo i spomenutu nacionalnu kampanju.

NACIONAL: Cilj kampanje je ukazati građanima na problem rodno uvjetovanog nasilja, potaknuti ih da prijave nasilje bilo da su žrtva ili njoj bliska osoba, svjedokinja ili svjedok te zatraže pomoć. Također, cilj je i promovirati telefonske linije na kojima žrtve mogu potražiti pomoć, neovisno o tome jesu li nasilje prethodno prijavile policiji. Zašto je to važno?

Puno je razloga zbog kojih žene žrtve odlučuju ne prijaviti nasilje, a jedan od njih je sigurno i strah što od počinitelja, što od neizvjesnosti zbog postupka koji je pred njima. Vrlo je bitno da te žene imaju stručnu pomoć i podršku; pomoći ženama da osvijeste da su žrtve nasilja, osnažiti ih da prijave počinitelja, upoznati ih s procesom koji je pred njima i osigurati im stručnu pomoć za vrijeme trajanja tog procesa samo su neke od usluga koje žene žrtve mogu dobiti putem besplatnih telefonskih linija koje se promoviraju kroz ovu kampanju. S obzirom na to da žene nasilje često ne prijavljuju zbog nepovjerenja u sustav, kao organizacija civilnog društva u prednosti smo jer se možemo bolje povezati sa žrtvom, razviti uzajamno povjerenje te ju osnažiti da napusti krug nasilja. Bez obzira na to odlučile žene prijaviti nasilje ili ne, treba im se osigurati stručna pomoć.

‘Procjene Centara za socijalnu skrb koje se temelje na osobnom dojmu, bezrezervno usvajanje njihovih prijedloga tijekom sudskih postupaka samo su neki od brojnih problema u sustavu’

NACIONAL: Projekt HELPLINE B.a.B.e. provode u partnerstvu s Policijskom akademijom, Pravosudnom akademijom, Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima, Uredom za ravnopravnost spolova Vlade RH, slovačkim Institutom za rad i obiteljska istraživanja te uz podršku Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Kakva je suradnja s državnim institucijama po pitanju nasilja? Svjedoci smo da su one još uvijek u mnogočemu nespremne za suočavanje s tim problemom.

Na projektu HELPLINE ostvarile smo odličnu suradnju, no ovaj projekt nije nužno preslika stvarnosti. Prethodno sam spomenula provođenje fokus grupa kao jednu od aktivnosti na predmetnom projektu i upravo su te fokus grupe ukazale na najveće nedostatke u sustavu podrške. Između brojnih, izdvojile bismo nedostatak međusektorske suradnje, potkapacitiranost sustava, neujednačenost prakse u različitim dijelovima Hrvatske te potrebu za daljnjim, specijaliziranim edukacijama. Neke od tih problema adresirat ćemo i u drugoj godini provedbe projekta kada planiramo krenuti s implementacijom multisektorskih radionica za stručnjake/inje u kontaktu sa ženama žrtvama nasilja kao i razviti priručnik za stručnjake/inje.

NACIONAL: Ima li HELPLINE poveznicu s linijom pomoći koju je pokrenula inicijativa Spasi me, a država obećala da će uvesti tu liniju do kraja godine?

Inicijativa Spasi me fokusirala se na nekoliko važnih pitanja, a između ostalog i na ono o pokretanju nacionalne linije za pomoć ženama žrtvama nasilja. Prijedlog za projekt HELPLINE napisan je i prijavljen na natječaj Europske komisije u studenome 2017., otprilike četiri mjeseca prije nego što je Vlada RH prihvatila prijedlog zakona o potvrđivanju tzv. Istanbulske konvencije i godinu dana prije nego je ona stupila na snagu, a odobren je za financiranje u vrijeme najvećih polemika vezanih uz Konvenciju. Sve se to događalo u godini prije nego što je inicijativa Spasi me oformljena, a u veljači ove godine udruga B.a.B.e. održala je sastanak s tadašnjom ministricom obitelji Nadom Murganić, na kojem se raspravljalo o važnosti pokretanja nacionalne linije te je ministrici predstavljen projekt HELPLINE. Već tada smo dobile informaciju kako se planira uvođenje nacionalne linije do kraja 2019. U studenome 2018. godine, udruga B.a.B.e. dobila je novac od Europske komisije koji je uložen u postavljanje temelja za uspostavu jedne takve linije. Važno je naglasiti da kao udruga koja se sustavno bavi problemom nasilja prema ženama podržavamo sve one koji su se pridružili i koji će se pridružiti toj borbi.

NACIONAL: Zašto država ne radi ono što rade inicijative poput Spasi me ili udruga B.a.B.e.?

Civilni sektor pokretač je društvenih promjena. S obzirom na naše iskustvo i aktivnosti koje provodimo, a koje uključuju i brojna istraživanja na relevantne teme, možemo prepoznati potrebe građana i građanki i ukazati na nužne promjene. Glavni razlog zbog kojeg ne dolazi do tih promjena leži u nedostatku političke volje. Zašto se država odnosno resorno ministarstvo aktivnije ne uključi u rješavanje problema rodnouvjetovanog nasilja pitanje je koje bi se trebalo postaviti njima.

