PAPANDREOUOV TOBOGAN SMRTI: Politička histerija na Wall Streetu

Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

U sjeni ‘grčke tragedije’ i ‘talijanske drame’ bankrotirao je investicijski fond MF Global, što je pokazalo duboku uključenost anglo-američkih financijskih institucija u eurokrizu

Prvi tjedan studenoga 2011. bio je strašan. Raspoloženje u novinskim kućama, na financijskom tržištu i u politici bilo je gotovo histerično. Dogodio se nesiguran vrhunac “grčke tragedije” i početak “talijanske drame”. Ali postojala je i treća drama koja je izazvala malo pozornosti: bankrot velikog investicijskog fonda MF Global s Wall Streeta kojem je predsjedao Jon Corzine, bivši šef Goldman Sachsa. Ti događaji međusobno su povezani. Bankrot Corzineova fonda pokazatelj je skrivene strane tzv. krize eura: velike špekulacije derivatima protiv europskog ukupnog duga. Teško je shvatiti što se dogodilo tog tjedna jer su događaji prikriveni histerijom. Ne običnom histerijom, nego političkom. Zbog toga se ne trebamo obratiti Sigmundu Freudu, nego sociologu Maxu Weberu, koji je skovao termin “sterilna uzbuđenost” (sterile Aufgeregtheit). Obična histerija je neželjeno stanje, izazivaju je emocije. Sterilna uzbuđenost znači namjerno izazivanje emocija radi političkih ciljeva.

Počnimo s “grčkom dramom”. Četiri dana nakon što se 17 zemalja članica eurozone, uključujući Grčku, dogovorilo o paketu smanjenja duga, pomoći i oštrih mjera za Grčku, grčki premijer iznenada je najavio referendum o tom paketu. Tri dana poslije referendum je otkazan. A do kraja tjedna Papandreou je objavio da daje ostavku kako bi ostavio mjesta vladi “nacionalnog jedinstva”. Što se nalazi iza tog tobogana smrti? Prvi odgovor je snažno politički: kancelarka Merkel i predsjednik Sarkozy rekli su Papandreouu da Grčka – ako se provede referendum – više neće dobivati nikakvu pomoć iz EU fondova. Drugim riječima: prije kraja godine Grčka bi bankrotirala i bila izbačena iz eurozone. Postavljajući taj ultimatum, Angela Merkel i Sarkozy su znali da, osim samog Papandreoua, praktički nitko u Grčkoj nije htio da se taj referendum održi.

Druga razina tiče se političke psihologije: činilo bi se da je Papandreouov referendum jednostavno očajnički pokušaj da sam osjeti “psihološko olakšanje” – vraćajući odgovornost glasačima koji su mu omogućili da donosi odluke, pa i one nepopularne. Grci su bili vidljivo bez entuzijazma što se tiče referenduma – i to je razumljivo. Glavni uzrok grčke krize su desetljeća klijentelističke politike. No za takvu je politiku potrebno dvoje.

Grci – ne samo bogata visoka klasa – prihvatili su i bili u tajnom savezu s klijentelističkom politikom, a pritom blokirali neizbježne posljedice. Pretpostavljam da su se Grci cijelo vrijeme – bar podsvjesno – bojali da će ih stvarnost na kraju sustići. I to se dogodilo na početku 2010. Otada su prošli kroz intenzivno razdoblje samootrežnjenja i čini se da većina Grka sada jako dobro zna tri stvari: prvo, moraju platiti gadnu cijenu – surovost i gubitak suvereniteta – zbog zbrke nastale gomilanjem pogrešaka iz prošlosti.

