‘Pandemija i potresi promijenili su proizvodnju i konzumaciju kulture, a to se ne spominje u većini izbornih programa’

Stranački podobni kadrovi, klijentelizam, upravljanje Gradom kao OPG-om – tako se doživljavaju kultura i dosadašnje upravljanje Zagrebom, a Nacional je istražio kakvi su programi za kulturu kandidata i stranaka koji će na izbore 16. svibnja

Fotografije Predstojeći lokalni izbori u Zagrebu zanimljivi su ne samo zato što će sigurno na čelo grada nakon 20 godina – zbog smrti Milana Bandića – doći potpuno novi kandidat. Osim velikog broja zainteresiranih za poziciju gradonačelnika ili gradonačelnice, zanimljivo je promatrati i što svi ti silni kandidati u svom programu nude u području kulture. Često se svih ovih godina kultura ističe kao neinventivna, klijentelistička, s nedovoljno iskorištenim prostorima, a poseban problem ističe se nepotističko i stranačko kadroviranje u gradskim kulturnim institucijama koje je dovelo do rasula u tom sektoru. Nacional je istražio koji kandidati nude programe za kulturu u Zagrebu, kakvi su ti programi i koja rješenja se nude.

Iako je Davor Filipović, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika, dobio priliku za predstavljanje svog programa za kulturu, nije odgovorio na upit Nacionala. Vesna Škare-Ožbolt, nezavisna kandidatkinja, obećala je poslati odgovore o svom programu za kulturu u Zagrebu, ali nije to učinila na vrijeme. Kako će izgledati kulturna politika u Zagrebu, što će biti prioriteti i fokus, kako će riješiti brojne probleme i koji su najveći, za Nacional su rekli sljedeći kandidati – Joško Klisović iz SDP-a, Goran Sergej Pristaš, autor programa za kulturu Možemo!, Iva Rem, zamjenica Zvonimira Troskota, Mostova kandidata za gradonačelnika, Marko Torjanac, kandidat za zamjenika gradonačelnice Anke Mrak Taritaš iz Glasa te Ana Lederer iz Domovinskog pokreta, kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika ako Miroslav Škoro pobijedi na izborima.

Unatoč tome što se može činiti da su svjetonazorski jako različiti, Nacionalovi sugovornici slažu se u nekim aspektima kad je kulturna politika u pitanju. Osim u ocjeni da je i kultura u Zagrebu prepuna nepotizma i stranački podobnih kadrova, gotovo svi kandidati slažu se i u tome da treba obnoviti postojeće ili izgraditi nove prostore – primjerice Gredelj ili Paromlin – koji bi mogli biti centri za kulturu, a poseban je fokus stavljen na djecu i mlade.

Goran Sergej Pristaš iz Možemo!, dramaturg i profesor na Akademiji dramske umjetnosti, suosnivač i član BADco.-a, kolektiva za izvedbene umjetnosti, kaže da su on i njegovi kolege autori programa za kulturu fokus u posljednje vrijeme, razumljivo, prebacili na potres odnosno na potrebu obnove kulturne infrastrukture koja je uništena u potresu:

„Drugi fokusi su restrukturiranje upravljanja sustavom, snažnije otvaranje ustanova prema svom polju i građanima te povećana dostupnost kulturnih sadržaja i infrastrukture kako kvartovski tako i socioekonomski. U Zagrebu su brojni objekti kulture stradali tijekom potresa, ali su brojni bili prepušteni propadanju i prije toga. Lisinski je nefunkcionalan, Gavella, ali i prostori brojnih manjih organizacija. Cilj nam je po hitnom pregledu stanja gdje god je moguće obnovu vezati uz konstrukcijsku i energetsku obnovu prema modelu koji smo razradili sa svjetski poznatim stručnjakom za postpotresnu obnovu Dariom Almesbergerom. Prema tom modelu cijena obnove je znatno niža od drugih modela obnove. Prvi val obnove financirat ćemo iz Fonda solidarnosti EU-a i to se mora potrošiti do lipnja 2022. Daljnju obnovu financirat ćemo iz vlastitih sredstava Grada, iz ITU mehanizma EU-a i uz sufinanciranje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku obnovu.“

 

‘Nezavisnu scenu zagrebačka kulturna politika uništavala je podfinanciranjem, iscrpljivanjem, otimanjem prostora i populističkim derogiranjem’, smatra Goran Sergej Pristaš iz stranke Možemo!

