PAOLO TIŠLJARIĆ, REDATELJ I NOVI RAVNATELJ DUBROVAČKOG KAZALIŠTA MARINA DRŽIĆA

U zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja 30. studenoga premijerno će se prikazati „Orašar“, što je rijetko i u svjetskim okvirima da se ovo djelo prikazuje u dramskom kazalištu, a uglavnom se postavlja kao balet. Redatelj je 27-godišnji Zagrepčanin Paolo Tišljarić, kojemu je ovo četvrta predstava u Trešnji. Početkom studenog Tišljarić je imenovan novim ravnateljem dubrovačkog Kazališta Marina Držića, za koje ima velike planove u četiri godine svog mandata.

NACIONAL: Premijera ‘’Orašara’’ je 30. studenoga, a već je sredinom studenoga objavljen raspored i do 13. siječnja sve su izvedbe rasprodane. Ne viđa se to svaki dan, osobito kad je riječ o kazalištu za djecu. Kako objasniti fenomen ‘’Orašara’’?

‘’Orašar’’ me prati od malih nogu jer sam s bakom redovito odlazio na balet ‘’Orašar’’, još otkad sam imao tri godine bili smo pretplatnici HNK. Drago mi je da je u eri akcijskih junaka Orašar postao glavni dječji lik. Učinilo mi se, kad me Višnja Babić pozvala da radimo božićnu predstavu, zanimljivo da tu fenomenalnu priču ispričamo u njezinom originalnom obliku, pogotovo sada kad je tako popularna.

NACIONAL: Ovu priču poistovjećujemo s baletom, ali vi ste se odlučili na prenošenje originala, ima li puno razlike u odnosu na priču koju poznajemo iz baleta?

Lada Kaštelan, autorica teksta predstave, i ja pronašli smo originalnu Hoffmanovu verziju koja je u Hrvatskoj zadnji put prevedena 1912. i nije baš zastupljena po knjižnicama. Ima jako puno adaptacija, ali kad smo došli do originala shvatili smo da je ta priča gotovo potpuno nepoznata širem čitateljstvu.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da režirate u Trešnji. Zašto volite raditi predstave za djecu i zašto je to važno?

Ovo je moja četvrta predstava koju radim u Trešnji. Užitak je raditi za djecu jer je to publika koja dođe otvorenog srca, bez predrasuda, bez razvijenog kazališnog ukusa. Kako svaku svoju predstavu pogledam više puta i nakon premijere, zanimljivo mi je pratiti kako svaka publika intuitivno reagira na scensku magiju i kako brzo povezuju konkretne i apstraktne slike u predstavi, ponekad i brže od odraslih.

NACIONAL: Kako vidite današnje kazalište za najmlađe, kako ono treba izgledati, čime se treba rukovoditi i je li takvo u Hrvatskoj?

Sve ovisi o pojedinačnom slučaju. Kazalište za djecu mora biti kvalitetno, rađeno po najvišim standardima struke. Obožavam klasične predstave a trudim se klasičnu formu malo promijeniti i nadograditi. Mislim da djeci treba ponuditi nove kazališne postupke i drugačiju dramaturgiju i likovnost jer tako odgajamo našu buduću kazališnu publiku.

NACIONAL: Početkom studenoga izabrani ste za novog ravnatelja Kazališta Marina Držića. Prije 30, 40 godina dubrovačko je kazalište zaista bilo na vrhuncu, ali sad je nekako u sjeni, zašto se to dogodilo?

Baš mi je žao da je tako jer je to prekrasno kazalište koje je nekoć bilo vrlo popularno. Sad su nažalost izgubili vidljivost, ali to se sve može promijeniti uz naporan rad, kadrovske promjene, dobar program, dobre redatelje koji će tamo doći raditi. Mislim da će se kazalište vrlo brzo revitalizirati pa će stoga lakše doći do promjena. Ponosan sam da mi u prvoj godini mog mandata dolaze raditi Ivica Boban i Livija Pandur, kao i mlade redateljice Helena Petković, Marina Pejnović i Anastazija Lea Fleger koje će sigurno za ansambl i publiku biti osvježenje. Nadam se da će Kazalište Marina Držića ponovno biti primijećeno na kulturnoj mapi Hrvatske.

NACIONAL: Zašto ste se prijavili na natječaj za ravnatelja?

To mi je bio izazov a i prilika za rad na sebi. Kazalište Marina Držića ima puno potencijala, prekrasnu dvoranu i vjernu publiku. Čini mi se da se u iduće četiri godine u tom kazalištu mogu razvijati kao ravnatelj i kao redatelj.

NACIONAL: Smatrate li se premladim za ovakvu poziciju? Jer već se govori da je to minus jer da je iskustvo važan dio takve pozicije. Kako ćete nadoknaditi taj minus?

