Pixabay

PANIKA NA TRŽIŠTU UMJETNINA Svaka druga slika u Hrvatskoj lažna

Objavljeno u Nacionalu br. 438, 2004-04-06

Sumnjiva Bukovčeva slika prodana na Konturinoj aukciji za 70.000 kuna i ukradena slika Zlatka Price otkrivena u galeriji Mona Lisa samo su vrh sante crnog tržišta umjetninama

Hrvatsko tržište umjetnina preplavljeno je falsifikatima o čemu svjedoči povjesničar umjetnosti Igor Zidić, donedavni ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu: “Više od polovice slika kojima se trguje je lažno. Prije deset godina na ekspertizu mi je na jednu lažnu dolazilo deset pravih slika, a danas mi da na devet lažnih dolazi jedna prava.” Damir Grubić, suvlasnik Galerije Grubić i predsjednik Udruženja hrvatskih trgovaca umjetninama, smatra da je situacija na tržištu umjetnina alarmantna jer je na njemu već oko 50 posto krivotvorina, a na crnom tržištu broj umjetnina sumnjiva autorstva kreće se i do 70 posto. Broj lažnih slika ovisi o tome gdje ih kupujete. Galerist koji je želio ostati anoniman potvrdio nam je da je na sajmovima svaka druga slika falsifikat, dok kod galerista lažna bude svaka deseta.

Kupac mora jako paziti na put i podrijetlo djela, a bilo bi idealno kada bi ponuđač umjetnine dao galeristu, privatnom kupcu ili trgovcu dokument podrijetla umjetnine ovjeren kod javnog bilježnika Galeristi se čude i naivnosti hrvatskih kupaca koji misle da ima Van Gogha, Gauguina, Moneta i Modiglianija po tavanima u Hrvatskoj Posebno je opasan Svečnjak, u čijem je ateljeu nakon smrti ostalo oko 500 nedovršenih i nepotpisanih slika koje su naknadno “dovršene” i potpisane Većina ozbiljnih galerista trenutačno uopće ne želi imati posla s brončanim odljevima skulptura Na izložbi “Hrvatsko slikarstvo od Šulentića do Stančića” u novootvorenoj zagrebačkoj galeriji Mona Lisa, u vlasništvu Zdravka Henca, stručnjaci su uočili niz upitnih atribucija i falsifikata, a jedna je slika Zlatka Price bila čak ukradena. Policija je odmah reagirala, odnijela sliku iz galerije i vratila je vlasniku, uglednom zagrebačkom liječniku. Sredinom ožujka, na proljetnoj aukciji kuće Kontura u Muzeju Mimara u Zagrebu, glavni hit aukcije bila je slika “Buket cvijeća” pripisana Vlahi Bukovcu, doduše pod upitnikom. Anonimni kupac, u čije je ime licitirao konzervator-restaurator Denis Vokić, ipak je za sliku platio 75.000 kuna.

“Vidio sam 1500 Bukovčevih djela, od toga su u Modernoj galeriji 54 slike s njegovim originalnim potpisom. Sabol je imao za usporedbu samo četiri originalna Bukovca”, rekao je Zidić koji je čvrsto uvjeren da Bukovac nije pravi. Dio stručnjaka smatra da su i veliki slikari imali loših slika pa je moguće da je Bukovčeva slika autentična. Zidić smatra da je analiza slojeva boje slike i potpisa restauratora Vokića korektna, ali nedostatna, a da je vještačenje Bukovčeva potpisa sudskog vještaka Željka Sabola upitno. Nacional posjeduje dokument o nalazu Sabolova vještačenja, koji nam je ustupio vlasnik Konture Zdravko Mihočinec. Iz njega se vidi da je Sabol kao glavni argument autentičnosti potpisa naveo “dinamičnost pisanja, prirodan kontinuitet poteza, nedostatak prekida i popravljanja poteza”, što ništa ne znači jer svi krivotvoritelji prvo dobro uvježbaju potpis kako bi se potpisali u jednom potezu.

