PAULENKA: ‘Kao šefica za europsku fotografiju pomoći ću našim autorima’

Dosadašnja umjetnička direktorica Festivala fotografije Organ vida, Marina Paulenka, preuzela je funkciju umjetničke direktorice najprestižnije europske organizacije za fotografiju Unseen u Amsterdamu

Fotografkinja Marina Paulenka prije jedanaest godina je sa svojim kolegicama i kolegama pokrenula Organ Vida, malu, gotovo lokalnu manifestaciju posvećenu suvremenoj fotografiji čije se prvo izdanje održalo u prostorima Studentskog centra u Zagrebu. Prvih sedam godina volontiranja i želje da naprave što bolji festival urodilo je titulom jednog od najboljih međunarodnih festivala tog tipa u svijetu, unatoč nedovoljnoj financijskoj pomoći države i Grada Zagreba, iako su na dosadašnjim izdanjima Organa Vida sudjelovali autori iz više od šezdeset zemalja svijeta sa svih kontinenata. Marina Paulenka i njezina kolegica Lea Vene osvojile su prošle godine međunarodnu nagradu za najveća postignuća na području svjetske fotografije The Lucie Awards u kategoriji najboljeg kustosa / izložbe u 2018., za središnju izložbu prošlogodišnjeg izdanja Organa Vida pod nazivom „Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas“. Iako su već gotovo sve pripremili za ovogodišnje izdanje Organa Vida koje će se već tradicionalno održati u rujnu, ove godine u suradnji s biroom umjetničke prakse Kontejner i uz prigodnu međunarodnu konferenciju na temu “Razveži vezu: Redefiniranje normativnosti u ljubavi“, Marina Paulenka javila se na natječaj prestižne međunarodne organizacije Unseen za mjesto umjetničke direktorice, bez prevelikih očekivanja. Međutim, primljena je na tu prestižnu funkciju te će kao umjetnička direktorica upravljati najvažnijim aktivnostima te izuzetno važne platforme za promociju fotografije u Europi.

NACIONAL: Kako se dolazi do pozicije umjetničke direktorice organizacije kao što je Unseen?

Bio je otvoren natječaj za to radno mjesto. To mi je bilo prvi put da sam se javila na takav natječaj. Sve se dogodilo prilično neplanirano. Negdje u veljači vidjela sam da dosadašnja direktorica Emilia van Lynden odlazi s funkcije i organizacija Unseen prvi put raspisuje natječaj za mjesto umjetničkog direktora. Prijavila sam se u zadnji tren, između ostalog čisto da vidim gdje sam pozicionirana, ali sam znala da oni znaju tko sam ja, poznaju me kroz rad Organa Vida i znaju kakav nam je program. Osim toga, prošle godine bila sam u njihovu tročlanom kustoskom žiriju koji je birao jednog umjetnika sa sajma Unseen koji bi imao samostalnu izložbu u muzeju FOAM. Poslala sam prijavu i nakon tri, četiri tjedna, kad sam već na to zaboravila, nazvali su me iz Amsterdama i rekli mi da su primili jako puno prijava iz cijelog svijeta, ali su se odlučili za dva kandidata među kojima sam i ja. Odmah su mi rekli da mi plaćaju putne troškove do Amsterdama i da sljedećeg tjedna dođem na intervju.

NACIONAL: Što se dogodilo nakon toga?

Uslijedio je još jedan intervju na kojem sam trebala riješiti neke zadatke i treći putem Skypea. Sve je to trajalo oko mjesec dana, tijekom kojih sam bila kao u nekom vakuumu jer si nisam ni mogla zamisliti kako će mi izgledati život ako doista dobijem taj posao. I taman kad sam se s kolegicama iz Organa Vida vozila na Venecijanski bijenale, zazvonio je telefon i moj budući šef s druge strane mi je rekao: „Čestitam, vi ste nova direktorica organizacije Unseen.“ Počela sam plakati i nisam stala plakati sljedećih sedam dana od sreće i euforije.

‘Danas je hrvatska fotografija vidljivija zbog smjene generacija. Došli su neki novi klinci koji grizu i rade. Svejedno, još uvijek ta stilska sintagma nije prepoznata vani’

NACIONAL: Što vam znači ta pozicija?

To je za mene ipak jedan jako velik osobni skok. Kao prvo, uopće se nisam nadala. To nije samo još jedan europski festival, već jedna ogromna platforma koja određuje u kojem će se smjeru kretati suvremena fotografija. Oni su poznati po tome što otkrivaju nove, neviđene autore. Novi segment posla u kojem nemam puno iskustva i nadam da ću ga dobro naučiti jest tržište umjetnina koje kod nas ne postoji. Oni se baš bave prodajom umjetnina s naglaskom na fotografije. Daju mogućnost mladim fotografima i ostalim umjetnicima da prodaju svoje radove i od toga žive.

