PEKING I KRIZA: Kina na rubu ustanka: 26 milijuna otpuštenih

Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

KINESKA VOJSKA I POLICIJA spremaju se za žestoke obračune s milijunima nezadovoljnih radnika koji su tijekom proteklih tjedana zbog krize ostali bez posla

Zapadni mediji tvrde da je u posljednje doba kinesko političko vodstvo u nekoliko navrata uputilo upozorenje vodstvu kineske vojske, ali i vodstvu kineskih sigurnosnih službi da se pripreme za moguće intervencije ako dođe do značajnijeg narušavanja reda i mira izazvanog sve većim ekonomskim i socijalnim nezadovoljstvom što vlada u pojedinim dijelovima zemlje. Kinu je sadašnja globalna ekonomska kriza izuzetno teško pogodila. Prema posljednjim informacijama u Kini je propalo i bankrotiralo 600.000 malih i srednjih poduzeća, uglavnom usmjerenih na izvoz. Milijuni ljudi ostali su bez posla. Prema procjeni radi se o čak 26 milijuna novih nezaposlenih. Riječ je većinom o migrantskim radnicima, bivšim seljacima, koji su za niske nadnice odlazili raditi u nove tvornice na istoku zemlje. Bio je to za njih jedini izlaz jer posljednjih godina kineska poljoprivreda više nije mogla jamčiti zaposlenost stanovnika sela. Velika unutarnja migracija omogućavala im je da ipak nađu posao. Sada se taj izvor prihoda zatvara, mnogi od dosadašnjih priučenih radnika vraćaju se na selo, gdje raste socijalno nezadovoljstvo.

Kinesko partijsko vodstvo je svjesno teškoća u kojima se kineska privreda našla pa su obznanili interventne financijske i ekonomske mjere, paket vrijedan čak 586 milijardi dolara, kojim se banke želi potaknuti na pojačano kreditiranje, subvencionira se izvoz, posebno u granama privrede kao što je tekstil. Ovih dana obznanjen je i dodatni stimulativni paket za elektronsku industriju. No, unatoč tim mjerama kineska se recesija produbljuje.
Osnovni je kineski problem u tome što se kineska privreda posljednjih desetljeća formirala kao izrazito izvozna privreda. No, kineski izvoz, zbog opće recesije, drastično pada, u siječnju je zabilježen pad izvoza od 17,5 posto u odnosu na godinu ranije. To je problem cjelokupne dalekoistočne privrede. Velik dio kineskih izvoznih roba proizvodi se sastavljanjem dijelova koji stižu iz okolnih zemalja, pa Kina zbog manjeg izvoza uvozi manje komponenti, što pogađa i druge privrede Dalekog istoka. Sve su tamošnje zemlje ušle u recesiju, procjenjuje se da je u cijelom dalekoistočnom području sada više od 115 milijuna nezaposlenih. Koncept kineskog oslanjanja na izvoz trenutačno pokazuje značajne slabosti, pa se u vrhu kineske politike raspravlja kako dalje, ustrajati na sadašnjem izvoznom konceptu razvijanja kineske privrede te čekati da globalna kriza prođe ili napraviti veliki zaokret te se okrenuti nekim ranijim konceptima.

U kineskom političkom vodstvu jedino nema dileme da vlast mora ostati koncentrirana u rukama komunističke partije, te da labavljenja komunističke diktature u političkoj sferi ne može biti. Zato će svi potezi biti usmjereni na to da se vlast komunističke partije što efikasnije očuva i učvrsti. Bila je to bit politika i svih dosadašnjih kineskih vodstava, rigidnog Mao Zedonga, liberalnog Deng Xiaopinga i njegova pragmatičnog nasljednika Jiang Zemina, a to je i politika sadašnje četvrte generacije kineskog vodstva na čelu s predsjednikom Hu Jintaom. Sasvim je sigurno da je to politika i pripadnika tzv. pete generacije kineskih rukovodilaca, koji će upravljati zemljom nakon Hu Jintaa, nakon sljedećeg 18. partijskog kongresa 2012. godine, neovisno o tome koja frakcija u kineskom vodstvu prevlada.
U petoj generaciji političara formirale su se dvije frakcije, koje imaju svoje pristalice i u sadašnjoj četvrtoj generaciji političara. Jednu predvodi liberalni Xi Jinping, potpredsjednik Kine, član Politbiroa partije, te šesti na hijerarhijskoj ljestvici kineskog političkog vodstva, koji se zalaže da se ostane na sadašnjem konceptu razvoja, ali da se uvedu mjere koje će poticati usporeni izvoz, ali i biti socijalne kako bi se prebrodile posljedice krize. Smatra da je otvorenost kineskog tržišta prema svijetu ključna za budući razvoj kada kriza prođe. Drugu frakciju predvodi potpredsjednik vlade Li Keqiang, također član Politbiroa, te sedmi na hijerarhijskoj ljestvici, koji je sklon promjenama u kineskoj ekonomskoj politici. On se zalaže da se smanji kineska ovisnost o izvozu, te da se kineska privreda jače okrene kineskom tržištu. U tome ima podršku i kineskog predsjednika Hu Jintaa.