NACIONAL: Spomenuta Istanbulska konvencija ratifikacijom je trebala u državni sustav i zakonodavstvo te unijeti mnoge promjene a nije se dogodilo ništa, ili griješim? Što bi Istanbulska konvencija morala popraviti, kako može konkretno pomoći ženama žrtvama nasilja?

Istanbulska konvencija propisuje niz obveza na području prevencije nasilja u obitelji, nasilja prema ženama, zaštitu žrtava i progon počinitelja te u tom smislu, a prema našem iskustvu, od stupanja na snagu Konvencije u Hrvatskoj nema značajnijeg napretka. Konkretnu pomoć žrtvama nasilja u obitelji svakako bi predstavljali učinkovitiji mehanizmi progona počinitelja, koji u praksi izostaju, i to tako da se obiteljsko nasilje procesuira u okviru kaznenopravne sfere, što bi jedino osiguralo učinkovito sankcioniranje počinitelja, a kako je to i predviđeno Istanbulskom konvencijom. Također, potrebno je osigurati veći broj dostupnih skloništa za smještaj žrtava te poduzeti mjere u cilju osiguranja ekonomske neovisnosti žrtve, što je jedan od glavnih preduvjeta za izlazak žrtve iz začaranog kruga nasilja.

NACIONAL: Kad smo kod skloništa ili sigurnih kuća za žene žrtve nasilja, po preporukama Vijeća Europe trebala bi postojati jedna na deset tisuća stanovnika, a premijer Plenković obećao je da će se otvoriti jedna u svakoj županiji. Koliko ih je trenutačno i što se radi po tom pitanju? Koliko bi postojanje takvih kuća pomoglo ženama?

U Hrvatskoj trenutačno djeluje 19 sigurnih kuća, ali jedan od problema predstavlja njihova nejednaka geografska raspodijeljenost pa tako imamo šest županija koje nisu pokrivene sigurnim kućama. Obećanje premijera išlo je tom smjeru izgradnje sigurnih kuća u županijama koje ih nemaju. Sigurne kuće pružaju egzistencijalnu i sigurnosnu zaštitu ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci. Udruga B.a.B.e. organizirana je za pružanje sveobuhvatne pomoći ženama žrtvama nasilja i to na dvije razine. Prva razina je pružanje pravne i psihološke pomoći kao i davanje različitih vrsta praktičnih savjeta i informacija u okviru besplatnog pravnog i psihološkog savjetovališta, dok se druga razina odnosi na smještaj žrtava nasilja u sigurnu kuću koja se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Naša Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije, a temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi iz 2008. godine, ispunjava propisane uvjete za pružanje usluge skrbi izvan vlastite obitelji te iste godine dobiva odobrenje za rad. Već 11 godina pružamo adekvatnu pomoć ženama žrtvama u prevladavanju proživljenih trauma i vraćanju samopouzdanja tijekom procesa osamostaljenja, odnosno pronalaska zaposlenja i stana, informiramo korisnice o raspoloživoj društvenoj potpori glede dobivanja pravnog zastupanja, zbrinjavanja djece, kriznih savjetovališta, zdravstvene zaštite, mogućnostima zaposlenja i slično. Postojanje sigurnih kuća te osiguravanje dovoljnog broja mjesta u njima od izuzetne je važnosti za žene žrtve nasilja jer, osim potrebne egzistencijalne zaštite, pomaže ženama i prilikom resocijalizacije u društvo.

‘Konkretnu pomoć žrtvama nasilja u obitelji predstavljali bi učinkovitiji mehanizmi progona počinitelja, i to tako da se obiteljsko nasilje procesuira u okviru kaznenopravne sfere’

NACIONAL: Spomenuli ste i potrebu da se obiteljsko nasilje procesuira u okviru kaznenopravne sfere, a ne kao prekršajno djelo. To je ključno, zar ne?

U Kaznenom zakonu je već i sada predviđeno kazneno djelo nasilja u obitelji dok se pojedini oblici nasilja u obitelji mogu svrstati i pod određena druga kaznena djela predviđena u Kaznenom zakonu, poput tjelesne ozljede. Istovremeno, Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, obiteljsko nasilje regulirano je kao prekršaj. Takva dvostruka linija kažnjavanja u praksi dovodi do teškoća u razgraničenju pojedinih djela i nedoumica u klasifikaciji djela kao prekršaja ili kaznenog djela te rezultira time da pretežan broj slučajeva nasilja u obitelji ostane u sferi prekršajnog zakonodavstva jer se goni po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, što je uobičajena i široko rasprostranjena praksa koju hitno treba promijeniti. Naime, u prekršajnom postupku počinitelj, ako bude osuđen, ne osjeća konkretne posljedice, pogotovo ako dođe do relativiziranja situacije tako da se fizičko nasilje koje je počinio počinitelj izjednačava s mogućim verbalnim nasiljem koje je prema počinitelju počinila žrtva, često i u obrani, pa i žrtva i počinitelj u konačnici budu osuđeni, iako se ne radi o jednakoj količini protupravnosti. Kazneni postupak predstavlja adekvatniji mehanizam za sankcioniranje obiteljskog nasilja jer nosi ozbiljnije posljedice za počinitelja i to je jedini način na koji se može postići svrha generalne i specijalne prevencije. U svom radu kontinuirano ukazujemo na navedeni problem te se zalažemo za procesuiranje obiteljskog nasilja kao kaznenog djela, a ne prekršaja, osobito kroz individualne slučajeve stranaka koje nam se obraćaju u našem pravnom savjetovalištu.