NACIONAL: Zašto to nije zaživjelo u Hrvatskoj ako imamo vrhunske fotografe koji su i te kako etablirani izvan naših granica, ali kod kuće nedovoljno valorizirani?

Čak bih rekla da su kod kuće dovoljno valorizirani, ali ne u očima kupaca. Kupci su ti koji se moraju educirati. Oni su za sada zagriženi za neke tradicionalne oblike umjetnosti, ali ne i za fotografiju. Student u Amsterdamu neki svoj rad može prodati za 3000 eura. Kod nas nitko neće dati taj novac. Možda 3000 kuna, ali ni toliko. Sjećam se da su na zadnjem Artomatu umjetnici spuštali cijene svojih radova do sramotnih 200 do 300 kuna. Fotografija se mora afirmirati kao medij koji se može kupovati, a kolekcionari educirati o tome zašto je važno postati kolekcionarom fotografije. Fotografija je prisutna na svim važnijim sajmovima umjetnosti u svijetu. Mnogi umjetnici koriste fotografiju kao način izražavanja. Ona je danas zastupljena kroz mnogo vidova umjetnosti. Želim na ovoj novoj funkciji zadržati puno toga iz svoje dosadašnje kustoske prakse, ali me veseli i taj jedan novi, tržišni segment i rad u novoj okolini i drukčijim uvjetima.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da nakon što ste deset godina organizirali i vodili takvu jednu međunarodno uspješnu manifestaciju kakva je Organ Vida te dobili mjesto umjetničke direktorice organizacije Unseen, Ministarstvo kulture ne vidi veličinu i važnost Organa Vida u svjetskim okvirima i daje vam vrlo mala financijska sredstva za njegovu realizaciju?

Mislim da kultura generalno nije dovoljno financirana od nadležnih institucija, nije to pitanje samo naše organizacije, nego generalno velikog broja organizacija koje rade vrijedne i važne stvari. Mogu samo reći da se sav taj krvavi trud isplatio. Organ Vida prepoznat je od publike i struke, ali mi želimo adekvatan krov nad glavom, galeriju i prostor za rad. Dobili smo od Grada na privremeno korištenje prostor u Medulićevoj u koji moramo uložiti velik vlastiti novac da se uopće možemo useliti.

NACIONAL: Znači li to da je svih deset godina Organ Vida radio „na divlje“, bez adekvatnog prostora za rad?

Da, na divlje. Dosad smo proveli četiri velika europska projekta financirana sredstvima Europske unije, fonda Kreativna Europa, koja smo pisali i realizirali radeći u jednoj sobi. Želimo da organizacije jačaju iznutra i da se osigura više institucionalnih potpora za cjelogodišnji rad za zapošljavanje ljudi i hladni pogon. Stihijski rad u nesigurnoj atmosferi nije ugodan i nije način na koji bi se trebalo raditi. Teško je raditi tako da pred sam festival okupite tim; želimo da to bude strateški dobro organiziran i kontinuiran rad. Želja nam je otvoriti centar za fotografiju koji će biti otvoren za javnost, s izložbenim, edukativnim, izdavačkim i istraživačkim programom, bibliotekom, potporama za umjetnike…

NACIONAL: Mnogi fotografi s kojima sam razgovarao ističu da fotografija u Hrvatskoj nema prikladan tretman, unatoč vrlo cijenjenim fotografima, kao i dugoj tradiciji fotografije u Hrvatskoj. Zašto je tako?

To je jedan nedosanjani san velikog broja ljudi koji seže još od osamdesetih. Svi to žele. Stvar je u tome da u Hrvatskoj nema krovne institucije koja se specijalizirala za kontinuirano bavljenje fotografijom. Na razini prikupljanja i očuvanja fotografske baštine i gradnje fundusa hrvatske fotografije, to je bitno. Bitno je i u smislu novih domaćih produkcija, organiziranja izložbi suvremenih autora, istraživačkog rada, konferencija i diskurzivnog dijela, potpora, izdavačke djelatnosti, časopisa, međunarodnih projekata, generalnog praćenja recentnih zbivanja na međunarodnoj sceni… To su sve neke aktivnosti koje bismo htjeli pokrenuti.

NACIONAL: Je li jedan od razloga za takvu situaciju manjak vizualne kulture, koja je izostala iz obrazovanja u Hrvatskoj u posljednjih 28 godina?

Zasigurno jest. Svi mi volimo konzumirati umjetnost. Pogledajmo koliko sati likovnog danas ima u osnovnoj školi, a koliko se tome pridaje važnost u srednjoj školi. Nedavno sam čitala tekst nekog znanstvenika koji je napisao da će u budućnosti više značiti edukacija u vizualnoj umjetnosti nego matematika. Nije više toliko važna informacija, koliko kreativnost i ideja, a fotografija je medij koji se stalno razvija i mijenja. Ona postavlja pitanja i otvara debate. I mi je konzumiramo svakoga dana na dnevnoj bazi. Zato je bitno biti vizualno pismen, znati čitati vijesti i prepoznati „fake news“ jer se često nama manipulira slikama i istinitošću.