 

Možemo! – čiji kandidat Tomislav Tomašević ima daleko najviše šanse za ulazak u drugi krug, a kasnije i za pobjedu – dosta pozornosti daje razvoju kulturnih programa za mlade i davanju snažnije podrške nezavisnoj kulturi i poduzetništvu u kulturi. Kako kaže Pristaš, nekad su škole organizirano išle u kazališta, vodile u kina i na izložbe da djecu ‘’ne odgaja ulica’’. Danas, pak, možemo žaliti za ulicom jer je to bio još kakav-takav oblik socijalizacije:

„Ovdašnji načini samoorganizacije u kulturi i povezivanja s organizacijama mladih pokazuju uspješnost u rješavanju problema socijalne isključenosti. Nezavisna scena pokazuje maštu u stvaranju oblika povezivanja dobnih interesa mladih s kulturnim praksama do kojih neće doći intuitivno. Međutim, u našem fokusu nisu samo mladi. Dostupnost kulture i poticanje stvaralaštva građanstva je jedan od temelja naše politike.“

Pristaš smatra da je u Zagrebu po pitanjima koja se tiču nezavisne scene napravljen pomor, a ustanovama se vlada političkom ucjenom i širenjem straha:

„Scenu koja je visoko vrednovana na međunarodnoj razini, koja se diferencirala od procesa kroz koje su prolazile druge postsocijalističke zemlje, zagrebačka kulturna politika uništavala je metodom podfinanciranja, iscrpljivanja, otimanjem prostora – ZPC ili Kino Europa – i populističkog derogiranja. Sva sila umjetnika odselila je iz Zagreba i Hrvatske, isušile su se organizacije i inicijative koje su obilježile ovu kulturnu scenu, a sve je to posljedica potpune nebrige za kulturu, osim u jednom smislu – kao resursu za zapošljavanje podobnih. Zagrebačka kultura je vođena kao obiteljsko političko gospodarstvo, a u nezavisnoj kulturi nisu mogli trgovati radnim mjestima. Njihovo gazdinsko vrednovanje rada u kulturi postalo je predmetom općeg podsmijeha. Ništa bolju politiku ti uredi na čelu s menadž-agom Ivicom Lovrićem nisu imali prema institucijama. Jedini kriteriji vrednovanja koji su on i Bandić ugradili jesu politička podobnost u upravljanju, menadžeriranje bez gubitaka i prenapregnuto umnožavanje produkcije i gledatelja. Ishod je da se ustanove danas više ne mogu brinuti o cjelini područja za koje su ustanovljene, nego samo za svoje unutrašnje poslovanje koje je ugroženo primatom hiperprodukcije. Zastarjele tehnologije, nikakvo vrednovanje, ovisnost o političkoj volji – sve to proizvodi besperspektivnost u ustanovama. A s potresom i epidemijom nesigurnost je postala opsceno očita. Međutim, to će brzo biti stvar prošlosti. Pitanje je što će se učiniti? Pred nama je restrukturiranje upravljanja kulturnim sustavom u smjeru uvođenja novih kriterija za vrednovanje koji će počivati na proizvodnji kulturne vrijednosti, uključivosti i odgovornosti. Kulturna vijeća će imati veću odgovornost u vrednovanju, a upravna i kazališna vijeća za provođenje programa i organizacijski rad uprave. Ustanove trebaju veći stupanj neovisnosti, ali to ne znači bačenost na tržište nego veću institucionalnu viziju i imaginaciju.“

‘Zagrebačka kultura vođena je kao obiteljsko političko gospodarstvo, a u nezavisnoj kulturi nisu mogli trgovati radnim mjestima’, smatra Goran Sergej Pristaš, suautor programa kulture Možemo!. PHOTO: NFOTO

 

Pristaš, odnosno Možemo!, u programu spominju revitalizaciju zapuštenih prostora kao što je Gredelj. Kaže da Gredelj nije jedini prostor kojim se žele baviti. Tu su još Zagrepčanka (Klaonica), stara Uljara, prostor Paromlina, prostori koji sadrže ogromni potencijal za razvoj, na kvalitetnim lokacijama u gradu ukupne površine oko 260 tisuća m2:

„Pokojni se gradonačelnik često pozivao na Beč, ali Beč nikada nije prodavao svoje zemljište. Tamo se koriste razni modeli suradnji vremenski ograničenih koncesija. Za prostor Gredelja napravljen je niz studija od kojih je posljednja ona Studija 3LHD koja uzima u obzir zgrade pod zaštitom koje postaju okosnica središnjeg poteza. Pod zaštitom je, dakle, pet hala koje su idealni prostorni okvir za društvenu, kulturnu namjenu, ali i druge namjene. Gredelj je ključan prostor za povezivanje povijesnog centra i ostalih dijelova grada.“

Slično kao i Pristaš, i Marko Torjanac ima konkretne prijedloge koji će zaživjeti ako gradonačelnica bude Anka Mrak Taritaš, jer će on tada biti njezin gradonačelnik. Glumac, redatelj i umjetnički ravnatelj Planet arta smatra da elitističku i populističku kulturu treba zamijeniti prosvjetiteljskom i uključivom:

„Zagrebačka kultura već duže vremena, uslijed dugogodišnjih političkih pritisaka ima sve manji doseg, izolira se i sve slabije dopire do građana. Umjesto te izoliranosti potrebno je poticati što šire uključivanje građana putem programa koje smo s tim ciljem osmislili. Cilj je učiniti kulturu potrebnom, dostupnom, otvorenom i uključivom. Prije svega mora biti slobodna od pritisaka bilo kakvih partikularnih politika i interesa.“

Torjanac u programu navodi kvartovsku kulturu, odnosno veću i svrsishodniju ulogu postojećih centara za kulturu. Kako kaže, u svim dijelovima grada potrebno je ponuditi učenicima osnovnih i srednjih škola radioničku kulturu u pješačkoj udaljenosti od njihovih domova. Centrima koji nemaju prostornog kapaciteta treba omogućiti dodatne, uključujući i dislocirane radioničke i druge prostore na širem području kako bi radionička kultura i ostali sadržaji mogli biti dostupni u svakom dijelu grada. Što se ostalih programa tiče, potrebno je uspostaviti i podržati kontinuirane suradnje između centara za kulturu i nezavisne umjetničke scene kako bi centri mogli imati redovit, kvalitetan i raznolik program i time, uz kvalitetno informiranje, privući interes građana. Torjanac je isto tako spomenuo obavezno preuređenje Gredelja, ali je dao i detaljnije smjernice kako bi taj budući centar trebao izgledati:

„Gredelj vidim kao središnji zagrebački kulturno-umjetničko-obrazovni centar, centar kulture, znanja, druženja i zabave otvoren svim građanima i posjetiteljima Zagreba u kojemu će svatko moći naći nešto za sebe. Centar koji Zagrebu nasušno nedostaje. Centar koji će imati raznolik i stalan program i aktivnosti. Centar s nekoliko polivalentnih dvorana za kazalište, koncerte i filmske projekcije, s izložbenim prostorima, galerijama, knjižarama i art shopovima od umjetničkog dizajna i umjetničkih zanata do primijenjene umjetnosti. Taj centar otvara prostor godinama zapostavljenoj i pandemijom devastiranoj nezavisnoj kulturnoj sceni i poduzetništvu u kulturi i obrazovanju, ali i šire.“

‘Razvit ćemo mrežu centara za mlade. U početku planiramo uspostaviti četiri takva centra’, kaže Joško Klisović, SDP-ov kandidat za gradonačelnika. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Torjanac najavljuje povećanje budžeta za kulturu. Njegov je dogovor s Ankom Mrak Taritaš, otkrio je, da se izdvajanja za kulturu poveća na 12 posto gradskog proračuna:

„Dosadašnja gradska vlast nije ništa učinila kako bi pomogla umjetnicima osim što je zbog izbora, populistički, raspisala natječaj za potporu, i to ne svim umjetnicima, u visini jedne državne mjesečne naknade u sad već 14 mjeseci praktički stalnog umjetničkog lockdowna tijekom kojeg Bandićeva vlast ne da nije učinila ništa kako bi pomogla umjetnicima, već je konstantno minirala svaki pokušaj provedbe, na Skupštini izglasanih, potpora nezavisnoj sceni. Nezavisna scena je nakon Milana Bandića i pandemije desetkovana, posla nema, svakim je danom sve veći broj umjetnika na rubu egzistencije. U najboljem slučaju odlaze u druge poslove, a nama ne smije biti u interesu da gubimo umjetnike, da gubimo kreativni potencijal našeg grada. I radna mjesta, jer od nezavisne kulture živi i velik broj neumjetničkih profesija, također prekarnih radnika, koji već 14 mjeseci ne rade ili ne rade u svom poslu.“

Još jedna ‘’lijeva’’ kulturna politika jest i ona Joška Klisovića, SDP-ova kandidata za gradonačelnika koji će tek za koji dan objaviti detalje programa za kulturu. Kako kaže, povećanje proračuna za kulturu i transparentno financiranje kulturnih projekata i programa temeljem umjetničkih kriterija, potpora umjetnicima kroz novi centar za umjetnost koji bi sustavno promicao najvrjednija ostvarenja hrvatskih umjetnika te ih zastupao u pitanjima od njihova interesa, prenamjena dijela Zagrebačkog velesajma u Centar kreativnih i kulturnih industrija te obnova i tehnološka modernizacija objekata u kulturi, veća dostupnost kulture djeci, mladima, starijima, invalidima kroz subvencioniranje cijena ulaznica, neke su od temeljnih odrednica SDP-ove kulturne politike:

„Stanje u kulturi je kaotično i uvelike ga oslikava ad hoc donošenje odluka utemeljenih na nejasnim i sve nižim kriterijima za projekte koji se predlažu za financiranje. Takva situacija olakšava pogodovanje poslušnima i podobnima. Zalažem se za uspostavu kriterija kroz izradu vrijednosne piramide te depolitizaciju umjetničkih vijeća koja sudjeluju u odabir umjetničkih projekata koji će se financirati gradskim novcem. Kulturnom strategijom utvrdit ćemo uravnoteženu godišnju aktivnost i financiranje na svim područjima kulture i umjetnosti, a što nije dogovoreno bit će prepušteno slobodnom tržištu. Transparentnim upravljanjem i financiranjem kulture, uključivanjem umjetnika u odabir projekata za financiranje te uspostavom online platforme za prijavljivanje nepravilnosti i korupcije na web stranicama Grada, obračunat ćemo s korupcijom, pogodovanjima i nepravilnostima u kulturi. Najvažnije je transparentno i elaborirano dodjeljivanje novca iz gradskog proračuna po unaprijed definiranim umjetničkim kriterijima. Poštovat ćemo nezavisnost udruga u kulturi, a institucije kojima upravlja Grad više neće voditi podobni nego sposobni. Neće se ponoviti situacija da zagrebački umjetnici ostanu prepušteni sami sebi te da se tolerira neplaćeni umjetnički rad. Donijet ćemo i novu kulturnu strategiju koja će utvrditi potrebe u kulturi i umjetnosti Grada te će svaka sezona u svim djelatnostima biti odraz tako artikuliranih potreba.“

 

‘Sultanski stil naređivanja, zapošljavanja, urlanja i vrijeđanja suradnika, koji moraju bespogovorno izvršavati zamišljeno, doveo je grad do stanja u kojemu jesmo’, kaže Ana Lederer iz Domovinskog pokreta

 

I Klisović spominje Gredelj kao prostor koji treba prenamijeniti. Modernom urbanom revitalizacijom prostora bivše tvornice Gredelj planiraju, kaže, na tom prostoru izgraditi novu gradsku cjelinu koja bi uključivala drugu scenu HNK, zgradu Zagrebačke filharmonije, glazbene klubove i muzeje te druge kulturne sadržaje. Drugu scenu HNK i Gradsku knjižnicu kao jedne od prioritetnih projekata spomenuo je i Goran Sergej Pristaš, pa se i po tome vide sličnosti u programima. I Klisović će, kad je kultura u pitanju, pozornost usmjeriti na djecu i mlade:

„Djeca i mladi su jedan od najvažnijih prioriteta SDP-a u Zagrebu. Razvit ćemo kroz poseban projekt mrežu centara za mlade koji će biti i mjesto njihova kulturnog rada. U početku planiramo uspostaviti četiri takva centra u različitim dijelovima grada. Obnovit ćemo postojeće prostore te ojačati klupsku scenu, a vratit ćemo i Jabuku njezinoj prvotnoj namjeni. Proračun za kulturu svakako treba povećati. Nažalost, on je iz godine u godinu sve manji i to ćemo promijeniti već u prvom sljedećem proračunu. Novac ćemo osigurati kroz suzbijanje korupcije, bolje upravljanje i racionalizaciju ukupnih troškova Grada, europske fondove i stavljanje u funkciju gradske imovine kroz što ćemo uprihodovati dodatna sredstva u gradski proračun.“

Most je Nacionalu dao osnovne smjernice kulturne politike u Zagrebu koji će biti pod vodstvom Zvonimira Troskota, ako ta stranka pobijedi na izborima 16. svibnja. Njegova zamjenica Iva Rem, autorica programa za kulturu, inače poduzetnica u kulturi s 20-godišnjem iskustvu u kulturi kao umjetnica i event menadžerica, kao jedan od prioriteta navodi potrebu izgradnje koncertne dvorane od tisuću mjesta, za što imaju i prijedloge dviju lokacija:

„Ova dvorana potreba je u kulturi grada te se već godinama spominje i obećava. Otvorili bismo prazne gradske prostore i za korisnike iz kulture, ali i poduzetnike i obrtnike te za dobivanje prostora promijenili način bodovanja i pojednostavili postupak. Uveli bismo retroaktivnu financijsku pomoć svim stradalim neovisnim korisnicima u kulturi koji su tijekom korona-krize itekako nastradali smanjenjem obujma posla, koja bi se isplaćivala krajem 2021. za sve mjesece u kojima je tim korisnicima bio zabranjen rad. Objavljivanje natječaja i rezultati za projekte u kulturi, kao i za međunarodnu suradnju pomakli bi se godinu dana unaprijed kako bismo organizatorima omogućili normalno planiranje jer sa sadašnjim rokovima praktički je nemoguće organiziranje i planiranje financija za programe.“

Ako Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret pobijede na izborima 16. svibnja, autorica programa za kulturu Ana Lederer i Slaven Dobrović bit će Škorini zamjenici. PHOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

 

U Mostu isto tako velik problem vide u kadroviranju po gradskim kulturnim ustanovama. Kako kaže Iva Rem, Grad mora prodisati, svaki zaposlenik mora znati svoj opis posla i isto se mora kontrolirati i ocjenjivati kao i u svim uspješnim tvrtkama. Potrebno je i pogledati produktivnost pojedinih gradskih institucija i ustanova u kulturi prema broju zaposlenih i održanim projektima te na isti način vidjeti kako da sve bolje profunkcionira i gdje se i za što se pojedini novac ulaže:

„Stranačka prisutnost, korupcija i nepotizam ne smiju biti faktor te ako postoje se moraju kažnjavati. Sve nove natječaje radili bismo putem javnih natječaja, otvoreno i transparentno te gradsku upravu punili kvalitetnim i obrazovanim ljudima. Natječaji bi bili javno raspisani, na natječaje bi se mogao prijaviti bilo tko iz struke, opet bez nepotizma i korupcije te vjerujemo da bi to funkcioniralo. Proračun za kulturu u ovom trenutku i s ovakvim financijskim stanjem Grada općenito je adekvatan. Međutim, mišljenja smo da se unutar toga budžeta novac isplaćuje itekako neadekvatno. Potrebno je uvesti obavezu prilaganja adekvatne dokumentacije kod prijava projekata, ali i strože kontroliranje provođenja projekata i analize završnih izvještaja. Čak i za veliki broj natječaja raspisanih od Grada, ali i gradskih institucija ne postoji javno objavljivanje rezultata te se uopće za neke natječaje ne zna tko je i kolike iznose dobio. Također, potrebno je uvesti zabranu ‘samofinanciranja’ te vijećima za kulturu – odnosno njihovim članovima – zabraniti da financiraju projekte u koje su sami uključeni. Potrebna je reorganizacija rada Gradskog ureda za kulturu te veće uključivanje i financiranje iz europskih fondova.“

Miroslav Škoro kandidat je Domovinskog pokreta za gradonačelnika, a njegova zamjenica ako pobijede na izborima bit će Ana Lederer, teatrologinja i bivša intendantica HNK u Zagrebu u dva mandata. Zanimljivo je da su osnovne smjernice njihova programa vrlo slične onima ostalih kandidata. Ana Lederer je i autorica programa Domovinskog pokreta za kulturu u Gradu, gdje najveći problem vidi u načinu upravljanja Gradom kojeg je jedan čovjek dvadeset godina doživljavao kao svoj privatni posjed:

„Sedam mjeseci bila sam pročelnica za kulturu pa sam iz prve ruke imala prigode upoznati taj i takav modus operandi, ne uklapajući se u sustav odnosno koruptivnu zajednicu. Kao što sam to mnogo puta do sada rekla: bila je to obostrana pogreška, kriva procjena o mogućoj suradnji, i s moje i sa strane pokojnog gradonačelnika. Taj vladarski sultanski stil naređivanja, zapošljavanja, urlanja i vrijeđanja suradnika koji moraju bespogovorno izvršavati zamišljeno, doveo je grad do stanja u kojemu jesmo. Kultura je Bandiću i njegovim čelnim izvršiteljima bila posljednjih godina samo prostor zapošljavanja raznih svojih ‘Milkica’ kao i dvojbenih kriterija u financiranju programa. Od osoba koje su vodile kulturu i obrazovanje, a mislim na tandem Tedi Lušetić & Ivica Lovrić, nije se ni moglo očekivati da imaju viziju i kriterije: jer ‘vizionar’ je bio samo jedan. U kratkom vremenu, prije dvije godine izvrsno surađujući sa savjetnicima za različita područja kulture u Uredu, imala sam prigode snimiti stanje kulturnih ustanova i programa, pa sad ne trebam puno vremena za upoznavanje s problematikom iznutra. Ne mislimo se ni s kim obračunavati, ali planiramo krucijalne promjene kriterija, sustava i načina upravljanja, iako znam iz iskustva da ne treba imati iluzija kako se duboko ukorijenjene navike sustava mogu lako i brzo promijeniti.“

Marko Torjanac, kandidat za zamjenika kandidatkinje Anke Mrak Taritaš, najavio je povećanje proračuna za kulturu na 12 posto. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Ana Lederer kaže da su opći strateški ciljevi Domovinskog pokreta obnova potresom oštećenih ustanova u kulturi, obnova zgrada i infrastrukture kulturnih ustanova, izrada nove strategije, poticanje razvoja različitih kulturnih djelatnosti i umjetničkoga stvaralaštva, zaštita, očuvanje i ulaganje u razvoj kulturne baštine, ali sve na novim programskim i financijskim kriterijima:

„Posebno su nam važni programi poticanja sudjelovanja građana u kulturnom životu. Izdvojila bih još pokretanje projekata izgradnje novih kulturnih ustanova: dvorane Zagrebačke filharmonije, multifunkcionalnog izvedbenog centra, nove gradske knjižnice, novog glazbenog kazališta, obnove dvorane i prostora Pučkog otvorenog učilišta, ali i poticanje otvaranja novih muzeja adaptiranjem postojećih neiskorištenih gradskih prostora – kazališnog muzeja, muzeja fotografije, muzeja glazbe, muzeja filma te prije svega rješavanje problema muzejskih depoa. Svakako, stvaranje uvjeta za razvoj kulturnih i kreativnih industrija te za inovativno poduzetništvo u kulturi.“

Kako kaže Ana Lederer, drastično se smanjuje interes za kulturu, o čemu je već 2015. govorila Strategija kulturnog i kreativnog razvitka grada Zagreba 2015.-2022., jer građani smatraju kako je prevelik broj kulturnih programa prosječne kvalitete, a mala ponuda vrhunskih. Provedena analiza mišljenja publike govori, kaže Ana Lederer, i da je kulturna ponuda Zagreba dostatna, ali sadržaj, kvaliteta i teritorijalna zastupljenost nisu prilagođeni potrebama:

„U tom kontekstu treba sagledati i problem centara za kulturu i sličnih nedefiniranih, ali potencijalnih prostora. Već trideset godina nema ideje što su centri za kulturu – što znače za kvartove, kakva je kvaliteta programa, imaju li publike i koja su joj očekivanja, za koju vrstu produkcije i jesu li prostorno adekvatno opremljeni… pitanja je za analizu mnogo. Između ostaloga u prijedlozima kratkoročnih aktivnosti navodimo i ‘poticanje novih programa centara za kulturu kao kulturnih središta kvartova’’’.

 

‘Zagrebačka kultura već dugo uslijed dugogodišnjih političkih pritisaka ima sve manji doseg, izolira se i sve slabije dopire do građana. Treba poticati uključivanje građana’, smatra Marko Torjanac

 

Mario Kikaš, istraživač u polju kulturnih politika, objasnio je što znači pojam kulturna politika i postoji li ona u Zagrebu. Kako kaže, svi veći hrvatski gradovi, uključujući i glavni grad, imaju izrađene strategije svog kulturnog razvoja koje su svojevremeno izglasala njihova predstavnička tijela. Na to nas je obvezalo sudjelovanje u kandidacijskom procesu za izbor Europske prijestolnice kulture 2020. godine. I to je ono što imamo eksplicitno od kulturnih politika:

„Tome možemo pridodati i godišnje proračune, odnosno onaj dio koji se odnosi na kulturne institucije i izvaninstitucionalnu kulturu da dobijemo ono na što se kod nas danas svodi kulturne politike. U tom smislu, Zagreb ima kulturne politike. Kakve su pak te kulturne politike iz perspektive radnika u kulturi, korisnika kulturnih programa – dakle publike – sasvim je drugo pitanje za koje nam treba i određeni etnografski uvid. Mogu samo reći da su se posljednjih godina, od kulturnih radnika, prosvjedovali plesači i plesačice suvremenog plesa zbog tretiranja Zagrebačkog plesnog centra od strane gradske vlasti. Nedavno su prosvjed imali i zaposlenici HNK. Kao redovan korisnik Knjižnica grada Zagreba, čini mi se da se u njihovu infrastrukturu nije uložilo gotovo ništa zadnjih 20 godina. Javni prostor kao bitan aspekt kulture i života grada je potpuno uzurpiran i to u gradu u kojem su se neka od najvažnijih događaja suvremene umjetnosti upravo odvijala u javnom prostoru, na ulicama grada.“

Kad su u pitanju izborni programi za kulturu pojedinih stranka ili kandidata za gradonačelnika, Kikaš kaže da mu je horizont očekivanja u bitnome sužen jer se iz godine u godinu u političkim programima, što za lokalne što za nacionalne izbore, paragrafi posvećeni kulturi svode na floskule i copy-paste metode iz nekih ranijih ili pak tuđih programa. U većini programa, navodi, naći će se sintagme o povećanju kulturnog sadržaja, inkluziji ugroženih skupina u kulturni život, promjeni politike kadroviranja u kulturi:

„Zaključak je da je riječ o pukom zadovoljavanju forme. Pritom ne mislim da je u tome pristupu jedina žrtva kultura. Prateći dosadašnju kampanju, samo se potvrđuje dominacija PR pristupa politici i političkoj mobilizaciji glasača. Program je tu da zadovolji određenu PR formu. U tom kontekstu i poglavlja o kulturi mogu biti samo manjkava. Čast izuzecima, naravno. Ono što posebice dolazi do izražaja jest to da u većini programa potpuno izostaje bavljenje situacijom koja je zadesila kulturni sektor posljednjih godinu i više dana, a posebice u Zagrebu. Naravno, mislim na pandemiju koja je uvelike promijenila proizvodnju i konzumaciju kulture, a onda je tu i potres koji je doslovno uništio neke od bitnih kulturnih institucija u gradu, poput Muzeja za umjetnost i obrt. U tom smislu, ne da fali dubinskog pristupa kulturi, nego čak i onog površinskog jer se ne adresira izvanredna situacija koja je pogodila kulturne radnike i institucije.“

Mario Kikaš, istraživač u polju kulturnih politika, istaknuo je program platforme Možemo! s fokusom na raznolikost Zagreba i njegove kulture

 

Kikaš je dao neke usporedbe programa i osnovne smjernice koje su zanimljive za neke kandidate ili stranke. Kikaš navodi:

HDZ na ove izbore i na lokalnu vlast gleda kao produžetak parlamentarnih izbora prošle godine. Drugim riječima, ne natječu se tu neki specifični kandidati, nego Vlada na čelu s Plenkovićem. Tako su i pristupili programu koji su nazvali Sad je bitno, gdje se kultura spominje u kontekstu stranačke ideologije, gdje je naglasak na specifičnom nacionalnom kulturnom identitetu i kroz nekritički zagovor kulturnih industrija u daljnjem razvoju države. Kako će se te industrije razvijati? Koji je njihov utjecaj na lokalnu zajednicu, na tržište rada, na okoliš? Pogotovo u kontekstu Hrvatske u kojoj je kulturna industrija često razvijana paralelno s turističkom industrijom kroz različite masovne evente ili kao destinacija za snimanje hollywoodskih produkcija. O tome koja je perspektiva takve industrije u post-covid svijetu nema ni riječi. SDP-ov kandidat zasad nije posvetio puno prostora kulturi. Njegova temeljna izborna poruka je antikorupcijska, što dovoljno govori o njihovoj inovativnosti, a i o kadrovskoj i intelektualnoj krizi u kojoj se nalazi stranka. Ako mogu biti politički prorok: izbori se ne dobivaju na taj način. Ili da iskoristim rečenicu bivšeg čelnika te stranke: Šaraj malo, brate.“

 

‘HDZ ove izbore gleda kao produžetak parlamentarnih, ne natječu se kandidati, nego Vlada i Plenković. SDP-ova temeljna poruka je antikorupcijska što dovoljno govori o krizi u toj stranci’, kaže Mario Kikaš

 

Kikaš se osvrnuo i na programe drugih kandidata i stranaka:

„Mostov program je postao poznat tako što ga je plagirala Vesna Škare-Ožbolt, a inače riječ je o njihovu programu od 2017. do 2021. Što misle nakon 2021. s kulturom ne možemo saznati iz programa, a još manje iz izjava njihova kandidata. Tamo je stavljen naglasak na sive zone u kojima su se zagrebačke kulturne institucije našle za vrijeme vlasti Milana Bandića, ali jednako tako nedostaje konkretizacije, pogotovo u smislu kulturnog života u kvartovima, što bi trebao biti fokus jedne prave gradske kulturne politike. Miroslav Škoro, odnosno njegov Domovinski pokret, prati tekst postojeće Strategije kulturnog razvoja Zagreba s naglaskom na očuvanju i obnovi baštine te, u skladu s njihovom ideologijom, profiliranje kulturne ponude koja će održavati hrvatski nacionalni identitet. U tom kontekstu izdvajaju se poruke i programi zeleno-lijeve koalicije koja je u prvoj fazi kampanje stavila naglasak upravo na svoj program, što nije ni čudno s obzirom na kadrovske kapacitete te političke opcije koju čine ljudi sa zavidnim karijerama u akademiji, ali i kulturi. Riječ je o progresivnom političkom programu koji naglasak stavlja na raznolikost Zagreba i njegove kulture, na demokratizaciju procesa odlučivanja, na socijalnu situaciju radnika u kulturi koji se nalaze u prekarnim radnim odnosima i na bitnu ulogu kulturnih centara. U tom smislu, komparativno gledajući, program Možemo! je jedini dubinski pristupio ovom sektoru. Naravno, ostaje pitanje koliko će taj program biti moguće ostvariti s obzirom na raspored stranačkih mandata u Skupštini, ali i financijsku situaciju koja će zateći gradonačelnika koji će po svim do sada objavljenim anketama doći upravo iz ove opcije.“

Naravno, prekid kontinuiteta dosadašnjeg upravljanja samo po sebi je bitan politički rez, smatra Kikaš. Kadrovska politika je u tom smislu najvažniji prvi korak, a iz toga proizlaze i sve druge promjene. Ona će uvelike ovisiti o političkoj konstelaciji u gradskoj skupštini i o zatečenom stanju na terenu, u upravi. To vrijedi i za sve druge sektore.

Komentiraj