Drugo, paket Europske unije od 27. listopada vjerojatno je najbolja nagodba u trenutačnim okolnostima. Treće, Grčka bi bez eura i izvan Europske unije bila suočena s pravom socijalno-ekonomskom krizom – usporedivom s onim što se događalo u zemljama Trećeg svijeta 80-ih. Unatoč masovnim protestima trgovačkih unija i ljevičara, čini se da većina Grka želi zajedničkim snagama ograničiti klijentelističku politiku i pravedno podijeliti neizbježnu sudbinu među svim slojevima društva. Žele jedinstvenu nacionalnu vladu koja će se koncentrirati na održivu industrijsku osnovu za ekonomiju. Stoga je Papandreouov plan za referendum zapravo bio “let prema naprijed” za koji znamo od vojnika u ratu. No što je sa “sterilnom uzbuđenošću” izvan Grčke – u kontinentalnoj Europi i posebno u Britaniji i SAD-u? Zašto toliki politički vođe i novine jednostavno nisu objavili očito: Papandreou je izgubio živce, a njegova stranka, parlamentarna opozicija, poslovna zajednica i grčka javnost bili su protiv referenduma. Umjesto toga, ispalo je da je Papandreouov usamljeni “let prema naprijed” bio egzistencijalna prijetnja Europi i svijetu!

Objavljene su gomile političkih izjava i medijskih komentara u kojima se tvrdilo da bi planirani referendum uništio euro i cijeli europski bankovni sustav, izazvao depresiju u europskoj ekonomiji i izvan nje te doveo do političkog raspada EU. Strašni indikator razine histerije bila su izvješća u britanskom Daily Telegraphu i američkom poslovnom magazinu Forbes o vicu što je kružio u visokim političkim i financijskim krugovima: kako bi se riješila kriza nakon objave referenduma, Grčkoj bi bio potreban “državni udar”. Vojna hunta uništila bi demokraciju i prisilnim mjerama sve protivnike. Povrh svega, to bi značilo automatski progon Grčke iz EU i kraj cijele afere. I bez konzultacija s Freudom znamo da šale, uključujući i one loše, utječu na mišljenje ljudi u stvarnom životu. Kad je riječ o sterilnoj uzbuđenosti u Grčkoj kao utjelovljenju pada EU kao cjeline, kvartet američkih “stručnjaka” zauzeo je avangardan stav: ekonomisti Paul Krugman, Barry Eichgreen i Kenneth Rogoff te povjesničar Niall Ferguson. Svaki drugi dan oni objavljuju komentare ili daju intervjue koji imaju jednostavnu poruku: Europa je financijski, ekonomski i politički na putu prema dolje. Dekintirani Europljani mole Kineze za novac. I još gore, europski slom prijetnja je svjetskoj ekonomiji; europska bolest je zarazna i mogla bi inficirati SAD.

I ovdje jasno možemo vidjeti da je sterilna uzbuđenost u politici – suprotno običnoj histeriji – namjerna i proračunata. Jesu li Krugman i drugi zaboravili astronomski američki javni dug od 14 trilijuna USD, od kojeg najmanje 1,2 trilijuna drži kineska vlada? Zar su zaboravili da su pokušaji uvođenja fiskalne discipline u SAD-u blokirani u Kongresu? Vjerujući da je tako, pogrešno bismo procijenili spoznajne mogućnosti Krugmana i ostalih. Kako god bilo, histerični razgovori o “raspadu Europe” omogućavaju udaljavanje od zbrke. Slična “poruci” Krugmana i ostalih bila je i široko raširena medijska usporedba planiranog grčkog referenduma s bankrotom Lehman Brothersa koji je 2008./09. inicirao međunarodnu financijsku i ekonomsku krizu. “Lehmanov moment” došao je u Europu, objavili su brojni “stručnjaci” i politički komentatori. “Lehmanov moment” u Europi vodi nas do pravih razloga zbrke osobito u anglo-američkim medijima.
Istoga dana kada je Papandreou objavio svoj plan, MF Global na Wall Streetu je bankrotirao, što je osmi najveći bankrot u američkoj povijesti. Mediji su poprilično skromno popratili taj bankrot, iako je predsjednik MF Globala bio Jon Corzine, bivši šef Goldman Sachsa i bivši senator New Jerseyja. Ako je postojao “Lehmanov moment” u prvom tjednu studenoga, bio je to bankrot MF Globala. MF Global bio je izvorno investicijski fond koji se bavio špekulacijama derivatima. Njegove visokorizične financijske “oklade” uglavnom su bile investicije koje su se plaćale posuđenim novcem; omjer kapitala i navučenog duga bio je 1:34. Špekulacije derivatima obuhvaćale su robu, financijske instrumente i državne obveznice. MF Global bio je usredotočen na “oklade” na europske državne obveznice. Još se ne zna jesu li zatajile “europske” špekulacije derivatima MF Globala ili neke druge financijske “oklade”. U svakom slučaju, bankrot Corzineova investicijskog fonda pokazuje duboku uključenost anglo-američkih financijskih institucija u eurokrizu – preko špekulacija derivatima. Posljedica je toga da su banke diljem svijeta počele “osiguravati” svoje posudbe Grčkoj derivacijama, tzv. kupoprodajom rizika nekog izdavatelja za određenu premiju (credit default swap). Kroz tu i druge – više-manje egzotične – forme špekulacija o grčkom dugu, široka veza izvedenih ugovora kreirana je između banaka i investicijskih fondova širom svijeta – a u njenom središtu bile su anglo-američke financijske institucije. Nisu one držale grčki dug ili državne obveznice ostalih južnoeuropskih država. One su se angažirale u špekulacijama derivatima o tim državnim obveznicama a da ih nisu imale. Točan iznos trgovine derivatima nije poznat, ali je mnogo veći nego nenamireni europski ukupni dug. Bilo što da se dogodi u Grčkoj ili se tiče Grčke, utječe izravno na trgovinu tim derivatima. Svaki novi razvoj izaziva gomilu novih “oklada” vezanih uz same grčke državne obveznice, banke u Grčkoj i izvan nje koje drže te državne obveznice, obveznice i druge financijske instrumente (koji nemaju veze s Grčkom) koje su izdale te banke itd. No špekulacije derivatima ne reagiraju samo na ono što se događa u stvarnom svijetu, nego i na glasine o tome što se navodno događa.
Špekulacije derivatima su moćne – samo je dio ugovora plaćen gotovinom, ostatak je kreditiran – kao što smo vidjeli u Corzineovu MF Globalu. Moć razvija svoju logiku. Kad postoje indikacije ili samo glasine da su oklade derivatima zatajile, sumnja se počinje širiti na međubankovnom tržištu, gdje banke posuđuju novac jedne drugima i investicijskim fondovima. Nepovjerenje utječe na jednu ili nekoliko banaka ili investicijskih fondova – ali zbog enormnog isprepletanja špekulacija derivatima to se može pretvoriti u lavinu. Banke zadržavaju kredite jedne drugima i zahtijevaju da njihovi krediti budu ponovo plaćeni – cijelo međubankovno tržište može se osušiti. Baš se to dogodilo u jesen 2008. nakon bankrota Lehman Brothersa.

Tijekom tog prvog tjedna studenoga mahniti napori su se ulagali, a da javnost za njih nije znala, da se spriječi da bankrot MF Globala izazove lančanu reakciju. I ta je operacija bila umnogome potpomognuta time da je svjetska pozornost bila fiksirana na Grčku i Europu – ne na Wall Street. Tako su sterilna uzbuđenost grčkim i europskim “neuspjesima” u anglo-američkim medijima i njeni odjeci u europskoj političkoj klasi i medijima očito poslužili svrsi. Angela Merkel i Sarkozy djelovali su brzo i efikasno da “riješe” grčko pitanje svojim ultimatumom.

Ali nisu riješili pitanje špekulacije derivatima. Povremeno europski lideri javnosti govore o enormnoj opasnosti špekulacija derivatima. Mnogo puta su izjavljivali da su namjeravali urediti i oporezovati derivacije – ali nisu to učinili. Usred bankrota MF Globala, “grčke tragedije” i “talijanske drame”, u Cannesu je održan sastanak na vrhu G-20. Dogovoreno je da se provedu neke nove regulatorne mjere na financijskom tržištu. Ali nije bilo dogovora o učinkovitoj regulaciji špekulacija derivatima. Ni o financijskoj transakciji poreza. Veto je došao od SAD-a i Britanije. Što još možemo naučiti od toga strašnog tjedna u studenome: kad stvari postanu histerične, nemojte buljiti u istom smjeru kao i svi ostali, pričekajte trenutak i pokušajte dobiti “pregled”. Možda ćete naći nešto doista zanimljivo – u kutu u koji nitko ne gleda.

Komentiraj

Source:Michael Liebig