U kineskom vodstvu trenutačno se vodi rasprava o ta dva koncepta. Zagovornicima ostanka na sadašnjoj liniji protivnici predbacuju da je ovisnost o izvozu opasna po Kinu, da može dovesti i do političkih nevolja, a smanjuje manevarski prostor rukovodstvu da intervenira. Zagovornicima zaokreta protivnici predbacuju da se zalažu za autarkični koncept koji nije ni dosad davao rezultata, a neće ni sada, jer je kinesko tržište skučeno, te neće moći dati poticaj ekonomskom razvoju.

Očito je da ova konzervativnija frakcija u rukovodstvu u prvom redu gleda na održavanje političke stabilnosti kroz očuvanje političkog monopola partije, a to se u prvom redu može napraviti oslanjanjem na one koji najvjernije podržavaju partiju. To su ljudi iz unutrašnjosti, sa sela, a ne urbana nova građanska klasa iz gradova na istoku, koja je do sada imala najviše koristi od ekonomskog buma temeljenog na izvozu. No, iako je logično da se partija oslanja na te siromašnije slojeve, pa stoga ima razloga da se okreće i u ekonomskoj sferi prema njima, čuju se upozorenja ekonomista, da tamo kineska privreda neće moći generirati prihode koje ostvaruje u inozemstvu jer na kineskom selu nema novca, a kineski građani nemaju potrošačke navike. Skloniji su štednji nego potrošnji, a na tome se ne mogu graditi planovi za brzi ekonomski razvoj. A ako će privreda i dalje osjećati krizu ili stagnirati, neće biti nove faze zapošljavanja, ni jamstva da kinesku unutrašnjost neće zahvatiti val nemira.

A to bi se zbog sadašnje situacije moglo dogoditi vrlo brzo. Izvan Kine malo je poznato da je i prethodnih godina u kineskoj unutrašnjosti ključalo, da tamo vlada golemo nezadovoljstvo ekonomskim i socijalnim stanjem, a to nezadovoljstvo vrlo se često javno i nasilno iskazuje. No, dosad su ti prosvjedi bili uglavnom lokalnog karaktera. Proteklih godina, na primjer, bilo je dosta prosvjeda vlasnika zemlje kojima su oteti posjedi, ali i među brojnim bezemljašima, stanovnicima manjih naselja, koja se ruše kada treba graditi neko veće postrojenje, irigacijski sustav, riječne brane za potrebe hidroelektrana. Sve je to i dosad izazivalo nemire na raznim mjestima u unutrašnjosti Kine, pa i prosvjede. Koliko je prosvjeda bilo nije poznato, ali je prije nekoliko godina kineska vlada priznala da ih ima jako, jako mnogo. Tako ih je 2004., kada je kineska ekonomija bujala, zabilježeno diljem Kine čak oko 58.000, a to je bilo 15 posto više nego godinu dana ranije. U vrijeme produbljivanja ekonomske krize može ih se očekivati još i više.

Za kineske vlasti bilo je dobro što je riječ bila isključivo o lokalnim prosvjedima, koji nisu dobili nacionalni karakter dijelom i stoga što kineska država energično sprječava svako sindikalno organiziranje čak i na lokalnoj razini, a pogotovo na nacionalnoj. No, istodobno bila je blaga u reakciji na prosvjede, kao da se s prosvjednicima dosad nije željela konfrontirati, nego je dopuštala da se ispušu na lokalnoj razini, računajući da će tako stvar smiriti i držati pod kontrolom.

Napetosti su sada sve veće, pa nije isključeno da širi socijalni nemiri ipak ne izbiju. Neki poznavatelji kineskih prilika već dulje vrijeme tvrde da će se to dugoročno moći izbjeći samo ako će kineska vlada ravnomjernije planirati ekonomski razvoj. Dosad se činilo da kineski ekonomski planeri sve stavljaju na jednu kartu, na urbani, industrijalizirani istok zemlje, koji je vukao ekonomski razvoj zemlje, ali koji se istodobno bogatio na račun siromašne ruralne unutrašnjosti, gdje se u nekim područjima već neko vrijeme živjelo lošije i nesigurnije, nego što je to bilo u doba najkrućeg maoizma. Ako u unutrašnjosti dođe do većih nereda kineska će vlast potpuno promijeniti svoju dosadašnju taktiku, te vjerojatno djelovati nemilosrdno. Kineska komunistička vlast nije se u 60 godina, koliko upravlja zemljom, nikada libila na drastičan način koristiti silu, ako je procjenjivala da je to potrebno. Učinila je to pred očima svjetske javnosti prije 20 godina, krajem proljeća 1989. godine kada je uz brojne žrtve slomljen masovni studentski slobodarski prosvjed na glavnim pekinškom trgu Tiananmenu. Posljednjih godina bilo je raznih intervencija u unutrašnjosti, ali uglavnom daleko od javnosti, uz cenzuru kineskih medija, i to stoga što su vlasti vrlo osjetljive na mogućnost da svjedočanstva o tome dođu do najšire javnosti. Njih je posebno zabrinjavala mogućnost da ti unutarnjepolitički događaji na neki način utječu na kineske odnose s drugim zemljama, posebno sa SAD, gdje su razne organizacije za zaštitu ljudskih prava, ali i mediji vršili pritisak na američku vladu da unapređivanje međusobnih odnosa, pa i onih u ekonomskoj sferi, uvjetuje obavezom kineske vlade da poštuje ljudska prava.