NACIONAL: Kolike su šanse da se takav zakon donese, a koja bi u tome mogla biti uloga i udruge čija ste članica?

Navedene promjene nisu uvrštene u posljednji Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i teško je predvidjeti vremenski rok u kojem bi one mogle ostvariti, kao ni hoće li do njih uopće doći. Udruga B.a.B.e. će i dalje javno zagovarati predložene izmjene.

NACIONAL: Slučaj koji je izazvao mnogo reakcija je borba za skrbništvo sedmogodišnjeg djeteta pjevačice Severine Kojić i njezina bivšeg supruga Milana Popovića. Hrvatski sud je nepravomoćno presudio u korist oca, a majka je izgubila skrbništvo. Kako to komentirate, ne ulazeći u detalje slučaja s kojim niste upoznati?

Predmetni slučaj, a ponajviše zbog medijske eksponiranosti, poslužio je kao povod za priopćenje udruge B.a.B.e., a vezano uz ukazivanje na manjkavosti i propuste u sustavu na što B.a.B.e. kontinuirano ukazuju tijekom svog 25-godišnjeg djelovanja. Ovom prilikom još jednom želimo naglasiti kako se ne radi o izoliranom slučaju, nego o jednom od mnogobrojnih primjera koji ukazuju na manjkavosti unutar sustava, a čemu imamo priliku svjedočiti temeljem stalnih pritužbi koje proizlaze iz dugogodišnjeg rada sa korisnicima/ama.

‘Civilni sektor pokretač je društvenih promjena, možemo prepoznati potrebe i ukazati na promjene. Glavni razlog zbog kojeg ne dolazi do promjena je nedostatak političke volje’

NACIONAL: Severina je, kažu sudski spisi, manipulirala i nije vodila brigu o sinu te je optuživala bivšeg supruga da je novcem izvukao skrbništvo za sebe. On s druge strane nju optužuje za laži. Koliko taj ili takav slučaj pokazuje opasnosti za dijete? Jer ipak je ono najvažnije.

Cilj našeg istupa bio je apelirati na sve sudionike i sudionice sustava da ozbiljno i promptno pristupe pronalaženju adekvatnog zakonskog rješenja u cilju osiguravanja da se sudske odluke u postupcima roditeljske skrbi temelje na profesionalnim i neovisnim procjenama te da se izrada takvih procjena povjeri dovoljno educiranim, senzibiliziranim i stručnim osobama. Naglasile smo i postojanje potrebe za regulacijom adekvatnih mehanizama odgovornosti osoba koje daju takve procjene te uspostavi sustav praćenja izvršenja sudskih odluka i njihovi učinci u praksi, a sve u cilju zaštite prava i interesa maloljetne djece. Također, izuzetno je bitno da se djeci osiguraju temeljna prava zajamčena Obiteljskim zakonom i Konvencijom o pravima djeteta na izražavanje mišljenja u postupku koji se direktno tiče njihovih prava i interesa.

NACIONAL: Može li ovaj slučaj ukazivati na veliki problem s kojim se neprestano susrećemo, a to je korupcija u pravosuđu?

U ovom slučaju nemamo informacija da je bilo korupcije stoga ga ne možemo ni komentirati u tom kontekstu. Kako smo ranije navele, ovaj je slučaj ukazao na niz problema s kojima se svakodnevno susrećemo. Prekapacitiranost posebnih skrbnika koja je svela njihov položaj na čistu formalnost, stručne procjene pojedinih centara za socijalnu skrb, a koje se temelje isključivo na osobnom dojmu djelatnika ili djelatnice, bezrezervno usvajanje prijedloga centara za socijalnu skrb tijekom sudskih postupaka te nepostojanje protokola praćenja izvršenja sudskih postupaka u predmetima obiteljske naravi samo su neki od njih.

NACIONAL: Zašto ste se uključili u rad udruge? Gdje vidite najveće probleme, a gdje je najviše toga napravljeno u Hrvatskoj?

U rad udruge uključila sam se još kao studentica sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kada sam postala dio istraživačkog tima u sklopu jednog europskog projekta. Od početka sam se osjećala kao dio tima i iznimno sam zahvalna na prilici koja mi se pružila. Tijekom četverogodišnjeg rada u udruzi dobila sam priliku raditi na nizu zanimljivih i hvalevrijednih projekata te biti dio borbe za uspostavljanjem ravnopravnog i pravičnog društva. Kao najveći problem istaknula bih nedostatak političke volje za nužnim promjenama, što ne znači da se one ne događaju, ali izuzetno sporim tempom.

Komentiraj