“Cijena umjetnina u povijesti nikad nije padala. To je investicija sigurnija i od zlata, zato je nečasnim ljudima umjetnina zanimljiva. Mnogo heroina i kokaina treba prodati za samo jednu sliku klasičnog majstora, a uz znatno manji rizik”, rekao je slikar Zvonimir Mihanović kojemu su se već javljali ljudi koji su imali njegove falsificirane slike. On smatra da kolanju falsifikata ide na ruku i neznanje stručnjaka: “Može se napraviti slika stara dvjesto godina. Napravi se takva boja koja će, zajedno s platnom, za mjesec dana ostarjeti dvjesto godina i nikakav skener, nikakav aparat, nijedan stručnjak neće moći ustanoviti da je riječ o falsifikatu. Ne može netko reći je li Rembrandt falsificiran ako ne zna raditi tehnikom kojom je umjetnik radio. Sva ta filozofiranja navodnih stručnjaka uglavnom su samoreklamiranje zasnovano na vrlo labavim nogama.”

“Došao je trenutak da se konačno uspostavi red!” izjavio je za Nacional Zidić kojem se među zagrebačkim galeristima najviše vjeruje za procjene modernog hrvatskog slikarstva, i čije ekspertize visoko vrednuju i talijanski stručnjaci. “Trebalo bi okupiti mali tim superstručnjaka koji mogu dati svoje mišljenje. Oni bi se trebali znati snaći u škakljivim situacijama, a predložili bi ih galeristi i povjesničari umjetnosti koji imaju najvišu poziciju u struci. Trebalo bi također uvesti praksu tiskanja golemih kritičkih monografija u kojima je cjeloviti katalog originala sa savršenom reprodukcijom potpisa u svim varijantama. Za naknadno pronađena djela radi se službena dopuna monografiji u suradnji s obitelji umjetnika, i sve što nije u njoj je dubiozno. Tako se to radi u civiliziranu svijetu”, rekao je Zidić.

Damir Grubić rekao je za Nacional kako bi bio sretan da može potpuno podržati prvu aukcijsku kuću Kontura, ali mu se način njihova poslovanja ne sviđa. “Počeli su s diletantizmom i skandalima, a ironija je u tome da je Ministarstvo kulture dalo Konturi licencu za prodaju umjetnina, što druge galerije koje godinama ozbiljno posluju nemaju. Uostalom, zar se zaboravilo na označavanje sumnjiva djela pojmovima krug, sljedbenik, škola ili radionica?” Želimir Koščević, povjesničar umjetnosti i ovlašteni sudski vještak, pozitivno gleda na Konturinu aukciju jer smatra kako je to realni pokazatelj ukusa i stanja na tržištu. “Problem nastaje kada se kolege upuštaju u procjene za koje nisu kvalificirani, a galerije i trgovci bi na pismeno trebali imati autorizaciju od umjetnika i tzv. krsni list ili dosje slike. To bi bilo korektno i fer prema kupcu”, rekao je Koščević. Grubić se slaže sa Zidićem da bi trebalo sastaviti ekspertni tim vrhunskih stručnjaka i galerista za područje Zagreba ili Hrvatske, koji bi se sastajao po potrebi. “Ako netko ne donese tom timu na uvid sliku ili skulpturu zvučnoga imena koju želi ponuditi na tržištu, već bi ga se moglo zakonski goniti”, kategoričan je Grubić. Zdravko Mihočinec za Nacional je rekao kako je svjestan situacije, ali da su ga kolege malo previše medijski napali: “Bukovčeva slika stigla je dva dana prije zaključenja kataloga s dva pisana mišljenja, iako Zidić već prije nije htio potvrditi da je to original. Uzeli smo u obzir njegovo mišljenje i sliku ponudili pod upitnikom Bukovca. Kontura nije tvrdila da je to Bukovac. Htjeli smo tu sliku na aukciji, reagirali smo tržišno, i mislim da smo bili korektni.”

U Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi regulirao tržište umjetnina uz moralnu, kaznenu i materijalnu odgovornost osobe koja potpisuje stručnu ekspertizu da je djelo autentično, galerista koji nudi i prodaje umjetninu, osobu posrednika koja djelo nudi galeristu na prodaju i samoga umjetnika u slučaju eventualna kršenja zakona. Za sada funkcionira jedino prijava policiji, informativni razgovor s osumnjičenima, zapljena umjetnine, policijsko podnošenje kaznene prijave protiv osoba za koje postoji sumnja za kazneno djelo falsificiranja ili krađe umjetnina te izvještavanje i podnošenje tužbe Državnom odvjetništvu o slučaju.