Godine su i plus i minus. Uvijek se volim osloniti na savjete iskusnijih kolega. Puno sam surađivao s brojnim redateljima i ravnateljima od kojih sam učio posao. Za mene je taj međugeneracijski dijalog bio presudan. Kazalište Marina Držića potrebno je profilirati po visokim produkcijskim standardima, a tu su godine manje bitne.

NACIONAL: Kao jednu od smjernica razvoja kazališta naveli ste zapošljavanje do pet novih glumaca. Imate li već ideju tko bi to mogao biti?

Za početak treba kadrovski osvježiti tehniku. Malo je ljudi, puno rade, u smjenama, nema tehničkog ravnatelja, producent ne postoji. Da bi se ansambl i produkcija mogli osnažiti, najprije treba početi od ovog dijela. Tek onda ćemo moći konkurirati zahtjevnijim kazališnim produkcijama. Imat ćemo za sad gostujuće glumce, a nadam se da ćemo uskoro zaposliti i nekoliko mladih glumaca, koji su ovom ansamblu prijeko potrebni.

NACIONAL: Jedan od važnijih segmenata vašeg programa je i više predstava za djecu vlastite produkcije, ali i gostovanja. Zašto toga nije bilo i zašto je to važno?

Jako je bitan taj segment. Važno je odgajati novu publiku i ponuditi djeci raznolik program. U mojih šest godina koliko sam radio na Dubrovačkim ljetnim igrama shvatio sam da su Dubrovčani zaljubljeni u teatar i da im puno znači, pa je izrazito bitno da dolaze u teatar od najranije dobi.

NACIONAL: Zašto ste se vi zaljubili u teatar?

Mislim da se to dogodilo u najranijem djetinjstvu. Kao što sam spomenuo, od treće godine išao sam u HNK, a gledao sam i jako puno predstava u Dječjem kazalištu Dubrava koje je tad još bilo poluamatersko, ali su taj njihov entuzijazam i želja prešli na mene, dosta me to obilježilo. U srednjoj školi pohađao sam grupu za likovno oblikovanje predstava. U osmom razredu znao sam da bih pokušao upisati Akademiju, ali nisam znao koju bih srednju školu upisao pa sam upisao matematičku gimnaziju, poznati MIOC, nešto posve drugačije od izbora struke koja me zanimala.

NACIONAL: Pretpostavljam da nije bilo lako istaknuti se kao redatelj a vi ste odmah, još na Akademiji, iskočili.

Važno je i učiti od drugih, ali i slušati sebe. Bitno je imati prepoznatljiv stil i ustrajati.

NACIONAL: Radili ste s nekolicinom redatelja tijekom vaših početaka. Koliko su vas različiti utjecaji formirali?

Asistiranje iskusnijim kolegama izgradi te kao osobu i kao umjetnika. Dobiješ sigurnost, gledaš kako oni rade s ansamblima i ostalim umjetnicima. Vidiš zašto nešto funkcionira, a nešto ne. Naučiš komunicirati s osobljima različitih kazališta i tako gradiš svoj izričaj. Najvažnije je naučiti kako artikulirati svoje ideje u odnosu na tekst, na scenu, na ansambl, na likovnost. Mislim da je prirodan put učiti zanat u kazalištu. Akademija je odlična baza, ali praksa je ipak najvažnija.

NACIONAL: Zanima li vas politički teatar?

Nisam se tim nikad bavio. Teatar je sam po sebi političan jer čim pokušavate nešto reći svijetu i o svijetu, automatski se negdje ideološki postavljate. Ali ne razmišljam o teatru kao o političkoj govornici. Mislim da u teatru trebaju biti zastupljena različita mišljenja i različite ideje jer baš iz te različitosti možemo u nekoj maloj mjeri promijeniti svijet. U našem ‘’Orašaru’’ pokušali smo reći djeci koliko je bitno nekome pružiti ruku i reći ‘’ajmo početi ispočetka i zaboraviti grijehe naših roditelja i predaka a tako ćemo izgraditi neki bolji svijet’’.

NACIONAL: Mislite li da je važno oprostiti grijehe naših predaka? Je li vaša generacija u tome ‘’zapela’’?

Ne znam, mi smo nažalost u puno stvari jako provincijalni i kod nas se sve, nasreću ili nažalost, događa s deset godina zakašnjenja. Mislim da se stvari polako mijenjaju. Vrijeme će pokazati…

NACIONAL: Super je to govoriti djeci, ali mi to ne živimo, zar ne?

Ponekad i živimo. U ‘’Orašaru’’ pokušali smo kroz sukob miševa i ljudi ispričati priču o Europi koji mi danas živimo. Hoffmann danas nama govori jako puno i mislim da se kao pisac u velikom stilu vraća na naše pozornice. Impresivno je koliko korespondira s ovdje i sada, ostavljajući dojam suvremenog pisca.

Komentiraj