NACIONAL: Koliko je razvijanju svijesti o vizualnoj kulturi pripomoglo pokretanje Katedre za fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti?

Jako puno. I ja sam jedna od studentica koje su je završile. Katedra sad već postoji nekih 15 godina s ciljem da preraste u prvi samostalni studij fotografije u Hrvatskoj. Diplomski studij fotografije uspio se osamostaliti i odmaknuti od studija snimanja te fokusirano posvetiti radu s mladim umjetnicima i njihovim osobnim promišljenim umjetničkim radovima. Zato danas hrvatska fotografija i jest ipak malo vidljivija zbog te smjene generacija. Došli su neki novi klinci koji grizu i rade. Svejedno, još uvijek ta stilska sintagma nije prepoznata vani kao hrvatska fotografija. Treba raditi na tome. Jedan od ciljeva Organa Vida kroz europske projekte jest da pomognemo mladim fotografima i kustosima i plasiramo ih izvan granica Hrvatske. Jako je velika konkurencija pa su osobni kontakt i upoznavanje s međunarodnom scenom ogromna prednost.

NACIONAL: Što vaša pozicija na čelu organizacije Unseen znači za budućnost fotografije u Hrvatskoj?

Ta će promjena zasigurno pozitivno utjecati na nove suradnje i projekte. Razmišljam već na samom početku staviti fokus na istočnu i jugoistočnu Europu, koje su cijelo vrijeme u drugom planu naspram fotografa iz centara moći zbog manjka financija, adekvatne edukacije, potpore institucija i platforma koje se bave fotografijom. U jednoj Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj, Finskoj i Danskoj sve je krcato platformama za fotografiju. Stvara se scena i jača iz dana u dan pa mladi znaju u samom startu gdje će, što će i kako će. Kod nas to ne postoji.

‘Znanstvenici kažu da će više značiti edukacija u vizualnoj umjetnosti nego matematika. Nije toliko važna informacija, koliko kreativnost i ideja, a fotografija se stalno razvija’

NACIONAL: Kakvi su planovi Organa Vida za rujan?

Organ Vida kreće od ove godine u bijenalno izdanje upravo zbog restrukturiranja i želje za stabilizacijom te boljom pripremom i istraživanjem. Ove godine Organ Vida surađuje s udrugom Kontejner, odnosno festivalom Ekstravagantna tijela, od kojih smo preuzeli njihovu temu „Ekstravagantna ljubav“. Zajedno ćemo organizirati konferenciju o ljubavi pod nazivom „Razveži vezu: Redefiniranje normativnosti u ljubavi“ i imat ćemo tri male izložbe po gradu na temu ljubavi, poliamorije i novih razumijevanja ljubavi. Pet mojih kolega preuzima ulogu kustosa Organa Vida.

NACIONAL: Kako je moguće da vi i vaša kolegica Lea Vene dobijete u New Yorku prestižnu nagradu The Lucie Award, a da pritom malo tko u Ministarstvu kulture shvaća vaša dostignuća?

The Guardian je naš festival proglasio jednim od pet najboljih u svijetu i ta je vijest odjeknula. Mislim da bi se neke stvari trebale promijeniti i za neke projekte pronaći način da im se pomogne. Puno se u zadnje vrijeme priča o statusu umjetnika u Hrvatskoj i novom pravilniku. Dogodila se i inicijativa Dosta je rezova. Treba raditi na jačanju udruge iznutra, a umjetnicima dati dostojanstvo. Osigurati veću mogućnost zapošljavanja u organizacijama, više oblika javno civilnog partnerstva. Cjelokupni postotak ulaganja u kulturu je iznimno mali u Hrvatskoj. Kad se to poveća, to će se odraziti na sve ostalo. Mi svi radimo prekarno, izvan svojih granica. Mislim da više tako ne treba raditi.

NACIONAL: Čini mi se jako zanimljivom činjenica da promišljate fotografiju, zbog čega ste svojevremeno i proveli oko šest mjeseci s Jehovinim svjedocima kako biste napravili fotografije koje ih najbolje prikazuju.

Ako se bavite društvenim temama, jako je važno ući u to sa znanjem i velikim istraživanjem. Puno vremena provodim istražujući i razgovarajući s ljudima prije samog fotografiranja, kako bih stekla njihovo povjerenje i sama shvatila mogu li to napraviti ili ne. Najbitniji je taj moment da uđete u neku zajednicu. Tim ljudima nešto trebate i vratiti ako ste im već nešto uzeli. Da, duboko promišljam fotografiju i koristim je kao medij kojim mogu komunicirati o svim tim temama, ali i učiti o sebi.

Komentiraj