Premda u MUP-u postoje odjeli za otkrivanje krivotvorina, trgovci umjetnina potvrđuju da policija još uvijek smatra težim kaznenim djelom krivotvorenje čekova, nego umjetnina. Zagrebački galerist Ivo Buljat uvjeren je kako je falsificiranje i lažno potpisivanje umjetnina po težini jednako krađi novca iz banke ili tiskanju lažnih novčanica. “Ako među sobom po kuloarima točno znamo tko je mutan, a tko čist u poslovanju, sigurno to zna i policija!” ironično je komentirao jedan sugovornik. Osim zakonske regulative u Hrvatskoj ne postoji ni središnja institucija koja ravna tržištem umjetnina, koja određuje više-manje fiksne cijene i čiji eksperti za krivi certifikat snose posljedice. Kaznenim djelom nešto postaje tek kada se svjesno “skine” originalna slika ili napravi slično djelo određenog umjetnika, i to zatim lažno potpiše kao autentično. Kod davanja pisanih ekspertiza i certifikata, svaki kustos ima apsolutno pravo na svoje mišljenje koje se može razlikovati od svih drugih kolega. Dakle, ako je netko po svomu uvjerenju potpisom jamčio da je slika autentična, to nije automatski mimo zakona. Presudno je svjesno stavljanje potpisa na certifikat radi stjecanja materijalne koristi. “Zbog pomanjkanja parametara koji bi štitili kupca, ispada da je sve što se radi zapravo unutar zakona, jer je zakon šupalj i nedorečen, i mnogi trgovci i galeristi to zdušno iskorištavaju”, rekao je jedan sugovornik.

Ni galeristi nisu zaštićeni od crnog tržišta bez obzira na provjerene izvore nabave slika i poznavanje povijesti neke umjetnine. I Buljat i Grubić su rekli kako se i najvećem ekspertu može “dogoditi” ukradena slika. Policija navodno nikada nije tiskala cjeloviti katalog ukradenih djela koja su u njihovoj evidenciji i podijelila ga galeristima, bez obzira na to što mnogi od njih uredno komuniciraju s policijom kako bi znali tko im s čime dolazi na vrata galerije. Naši sugovornici slažu se da bi im jako pomoglo da policija ažurno objavljuje reprodukcije ukradenih djela.

Dileri lažnih slika sve su lukaviji, što potvrđuje jedan galerist: “Važno je iskustvo u procjeni preprodavača i ljudi koji nude stvari. Čim vidim osobu na vratima galerije koja mi nosi sliku, znam koliko je sati! Zato su dileri s crnog tržišta postali vrlo lukavi. Pošalju vam u galeriju sa slikom neku finu, stariju gradsku gospođu, da vas zavara.” Darka Schneidera, dugogodišnjeg kustosa Moderne galerije, galeristi često zovu u pomoć. “Upravo zato što stvari nisu zakonski regulirane, nikada nisam dao pisanu ekspertizu! Tržište je izazvalo poplavu ekspertiza jer su se javile velike potrebe, a ne mogu svi kolege to raditi. Za taj posao morate imati talent, a ne samo znanje. A znanje povjesničara umjetnosti ne može se beskrajno zloupotrebljavati, treba mu znanstvena i zakonska podloga. Da je u Hrvatskoj sređen sustav, ne bismo sada imali afere ili bi one bile svedene na minimum. Nije regulirano niti tko oštećenom kupcu vraća novac. To ovisi o dobroj volji i moralu galerista. Mihočinec je rekao korektno na presici što je problem s Bukovcem, ali vani, kada se umjetnina pojavi na aukciji, ona već ima stabiliziranu vrijednost i poziciju, ništa nije nedorečeno”, izjavio je Schneider, autor izložbe i prateće publikacije “Tajnovite slike Račića i Kraljevića” što je 1986. bila postavljena u Modernoj galeriji. Taj je projekt bio rezultat istraživanja fonda slika za koje se znalo ili pretpostavljalo da su originalni Kraljević i Račić. Sa stručnjacima iz Instituta Ruđera Boškovića u podrumu Moderne galerije analizirao se prerez slojeva boje fizikalnim i kemijskim metodama, tipovi potpisa, rendgenograma, tipovi i vrste tkanja platna slika, mikrodetalja i makrodetalja pod UV i infracrvenim zrakama te obavila mikrokemijska ispitivanja slike. Namjera je bila stvoriti nacionalnu bazu podataka za sve velike moderne hrvatske slikare čije su krivotvorine najčešće na tržištu. “Dobili smo šprancu boja, podslojeva, tipova podslikavanja platna i potpisa za Kraljevića i Račića, ali tu se stalo. Nije slučajno da su se lažni Kraljevići i Račići prestali pojavljivati! No moguće je da nekima ne odgovara uvođenje cjelovita sustava. Da se nastavilo, danas bismo imali sređenog Vidovića, Medovića, Bukovca, Kovačevića, Karasa, Crnčića, Joba… barem petnaestak imena”, rekao je Schneider. Objasnio je da se u inozemstvu vrhunske ekspertize donose na kolegijima stručnjaka koji se sastaju samo radi toga kada je riječ o jako skupim, vrhunskim i rijetkim slikama. “Kada se radi o velikoj vrijednosti, cijeli tim ili glavni ekspert u ime kolegija potpisuje certifikat o autentičnosti, a i tada su moguće zabune. Ali tada stručnjaci moraju dati ostavku radi morala struke i povjerenja javnosti. Vani je odgovornost ogromna, jer aukcijske kuće drže stručnjake da im čuvaju novac i klijente, a ne da ih gube. Ekspertize su egzaktna znanost.”

Na tržištu se mogu naći i naknadno potpisane slike iz autentična vremena i kruga, ali i falsifikati iz vremena nastanka originalnih slika, no to je češće u svijetu nego kod nas. Nacionalovi izvori potvrdili su da sve češće dileri s crnoga tržišta, u strahu od provjere velikih domaćih imena, kupuju za malen novac pejzaže, vedute i portrete po sajmovima kod nas, u Mađarskoj, Austriji i Češkoj, i zatim traže domaće srednje poznate autore koji su slični tim slikarima i slikama te ih naknadno potpisuju i plasiraju na tržište.

Kupac mora jako paziti na put i podrijetlo djela, a bilo bi idealno kada bi ponuđač umjetnine dao galeristu, privatnom kupcu ili trgovcu dokument podrijetla umjetnine ovjeren kod javnog bilježnika. Treba apsolutno izbjegavati oglase u novinama jer je to u 90 posto slučajeva put na crno tržište. Jedan galerist istaknuo je da posebno treba paziti na oglase koji stoje nekoliko mjeseci u novinama: “To je jako dobar signal, pogotovo ako su u igri zvučna imena.” No galeristi se čude i naivnosti hrvatskih kupaca. “Pa, zaboga, nema Van Gogha, Gauguina, Moneta i Modiglianija po tavanima u Hrvatskoj!” rekao je jedan sugovornik.

Vlasnik Galerije Beck i predsjednik Hrvatske udruge galerista, Radovan Beck, puše i na hladno: “Znam gdje se nalaze dobri komadi, i od koga kupujem, a s obzirom na to da radim i sa živućim slikarima, lako se provjeri ako je nešto sumnjivo. Imam veliku arhivu svoga oca, povjesničara umjetnosti i dugogodišnjeg direktora Muzeja suvremene umjetnosti, i ta je arhiva jako pouzdana.” Voditelj Galerije Zona, Ranko Murtić, izjavio je da mu je možda malo lakše nego nekim kolegama, jer radi sa živućim autorima pa ima potpuni uvid u njihov rad. “Dobro je voditi evidenciju o slikama i autorima, komu je što prodano, kao i katalog s fotografijama svih radova umjetnika s kojima galerija posluje”, rekao je Ranko Murtić i dodao da na tržištu trenutačno nema lažnih slika Ede Murtića. “Bilo je nekoliko komada u posljednjih sedam godina, ali to sam prijavio policiji.” Ivo Jerić, vlasnik Galerije Kaptol, uvjeren je da je 20-30 posto slika na tržištu lažno, i smatra da kupci ne trebaju paničariti: “I laici mogu doći do informacija tko je najveći ekspert za neko ime, mogu uvijek izravno pitati za provjeru živućeg umjetnika ili autore monografija i kataloga kada se rade retrospektivne izložbe.”