Administracija američkog predsjednika Georgea W. Busha vršila je zbog toga pritisak na Kinu po pitanju ljudskih prava.
Međutim, u kineskom političkom vrhu posljednjih dana su vrlo zadovoljni što nova američka vlada predsjednika Baracka Obame u toj sferi mijenja dosadašnju politiku. Prije nekoliko dana u Pekingu je boravila nova američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton, i razgovarala o tome kako će se dvije države ponašati, te kako će surađivati u razdoblju sve dublje ekonomske krize. SAD su za Kinu važan partner jer je najveći dio kineskog izvoza odlazio u SAD. S druge strane i Kina je za SAD važan partner, posebno nakon što je kriza ovako snažno izbila, jer Kina ima zbog ranijeg uspješnog izvoza velike devizne rezerve. Američka vlada bi željela da Kina svoje devizne rezerve upotrijebi za kupnju američkih državnih obveznica kojima bi Obamina vlada financirala golemi financijski paket stimuliranja američke privrede. Hillary Clinton je otputovala u Kinu da u to uvjeri kinesku vladu, tvrdeći da će to pomoći i kineskoj privredi, budući da bi oporavljena američka privreda sigurno obnovila sada zamrle trgovačke ugovore s kineskim kompanijama. U tom kontekstu izuzetno je važna izjava koju je Hillary Clinton dala prije dolaska u Peking:

“Sjedinjene Države nastavit će pritiskati Kinu na pitanjima Tibeta, Tajvana i ljudskih prava. Dosadašnje administracije i kineske vlade vodile su diskusije o tim pitanjima, a i mi ćemo o tome razgovarati. No, naše zanimanje za te stvari ne može kočiti dijalog o mnogo važnijim pitanjima kao što su globalna ekonomska kriza, globalna kriza klimatskog zatopljenja, te sigurnosna kriza.” Drugim riječima Hillary Clinton je dala do znanja da pitanje ljudskih prava više nije prioritet. Nije slučajno da je Hillary Clinton sve to izgovorila reporterima neposredno prije nego što je stigla u Peking, jer je očito svojim kineskim domaćinima željela unaprijed poslati odgovarajuću poruku. Američka vlada poručila je na ovaj način kineskom vodstvu da mu daje slobodne ruke kada je riječ o rješavanju unutarnjih problema koji bi mogli izbiti u sljedećem razdoblju, a koji bi mogli značajno zakomplicirati tamošnje prilike i izazvati velike napetosti.

asno je da bi sadašnja situacija mogla imati i dugoročne političke posljedice na Kinu, na njenu buduću politiku, odnosno na to tko će nakon sljedećeg kongresa partije naslijediti sadašnjeg vođu Hu Jintaa i voditi Kinu. Mnogima se činilo da je to riješeno na prethodnom 17. kongresu Komunističke partije Kine potkraj 2007.
Tada su poznavatelji kineskih prilika zaključili da je u kineskom partijskom vrhu odlučeno i to tko će u idućoj generaciji voditi zemlju, da će sljedeći predsjednik partije iz te nove generacije rukovodilaca nakon Hu Jintaa biti Xi Jinping, dok će Li Keqiang dobiti mjesto premijera. Uz to, svi su tada shvatili kakvo bi trebalo biti i političko usmjerenje Kine do sljedećeg 18. kongresa partije koji se treba održati za pet godina, a i nakon njega. Bilo je očito odlučeno da to bude krajnje liberalna izvozno orijentirana ekonomska politika, za koju se zalaže Xi Jinping. Takva je odluka bila donesena prije približno godinu i pol, ali je pitanje hoće li se takva odluka održati. Sada su se prilike toliko promijenile da ne bi bilo ništa čudno da se i hijerarhija u Politbirou promijeni, a kadrovska križaljka kineskog vodstva bude vrlo brzo drukčija.

MIGRANTI

■ Na kineskom selu živi oko 750 milijuna ljudi, koji u ekonomskom smislu uglavnom ovise o pomoći koju im šalju njihovi rođaci zaposleni u industrijaliziranim dijelovima države. Procjenjuje se da njih 130 milijuna godišnje pošalje na selo 300 milijardi dolara pomoći.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović