Objavljeno u Nacionalu br. 820, 2011-08-02

Plaće su u RH previsoke s obzirom na nisku radnu produktivnost, a preniske za velike troškove života

Plaće su visoke s obzirom na nisku produktivnost rada, a niske s obzirom na troškove života koji su u Hrvatskoj visoki”, tako je svojedobno ispravno problem cijene rada dijagosticirao Predrag Bejaković, stručnjak iz Instituta za javne financije. Jasno je stoga da su tvrdnje potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića da Hrvatska ne treba konkurirati niskom cijenom rada zapravo zamagljivanje pravog problema. Naime, pitanje je li cijena rada hrvatskih radnika u usporedbi s drugim državama visoka ili niska poptuno je nevažno. Bitno je pitanje što danas neki poslodavac dobije od svog radnika za novac koji mu u formi plaće isplati. Odgovor na to pitanje ovisi o tome tko ga daje. Rješenje problema vjerojatno je u onih 30 posto plaće koju poslodavci isplate, ali radnici nikad ne dobiju, barem u formi novca, nego ih uzme država za financiranje raznih servisa koje omogućuje građanima, pa i za plaće onih koji u tim servisima rade. Smanji li se taj udjel, poslodavci i radnici vjerojatno će naći zajednički jezik o visini plaća, no tko će tada financirati vojsku umirovljenika, zaposlenih u javnom sektoru i niza drugih povlaštenih društvenih skupina koje ovise o prihodima onih koji rade? A tih je u Hrvatskoj sve manje, kvalitetom i obrazovanjem teško konkuriraju radnicima u državama EU, pa je poprilično bizarna ideja da im onda ne trebaju konkurirati plaćama, odnosno troškovima rada. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li Milošević jednake poglede na tu problematiku zadržati i kad se s današnje političke pozicije opet vrati u ulogu poduzetnika i menadžera u Pastoru, tvrtki koja će nakon ulaska u EU također biti suočena sa znatno jačom konkurencijom nego dosad.
1. Država uzima trećinu
Prosječna bruto plaća u Hrvatskoj iznosi oko 1054 eura, od čega 740 eura dobiju zaposleni, a 314 eura uzima država za razne poreze i doprinose. Taj je udjel među najvećima u Europi. Zakonski određena minimalna plaća također je velika. Ona u Hrvatskoj trenutačno iznosi 387 eura, a prema podacima Eurostata, minimalci u čak devet država Unije – Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj – niži su nego u Hrvatskoj. S druge strane, kupovna moć u većini tih država veća je nego u Hrvatskoj, gdje iznosi samo 34 posto europskog prosjeka. Razlog je skupa država, a rezultat to da Mađarska ima oko 300 eura nižu prosječnu bruto plaću od Hrvatske, no tamošnji građani imaju bolji životni standard.
2. Malo nas je pa smo skupi
Ukupna stopa zaposlenosti u Hrvatskoj, među radno sposobnim stanovništvom, lani je iznosila 54,1 posto, što je manje nego u bilo kojoj zemlji Europske unije i među najnižima u cijeloj Europi. S druge strane, uz već poznati problem prevelikog broja umirovljenika, valja zabilježiti da je 40 posto umirovljenika mlađe od 45 godina. Također, prema istraživanju Marijane Bađun iz Instituta za javne financije, Hrvatska ima najveći broj invalida u Europi. Neko invalidsko pravo ima svaki osmi građanin, ili 12.000 na 100.000 Hrvata. Sličan prosjek od europskih država ima jedino Turska, dok u Belgiji, Latviji i Italiji, usporedbe radi, od 100 tisuća građana njih tek 2500 ima status invalida.
3. Kultura jutarnje kavice
Ako je hrvatskih radnika malo, ni produktivnost rada nije im osobita. Prema podacima Eurostata za 2009., proizvodnost hrvatskog radnika iznosi 78,7 posto produktivnosti prosječnog radnika u EU. Ipak, neki poduzetnici tvrde da je i znatno niža. Ivan Miloloža, predsjednik Uprave i većinski vlasnik Munje, jedine tvornice akumulatora u Hrvatskoj, svojedobno je proveo istraživanje u 45 hrvatskih proizvodnih tvrtki i otkrio da radnici u proizvodnji u osmosatnom radnom vremenu prosječno efektivno na strojevima rade samo 3,86 sati dnevno. Doduše, prema Miloložinu izračunu, ni situacija u susjednim zemljama nije ništa bolja. U BiH ona iznosi 3,24 sata, u Srbiji 3,54, a u Makedoniji 3,13 sati dnevno. Prosječni, pak, njemački radnik svakog dana efektivno radi oko 5,80 sati.
4. Plaće adekvatne obrazovanju
Dakako, količina rada nije jedina mjera njegove vrijednosti, bitna je i njegova kvaliteta. Ipak, kvaliteta se postiže znanjem, a znanje stječe obrazovanjem, no Hrvati ni tu nisu uzorni. Ukupno ih visokobrazovanih u radnoaktivnom stanovništvu ima tek 18 posto, što je znatno manje od 25 posto prosjeka EU ili 30 posto u Finskoj. Doduše, broj diplomiranih hrvatskih studenata posljednjih godina raste, no vrlo je upitna njihova struktura: 57 posto otpada na društvene i humanističke znanosti, za kojima je u ekonomiji manja potražnja i na kojima se ne može temeljiti razvoj visokotehnološke industrijske proizvodnje.
5. Najboležljiviji u Europi
Hrvati su 2010. zbog bolesti kod kuće proveli ukupno 14,7 milijuna radnih dana, a svakog dana je bolovalo oko 47.000 zaposlenih. Zanimljivo je da su te brojke bolje nego prethodne godine. Tada je svakog dana s posla izostajalo 10.000 ljudi više. Hrvatski radnici prosječno izostaju s posla znatno više od kolega u Europskoj uniji. Zbog bolesti svaki zaposleni s posla izostane 9,8 dana godišnje, a tome treba pribrojiti i prosječnih 25 dana godišnjeg odmora. Na kraju, direktorica radno-socijalnih poslova HUP-a Jasna Kulušić svojedobno je izračunala da zbog plaćenih pauza radni tjedan u Hrvatskoj ne traje 40 nego 37,5 sati. Za poslodavce gubitak je lako izračunati – 180 milijuna radnih sati godišnje košta 5,5 milijardi kuna.