Imena kojima se u Hrvatskoj galeristi i kolekcionari s povjerenjem obraćaju za pomoć nema mnogo, to su Zidić, Schneider, Vera Kružić-Uchityl i Miki Gašparović za starije moderno slikarstvo, Zvonko Maković, Želimir Koščević i Vera Horvat-Pintarić za suvremeno slikarstvo, Ivo Šimat Banov za skulpturu te stručnjaci iz Kabineta grafike HAZU i Mikica Maštrović u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice za grafiku. Svi stručnjaci u državnim institucijama imaju po potrebi kontakte s kolegama u inozemstvu radi konzultacija oko provjere važnih djela koja su u rangu nacionalnih kulturnih dobara. “Vanjskim aukcijskim kućama već se isplati kupovati hrvatske slikare, što znači da su se cijene počele približavati europskima, i time je naša odgovornost još veća!” naglasio je Schneider. Pri kupnji treba paziti na sva imena modernog hrvatskog slikarstva prijelaza i prve polovice 20. stoljeća, ali i na opuse poput Stančića, Pulitike, Veže, Jordana, Berbera, Šestića, Jurkića, Lipovca, Glihe, Knifera, Svečnjaka ili Tartaglie. Posebno je opasan Svečnjak, u čijem je ateljeu nakon smrti ostalo oko 500 nedovršenih i nepotpisanih slika, a kako nije imao pravnih nasljednika, sve je završilo na tržištu, jasno, naknadno “dovršeno” i uredno potpisano.

Kako bi se preduhitrila i smanjila mogućnost falsifikata živućih autora jedan je zagrebački galerist, koji je želio ostati anoniman, obavio preliminarne dogovore s Agencijom za komercijalnu djelatnost (AKD), koja tiska sve hrvatske dokumente, od domovnica i putovnica do ZET-ovih karata. Plan je napraviti certifikate za umjetnine koje prodaje njegova galerija od specijalnih vrsta papira s ugrađenom specijalnom nevidljivom zaštitom, kako bi svaka slika i grafika koja uđe i izađe iz njegove galerije dobila svoj pečat. Za Nacional je pomoćnica glavne direktorice AKD-a Anita Perković-Škalec navela kako već dulje vrijeme razmišljaju o pokretanju specijaliziranog časopisa koji bi se bavio problematikom falsifikata i konkretnim metodama zašite od njih: “Postoji inicijativa za takvim načinom kontrole tržišta, jer ne falsificiraju se samo dokumenti, nego i brandovi uspješnih kompanija, pa sve njih zanimaju napredne metode zaštite.”

Jedan istaknuti poznavatelj tržišta umjetnina istaknuo je da bi svaka privatna galerija trebala imati svog odvjetnika koji bi vodio poslove oko dokumentacije umjetnina, ali nekima očito ne odgovara da imaju slike, grafike i skulpture s certifikatom i dokumentom podrijetla jer su povezani s crnim tržištem. Po sadašnjem stanju stvari, štambilj galerije samo znači da je umjetnina kupljena u nekoj galeriji i ništa više, slično kao i certifikat. ”Što nam vrijedi Udruženje galerista i trgovaca umjetnina kada nema solidne pravne osnove. Dečki su odlučili uvesti red na tržište radi digniteta struke, a zakonodavcima se živo fućka! Isto kao i Konturina aukcijska kuća, koja svejedno nema punopravne zakonske parametre i težinu”, bio je ogorčen naš izvor.

Još jedna značajna i korisna karika u lancu poznavatelja umjetnina vlasnici su poznatih radionica okvira u Hrvatskoj koji neupućenim i naivnim ljubiteljima umjetnina mogu dati odličan savjet, upozoriti ih na falsifikat i povezati s ekspertima. “Radionice koje opremaju vrhunska djela upoznaju najveće umjetnike, stručnjake i ozbiljne kolekcionare koji s njima dolaze kao mušterije. Učimo od svojih mušterija cijeli život, i dobivamo vrhunsko znanje. Vidjeli smo najbolju produkciju”, rekao je jedan vlasnik koji je želio ostati anoniman jer je nakon jedne reklame u novinama bio pokraden.

Poseban problem postoji na tržištu skulpture i grafike. Grafike se masovno otiskuju u nedopuštenom broju bez pravilnog označavanja ili se umjesto serigrafija i akvatinta prodaju ofsetno i čak digitalno otisnute reprodukcije, otisnute u tisućama komada. Stoga su neki trgovci umjetninama počeli uz kupljenu sliku darovati grafike, jer im je cijena enormno pala. Kraticom E. A. za autorski otisak smije biti označeno samo 10-15 posto otisnute serije, dakle desetak komada na 100 otisnutih grafika, a ne dvjestotinjak. Kod nas su zaštićene edicije grafike vrlo rijetke i malo umjetnika nakon otiskivanja uništava ploče za tisak kako kasnije ne bi došlo do njihove zlouporabe. Kupac bi se prije svake kupnje grafike obavezno trebao konzultirati sa stručnjacima.

Skulptura je na cijelom tržištu pala na dosad najniže grane. Većina ozbiljnih galerista trenutačno uopće ne želi imati posla s brončanim odljevima skulptura. “Danas su te skulpture zapravo obični suveniri, odljevi koji su po nekoliko centimetara manji od originala. Gotovo da više nema osobe koja može reći koji je odljev od dopuštenog multipla prešao u suvenir”, tvrdi Buljat. Tržište je preplavljeno odljevima Deškovića, Meštrovića, Kršinića, Frangeš-Mihanovića, Bakićevim torzima i bikovima, figurinama Angeli-Radovanija, čak i manjim Džamonjinim radovima koji se lakše odlijevaju. Ni institucije koje nose autorska prava pojedinih kipara nemaju potpuno stvar pod kontrolom. “Strahovita je šteta napravljena za skulpturu! Dileri nude galerijama odljeve velikih imena po 200-300 eura. Ti su odljevi na razini suvenira, a kupcima se prodaju za 20-25 tisuća kuna”, rekao je jedan izvor i dodao: “Već mi je dosta tog Kršinića i njegova, post mortem, 156. odljeva jedne skulpture! Čak i u Konturinu katalogu ima nekih vrlo dubioznih djela.” Skulptura se smatra originalom između pet i sedam odljeva, a u Engleskoj je dopušteno do devet komada, dok se svi dalji odljevi označavaju kao faksimili ili multipli i imaju sasvim drugačiju cijenu. Danas se skulptura sve više tretira kao i grafika, kao umjetnost multioriginala, pa se i do 200 odljeva prodaju kao originali. Prihvaćena je teza da je nešto original dok je god autor živ i potpisuje odljeve pod brojem te bi se tek nakon smrti umjetnika kalup trebao uništiti ili specijalno označiti kao multipl i po niskoj cijeni ponuditi na tržištu. Damir Ujević, ravnatelj Ljevaonice umjetnina Ujević, jedine ovlaštene ljevaonice u državi uz Ljevaonicu umjetnina ALU, rekao je za Nacional kako podržava tu tezu i da ona nije nelogična, ali da uz potpis na odljevu s brojem mora ići i certifikat. “Kod mene kipari redovito kontroliraju odljeve svojih skulptura, nadgledaju proces. U Veneciji sam svojedobno kupio Dalijevu skulpturu br. 230, a u njegovoj je monografiji stajalo kako je sam Dali odljeve svojih skulptura do broja 300 smatrao legitimnima. Kršinić je svojedobno uhvatio neke ljude u Ljevaonici ALU kako muljaju s njegovim odljevima, ali ih je zamolio da barem ne idu ispod cijene, pa ako to ljudi vole, neka ih imaju.” Isprovociran temom, Ujević je dodao kako bi trebalo istražiti zašto Ministarstvo kulture sve ove godine uzima ponude jedino od Ljevaonice ALU, navodno bez natječaja, a to je mimo zakona. “Rade se veliki, ozbiljni poslovi i nije mali novac u igri. Legalno prikrivati neke muljaže nije u redu. Zašto bih šutio o tome? Šef Ljevaonice očito ima u Ministarstvu svoje ljude bez obzira na to tko je na vlasti”, bio je revoltiran Ujević, kod kojega skulpture odlijevaju najpoznatiji suvremeni hrvatski kipari. Nekoliko Nacionalovih izvora s terena potvrdilo je da jedan od putova nedopuštenih odljeva i danas navodno završava u Ljevaonici ALU.

Svim hrvatskim kupcima umjetnina jedan zagrebački galerist dao je najbolji savjet: “Kada kupujete slike svojim novcem, jako pazite. Nije sve tako crno. Ima mnogo znalaca u Zagrebu. Treba kupovati isključivo u provjerenim galerijama koje su bez afera i čiji su vlasnici već dugo u poslu. Do svačijeg se telefona može doći za savjet ili ekspertizu ako se želi, nemojte to zaboraviti.”

Komentiraj