Pavarotti – operni pjevač omotan ženama, hranom i Hermès šalovima

Ron Howard je odrastao u Hollywoodu radeći s divovima industrije zabave, i to mu je dalo osjećaj za te divove.  Iako ne pjeva i nema baš sluha, Howard je već režirao dva glazbena dokumentarca. Prvi je bio “Made in America”, o Jay-Z iz 2012.. Zatim je 2016. godine snimio film „The Beatles: Eight Days a Week”. Zato je, iako je više obožavatelj sporta no ljubitelj opere, odlučio snimiti dokumentarac o opernom sultanu: Lucianu Pavarottiju, kralju visokih Cs, čovjeku golemog talenta i apetita, umotan u žene i Hermès šalove, koji je umro 2007. godine.

65-godišnji Howard rekao je da je imao sreće s kvalitetom arhivskih snimaka koje je dobio od obitelji Pavarotti. Među njima je bio i video snimak ranog trijumfa Pavarottija  kao Rodolfa u “La Bohème” na nastupu u gradu Reggio Emilia, 1961. godine, zatim intervjue s njegovom prvom ženom, Aduom, tri njegove starije kćeri i dvije  “tajnice”, poznate i kao njegove dugogodišnje ljubavi koje su bile dio Pavarottijeve pratnje. Tu su i kućni filmovi snimljeni od strane Nicolette Mantovani, mlade asistentice koja je postala druga pjevačeva žena i majka njegove najmlađe kćeri, Alice.

“Zlatni tenor opere”, kako je magazin Time nazvao Pavarottija na naslovnici iz 1979. godine, bio je životna sila čiji vas je glas tjerao da se naježite. Njegov raspon Bs, Cs i Ds, s romantičnim, svjetlucavim tonom, bio je “jedan od onih čuda prirode” koji su se pojavili samo jednom u stoljeću, kao što je jedan dirigent rekao za magazin Time.

Pavarotti nikada nije naučio čitati note, oslanjao se na vlastiti primitivni znakovni sustav strelica. On nije bio izmučeni umjetnik. Talijanski tenor bio je radostan i velikodušan, skupljao je novac za djecu u ratom razorenim mjestima, uključujući Bosnu i Kosovo, donoseći operu ljudima i putujući s vlastitim rezačem za pršut, loncima, tavama i kilogramima tortelina i sira.

Film prikazuje praznovjernu stranu operne zvijezde. Držao je u džepu za sreću savijeni čavao pronađen u backstageu. U filmu se otkriva da je Pavarotti imao još dva praznovjerja: zabranio je ljubičastu boju i bojao se broja 17, preferirajući da 17. u bilo kojem mjesecu provede u krevetu. Kada je Howard sa svojim timom ljudi otkrio takve pojedinosti o Pavarottiju, shvatio je kako postoje brojni detalji iz njegovog života o kojima se ne zna mnogo, iako se ovaj operni pjevač smatra toliko poznatim da se o njemu već sve zna. Shvatio je da čak i veliki ljubitelji opere ne znaju sve o Pavarottiju.

Operni čistunci zamjeraju Pavarottiju što je zajedno s Plácidom Domingom i José Carrerassom tvorio opernu supergrupu nazvanu Tri tenora koja je prvi puta  nastupila na stadionu u Rimu u povodu svjetskog prvenstva u nogometu, zamjeraju mu i nastupe s popularnim pop i rock pjevačima u sklopu koncerata „Pavarotti and Friends“.  I zato je u filmu zanimljivo vidjeti Bona, pjevača grupe U2, kako gorljivo brani Pavarotija i njegovu odluku da operu dovede na stadione diljem svijeta.  Pavarottijeva misija bila je približavanje opere masama, pa je tako nastup Tri tenora na stadionu u Los Angelesu 1994. godine gledalo 1,3 milijarde ljudi.

U tom kontekstu film se ne bavi kontroverznim informacijama koje su kružile u vrijeme Pavarottijevog života, a to je da mu je glavni cilj bila financijska zarada, pa je zato i izašao iz opernih kuća i preselio se na stadione. Ne spominje se ni priča kako je posljednjih godina života zaboravljao riječi pjesama pa je na nekim koncertima u sklopu „Pavarotti and Friends“ nastupa pjevao na playback. No, takve stvari ostavimo Ronu Howardu na dušu.

Film „Pavarotti“ počinje se prikazivati u hrvatskim kinima 14. studenoga.

Komentiraj