PETER GALBRAITH: Svjetska diplomatska lutanja prvog američkog ambasadora u RH

Objavljeno u Nacionalu br. 783, 2010-11-16

Veleposlanik SAD-a u doba Domovinskog rata otkriva kakav je bio stav Washingtona prema Hrvatskoj u vrijeme ‘Oluje’ i zašto Clinton nije dopustio osvajanje Banje Luke te govori o svojoj međunarodnoj karijeri

Kada je 15. siječnja 1998. odlazio iz Erduta, Peter Galbraith nije slutio kako će proći gotovo trinaest godina prije negoli opet posjeti to mjesto u istočnoj Slavoniji uz koje se povezuje najveći uspjeh u njegovoj diplomatskoj karijeri. Prije točno petnaest godina – 12. 11. 1995. – kao tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu, Galbraith je natjerao Hrvate i Srbe da prihvate njegov “Erdutski sporazum” koji je osigurao mirni povratak istočne Slavonije u državni sastav Republike Hrvatske.

“Tadašnjoj hrvatskoj vladi nisu se sviđale odredbe Erdutskog sporazuma koje su se odnosile na prijelazno razdoblje prilikom predaje vlasti, uključenost Ujedinjenih naroda, a posebno im nisu odgovarale odredbe koje su štitile prava srpskog stanovništva i prava svih hrvatskih državljana na povratak svojim kućama. Razumije se da su podržavali povratak Hrvata u istočnu Slavoniju, ali nije im se svidio onaj dio koji je osiguravao povratak Srba”, prisjećao se Peter Galbraith dok smo prošlog četvrtka razgovarali u hotelu Westin. U Hrvatsku je došao na poziv predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor, s kojima je u petak u Erdutu sudjelovao na proslavi obljetnice sporazuma kojeg je glavni autor. Iako je u kasnijoj diplomatskoj fazi radio u Istočnom Timoru i Iraku, Galbraith nije imao prevelik utjecaj u administraciji SAD-a, koju je, primjerice, snažno kritizirao zbog dugotrajnog rata u Iraku. Prošle godine imenovan je zamjenikom voditelja misije Ujedinjenih naroda u Afganistanu, ali dobio je otkaz kada je napao predsjednika Hamida Karzaija.

NACIONAL: Kao koautor Erdutskog sporazuma, možete li reći koliko se Hrvatska promijenila u posljednjih petnaest godina?

– Gledajući kroz hotelski prozor sve je više-manje isto, ali Hrvatska danas i nekada su dva vrlo različita mjesta. Kada sam započeo pregovore koji su doveli do Erdutskog sporazuma, “Oluja” je tek bila završila, a u BiH još uvijek su bile vođene ratne operacije. U hrvatskoj vlasti postojala je snažna nacionalistička grupacija predvođena predsjednikom Tuđmanom i ljudima iz njegova okruženja. Većina ih je bila za vojnu akciju u istočnoj Slavoniji, ali bili su pragmatični i znali kako ih Amerika ne bi podržala, i zato nisu htjeli riskirati. Bili su to vrlo frustrirajući pregovori, ali lijepo je vidjeti Hrvatsku kao demokratsku i modernu državu, koja svojom voljom štiti ljudska prava.

NACIONAL: Iako je bio autoritaran, može li se Tuđmana ocijeniti kao uspješnog političara?

– Tuđman je bio snažan vođa. Sa strateškog gledišta, znao je što želi i, uglavnom, kako to i postići. Osim toga, okružio se sposobnim suradnicima kao što su bili Mate Granić, Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak i Ivo Sanader, kao i pametnim ekonomskim stručnjacima, kojima je prepustio odlučivanje u njihovim resorima. U tome je bio ispred Slobodana Miloševića, koji nije imao viziju, a jedini suradnik kojemu je vjerovao bio je Milan Milutinović. Tuđmanov problem bila je želja za stvaranje etnički homogene Hrvatske u kojoj bi živjelo jako malo Srba, uz proširenje na dijelove BiH, a istovremeno je želio biti saveznik Zapada i Amerike. Nikada nije razumio da su te dvije ideje nespojive jer Amerika nikada neće biti saveznik s djeliteljima Bosne i Hercegovine.

Tadićeva isprika

NACIONAL: Kako ste doživjeli nedavnu ispriku Borisa Tadića za srpske zločine u Vukovaru?

– Dirnulo me da se predsjednik Srbije ispričava na Ovčari, a Hrvati prihvaćaju njegovu ispriku. Prisjetio sam se kako sam 28. lipnja 1993. kao američki veleposlanik došao u Hrvatsku, a već 5. srpnja sam posjetio Vukovar. Pitali su me zbog čega sam otišao i odgovorio sam: “Ja sam veleposlanik u Hrvatskoj, a Vukovar je u Hrvatskoj.” Pamtim dolazak na Ovčaru koja je bila prepuna smeća, a okolo su se nalazile svinje. Mislim da je Erdutski sporazum pridonio i velikom događaju poput nedavne Tadićeve isprike u Vukovaru. Erdutski sprazum je prva UN-ova akcija u povijesti u kojoj je teritorij vraćen jednoj strani u sukobu, a da pripadnici one druge strane potom nisu napustili taj teritorij.

NACIONAL: Je li Clinton pogriješio kada je 1995. zabranio hrvatskim i bošnjačkim snagama da zauzmu Banju Luku i unište Republiku Srpsku?

– Ne znam. Osnovni razlog zbog čega je Clintonova administracija tako odlučila bio je humanitarni. Izbjeglice iz Banje Luke i Krajine izazvale bi kaos bježeći prema Brčkom, a znali smo da hrvatske vlasti nakon “Oluje” nisu zaštitile preostalo stanovništvo niti spriječile masovno paljenje sela. Da se to nije dogodilo, možda bi povijest izgledala drugačije, i možda bismo dopustili zauzimanje Banje Luke. Ni danas nisam siguran koja je odluka bolja. Moglo je doći do humanitarne katastrofe, ali tada bi bili uništeni fašisti kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao što je 1945. vojno i politički uništena nacistička Njemačka.

NACIONAL: O čemu ste razmišljali kada ste se na završetku “Oluje” popeli na traktor sa srpskim izbjeglicama?

– Bilo je to zabavno iskustvo, iako mnogi nisu razumjeli kako se radilo o postupku koji je išao u prilog Hrvatima, a ne Srbima. Hrvatska je izborila veliku vojnu pobjedu, a Amerika se nije usprotivila “Oluji”. Da su Sjedinjene Države rekle kako ne žele pokretanje “Oluje”, onda ne bi došlo do te operacije, kao što u jesen 1994. Tuđmanu nismo dali zeleno svjetlo kada je zbog srpskih napada na Bihać namjeravao pokrenuti operaciju sličnih razmjera. Kada je pokrenuta “Oluja”, osobno sam Tuđmana upozorio kako je potrebno zaštititi civile, ali hrvatska strana to nije napravila. U jednom trenutku u okolici Siska našlo se 40.000 srpskih izbjeglica, koje su unatoč dogovoru Hrvati napadali, a neke i ubili, iako se uglavnom radilo o ženama i djeci koji nisu ništa skrivili. Shvatio sam kako postoji golema opasnost da dođe do krvoprolića, koje bi definitivno kompromitiralo Hrvate, a u političkom pogledu verojatno onemogućilo reintegraciju istočne Slavonije. Tuđmanu sam rekao: “Ako ne zaštitite izbjeglice, pridružit ću se konvoju, a vidjet ćete kakve će biti posljedice ako se nešto dogodi američkom veleposlaniku.” Naravno da su potom Hrvati zaštitili konvoj i na svakih nekoliko metara postavili policijske patrole.

Montgomeryjeva izjava

NACIONAL: Kako je reagirao Tuđman?

– Bio je jako ljut, ali to je bila njegova tipična reakcija. Tuđman bi uvijek najprije ljutito reagirao, a onda napravio što smo tražili, čak i kada mu se to nije sviđalo. Osigurao je policijsku zaštitu za Srbe koji su odlazili s Banije, iako je u blizini bilo puno Hrvata koji su vrijeđali ljude u izbjegličkoj koloni. U to vrijeme bio sam popularan u Hrvatskoj, i kada su me Hrvati vidjeli na traktoru, počeli su me dozivati “Peter, Peter”, premda im uopće nije bilo jasno što radim. Bila je to smiješna situacija, ali postigli smo cilj tako i zaštitili žene i djecu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete.

NACIONAL: William Montgomery, vaš nasljednik na veleposlaničkom položaju, nedavno je izjavio da BiH ne može opstati i sugerirao podjelu. Što mislite o tome?

– To je potpuni nonsens. Montgomery je proveo godine u promociji američke politike koja se zalaže za jedinstvenu BiH, i nikome nije rekao kako politiku Bijele kuće smatra pogrešnom. Kao veleposlanik imate dva posla: prvo, čak i ako se ne slažete, uvijek morate zagovarati politiku Sjedinjenih Američkih Država, i drugo, predsjedniku i ministru vanjskih poslova uvijek morate iskreno iznositi vlastite stavove o određenim pitanjima. Tako je Montgomery mogao upozoriti predsjednika ili državnog tajnika da Sjedinjene Američke Države vode pogrešnu politiku, međutim, sve donedavno to nikada nije napravio. Mislim da je riječ o čovjeku koji je zaboravljen i pokušava privući malo pozornosti.

Opasnost za zapadnu civilizaciju

NACIONAL: Niste li i vi bili u sukobu s Bijelom kućom kada ste se između 1993. i 1995. protivili transferu iranskog oružja u BiH, a američka vlada je to prešutno odobravala?

– Bilo je to 1994. nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma koji je zaustavio hrvatsko-bošnjački sukob. Tuđman nije bio sretan Washingtonskim sporazumom, jer je želio slabu Bosnu i nije mu se sviđao Izetbegovićev zahtjev da preko hrvatskog teritorija omogući dostavu oružja za Armiju BiH. Naša vlada nije rekla ni da ni ne i Tuđman je shvatio da nemamo ništa protiv prijedloga Alije Izetbegovića. Ali Sjedinjene Države nisu imale nikakve veze s brodovima koji su prevozili oružje, a većina naoružanja ionako nije stizala iz Irana nego s crnog tržišta bivšeg Sovjetskog Saveza. Iran nije pružio najvažniju pomoć BiH, nego su to bila financijska sredstva iz Saudijske Arabije i prijateljskih zemalja, a koja su Bošnjacima omogućila kupovinu oružja na crnom tržištu. Uostalom Sjedinjene Države nisu spriječile ni uvoz oružja u Hrvatsku, a da smo to učinili, ovaj dio svijeta izgledao bi drugačije nego danas.

NACIONAL: Zašto vas onda napadaju da ste se usprotivili uvozu iranskog oružja?

– To je posljedica smiješne kongresne istrage koju su vodili republikanci. Bila je to besmislena istraga koju je vodio republikanski kongresmen iz Illinoisa Henry Hyde. On je godinu dana kasnije istraživao seksualni život Billa Clintona zbog predsjednikove afere s Monicom Lewinsky. Henryja Hydea nikada nisu zanimali američki državni interesi, nego kako napakostiti demokratima, bez obzira na to je li se radilo o opravdanoj odluci da Bošnjacima omogućimo nabavu oružja za obranu ili skandalu s gospođicom Lewinsky.

NACIONAL: Velik dio vaše karijere vezan je uz Irak, Afganistan i muslimanska društva. Što mislite o raširenoj tezi prema kojoj je islam opasnost za zapadnu civilizaciju?

– Ne podržavam takva stajališta. Islam je, poslije kršćanstva, najraširenija svjetska religija i mainstream poruke obiju religija su milosrđe i mir. Naravno da postoje muslimanski ekstremisti koji čine užasne zločine, ali i kršćanstvo je imalo inkviziciju, a možete se sjetiti i negativne uloge hercegovačkih franjevaca koji su za vrijeme NDH surađivali s nacistima i ustašama ili Srpske pravoslavne crkve u ratovima 1991.-1995. godine, kada su Srbi na osvojenim područjima uništili sve katoličke crkve i džamije. Vjerski ekstremizam je zlo i svakako trebamo biti zabrinuti zbog islamskih vjerskih fanatika, ali nemojmo zaboraviti da i u našem kršćanskom svijetu postoji duga tradicija religijske netolerancije.

Opojne droge

NACIONAL: Kako biste opisali situaciju u Afganistanu?

– Talibani su ekstremisti i imaju golemi utjecaj, ali treba znati kako njih ne podržavaju isključivo vjerski fanatici. Ogroman problem je strahovito korumpirana vlast, koju predstavlja predsjednik Hamid Karzai.

NACIONAL: Rijetko se u diplomatskim krugovima čuju ocjene kakvu ste vi iznijeli o Karzaiju, kojega ste opisali kao narkomana i psihički labilnu osobu.

– Bio sam vrlo obziran i upozorio kako se postavlja pitanje njegove mentalne stabilnosti, i dodao kako postoje izvještaji po kojima uzima drogu. Činjenica je da je u dijelu Afganistana odakle potječe Hamid Karzai sasvim uobičajena konzumacija hašiša, i taj podatak sam upotrijebio kao mogući razlog njegovih emocionalnih ispada i čudnih mentalnih stanja. Reagirala je državna tajnica SAD-a Hillary Clinton koja je kritizirala moju izjavu kao uvredljivu, onda je Bob Woodward nedavno objavio knjigu “Obama Wars”, u kojoj se citira izvještaj koji je sastavila CIA, a u kojem se Karzaija opisuje kao maničnog depresivca. Suradnici Baracka Obame privatno također tvrde kako je afganistanski predsjednik uživatelj opojnih droga.

NACIONAL: Mogu li SAD i NATO pobijediti u afganistanskom sukobu?

– Ako pod pobjedom podrazumijevamo uništenje pobunjenika, onda je odgovor ne. To će vam potvrditi svaki vojni ekspert uključujući generala Davida Petraeusa, jer svi znaju kako je nemoguće vojno poraziti talibane i okupirati teritorij na kojem djeluju. Slažem se s Petraeusom koji zagovara taktiku sporazumijevanja s lokalnim stanovništvom i tamošnjim vođama, ali isto tako, Obamini suradnici će vam diskretno priznati da u Afganistanu jednostavno nemamo partnera. Prema izvještaju Transparency Internationala, afganistanska vlada je druga na svijetu po stupnju korumpiranosti. Na prvom mjestu je vlada Somalije, ali Somalijci de facto nemaju stvarnu vladu, tako da ispada kako je Karzijeva vlast najkorumpiranija ekipa na planetu. Unatoč tome Karzai je osam godina na vlasti, a usput je neefikasan i opravdano ga zovu “gradonačelnik Kabula” jer ne kontrolira sjeverni dio države u kojem vladaju Tadžici i Hazari, a u drugim dijelovima vladaju talibani. Uz sve to Karzai je nelegitimni predsjednik koji je u kolovozu 2009. pobijedio na izborima tako što je jedna trećina njegovih glasova došla od birača koji ne postoje. Amerika ovisi o osobi koja je korumpirana i nelegitimna, a usput narkoman i čudak, i s takvim saveznikom male su šanse za uspjeh.

NACIONAL: Postali ste disident kada je riječ o američkoj administraciji?

– Više nisam pripadnik američke administracije, tako da ne mogu biti disident, a uostalom Richard Holbrooke, koji je glavni američki čovjek u Afganistanu, razmišlja kao i ja. Tragedija aktualne američke administracije jest ta što je riječ o pametnim ljudima, koji vide što se događa i razmišljaju poput mene, a prisiljeni su provoditi krivu strategiju.

NACIONAL: Pitam vas to zato što ste prije nekoliko godina kritizirali politiku američke vlade u Iraku kao nekompetentnu i odgovornu za dugotrajan rat u toj državi.

– Kurdi i šiiti čine 80 posto iračkog stanovništva i oni su uglavnom bili žrtve brutalnog režima Sadama Huseina koji je favorizirao svoje sunitske sunarodnjake. U današnjem Iraku Kurdi i šiiti žive bolje nego u prošlosti, ali cijena koju je platila Amerika iznosi gotovo bilijun dolara, 4000 mrtvih i 40.000 ozbiljno ozlijeđenih vojnika, uz strahovito smanjen međunarodni utjecaj SAD-a. Amerika je 1991. u kratkotrajnom ratu razbila Sadamov režim, kasnije smo bili uspješni u spašavanju Bosne i Hercegovine i zaustavljanju genocida nad Albancima na Kosovu, Bill Clinton je uvjerio Indoneziju da se odrekne Istočnog Timora, a napravili smo velike korake u stvaranju mira na Bliskom istoku. Zahvaljujući pomoći Kosovu i Bosni, SAD je u 90-ima imao niz saveznika u islamskom svijetu, a onda se pojavio George Bush i Amerika je u kratkom roku protiv sebe okrenula stotine milijuna muslimana u cijelom svijetu, i još ostala bez većine europskih saveznika. Postratno razdoblje u Iraku je strahovito loše planirano i uvijek ću tvrditi da je Bushova vlada vodila lošu politiku.

NACIONAL: Jeste li pročitali Bushove memoare, koje je objavio prošlog tjedna?

– Po meni ti memoari dokazuju kako George W. Bush nije glup, kao što tvrde njegovi kritičari. Bushov problem je taj što je bio slab vođa i neozbiljna osoba. Na njegovu mjestu Clinton i Obama bi se zapitali što će se dogoditi kada pobijedimo, tko će voditi Irak, a Bush nije znao postaviti prava pitanja, isto kao što nije znao što raditi u vezi s Iranom. U politici je najgore nastupiti žestoko, a zatim odbiti djelovati, a upravo tako je djelovala Bushova politika prema Teheranu.

O Sanaderu

NACIONAL: Nedavno ste postali zastupnik u senatu Vermonta, znači li to da imate ambicije i u nacionalnoj politici?

– Trenutačno pišem knjigu o Afganistanu i Pakistanu, bavim se konzultantskim poslovima, a u vermontski senat sam ušao sa 70 posto osvojenih glasova. Usredotočen sam na Vermont u kojem demokrati drže svu vlast i želimo izgraditi zdravstveni sustav po uzoru na europske, a namjeravam se snažnije angažirati i na pitanjima zaštite okoliša. Idućih nekoliko godina nemam prevelikih ambicija vezanih za Washington.

NACIONAL: U jednom intervjuu koji ste dali prije šest mjeseci, Ivu Sanadera ste nazvali prijateljem. Znate li da postoje ozbiljne indicije kako je Sanader umiješan u brojne teške korupcijske skandale u Hrvatskoj?

– Nije mi poznato, ali to je logično, jer otkako sam napustio položaj veleposlanika, više nisam detaljno informiran o događajima u Hrvatskoj. Sanadera sam upoznao sredinom 90-ih dok je bio zamjenik ministra vanjskih poslova, i pamtim ga kao modernog i pragmatičnog člana diplomacije, a kasnije je napravio veliku stvar kada je HDZ transformirao iz nacionalističkog pokreta u modernu demokršćansko-konzervativnu stranku. Smatram da je podržavao ideju o multietničkoj Hrvatskoj u kojoj će se poštovati prava Srba i ostalih manjina, nije osporavao teritorijalni integritet BiH, a pod njegovim vodstvom Hrvatska je ušla u NATO i pregovarala s Europskom unijom. Sve su to veliki uspjesi, a o optužbama protiv Sanadera za korupciju doista ništa ne znam.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši