OZREN ŽUNEC: ‘Ušao sam u savjet platforme Možemo! jer je za Bandićeve vladavine Zagrebom demokracija bila samo privid’

Umirovljeni sveučilišni profesor govori zašto je, s nizom uglednih intelektualaca, postao članom Savjeta za Zagreb političke platforme Možemo!, objašnjava zbog čega podržava Tomislava Tomaševića te zašto misli da je Zlatko Hasanbegović politički stand-up komičar

Uoči drugog kruga lokalnih izbora u Zagrebu razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom Ozrenom Žunecom, koji je objasnio zašto se uključio u Savjet za Zagreb političke platforme Možemo! i podržava kandidaturu Tomislava Tomaševića za gradonačelnika. Uz Žuneca u Savjetu je niz stručnjaka i sveučilišnih profesora, među njima i Ivo Bićanić, sveučilišni profesor makroekonomije koji je prvi u Jugoslaviji preveo britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, utemeljitelja makroekonomije. Članovi Savjeta su i Dario Almesberger, specijalist za obnovu poslije potresa, Ratko Bajakić, financijski stručnjak, Hildegard Auf-Franić, arhitektica i sveučilišna profesorica, Borislav Doklestić, arhitekt i urbanist,  Jasenka Grujić, liječnica i stručnjakinja za reproduktivno zdravlje, Mirjana Matešić, stručnjakinja za društveno odgovorno poslovanje i održivi razvoj, Nataša Janjev Holcer, biologinja i stručnjakinja za zdravstvenu ekologiju, Tomislav Paškvalin, dvostruki zlatni olimpijac i stručnjak za razvoj sporta, Vinko Uhlik, arhitekt, urbanist i akademski slikar, Dunja Vejzović, operna pjevačica i glazbena pedagoginja, Darko Znaor, stručnjak za ekološku poljoprivredu i zaštitu okoliša, i Sanja Iveković, umjetnica, dizajnerica i feministkinja.

Nacionalov sugovornik Ozren Žunec umirovljeni je sveučilišni profesor i bivši predstojnik Katedre za vojnu sociologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a bio je i nastavnik na Vojnim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Ratnoj školi na Hrvatskom vojnom učilištu i drugdje. Autor je i mnogih radova o ratu u Hrvatskoj i knjiga „Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“ (dva sveska, 2007.); „Oficir i časnik – Prelasci vojnih profesionalaca iz Jugoslavenske narodne armije u Hrvatsku vojsku“ (2013., sa suradnicima); „Rat i društvo – Ogledi iz sociologije vojske i rata“ (1998.); „Planet mina. Taktičko-tehnički, humanitarni, socijalni, ekološki i međunarodnopravni aspekti uporabe kopnenih mina u suvremenom ratu“ (1997.). Pored sociologije vojske i rata, područja njegova znanstvenog interesa i nastavničke prakse uključuju i povijest filozofije i antropologiju, o čemu je napisao knjige „Iskonska narav: Aristofanov govor u Platonovu Simpoziju i Parmenidova dva puta“ (2015.) i „Mimesis. Grčko iskustvo svijeta i umjetnosti do Platona“ (1988.). Žunec je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu i bio je jedan od najobrazovanijih časnika. Od 1991. do 1993. obnašao je dužnost stožernog časnika Gradskog štaba Teritorijalne obrane, kasnije Zapovjedništva operativne grupe Zagreb i Zapovjedništva obrane grada Zagreba. Ranjen je na pokupskom bojištu, a od 16. veljače do 24. svibnja 2000. godine obnašao je dužnost ravnatelja jedne od tadašnjih sigurnosnih službi, HIS-a, prethodnika današnje SOA-e.

‘Imam 71 godinu i kad s opterećenim biciklom idem s placa ili iz grada doma u Novi Zagreb, pitam se kad ću na tim stepenicama slomiti vrat. Dosadašnja gradska uprava bila je u tom pogledu korifej automobilističke kulture pa čak i automobilističkog šovinizma. Platforma Možemo! u tom pogledu može i odigrat će važne pomake’, kaže profesor Ozren Žunec. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: Prošloga tjedna održana je sjednica Vijeća za obranu na kojoj su predsjednik i premijer razgovarali o nabavi višenamjenskog borbenog zrakoplova. Može li se sada očekivati završetak javne prepirke premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića?

Koliko se može zaključiti iz medijskih izvješća, razgovori predsjednika i premijera oko nabave borbenih zrakoplova završili su slaganjem i dogovorom. To nipošto ne znači da će i ostala pitanja u kojima Vlada i predsjednik „suodlučuju“ – primjerice, pitanje čelnika Vrhovnog suda i veleposlanika ili šefova službi – isto tako završiti. Uostalom, oko izbora borbenog zrakoplova i do sada između njih nije bjesnio neki vidljiviji sukob. Možda bi i inače bilo dobro da prvo sjednu zajedno, a onda daju izjave. Moje životno iskustvo govori da žestina konflikta znatno opada ako s drugom stranom malo posjedimo.

NACIONAL: Umirovljeni pilot Ivan Selak rekao je prošloga tjedna da ako mislimo da smo dovoljno bogati za kupnju američkih F16 Viper Block ili francuskih Rafaela i da ćemo tako riješiti probleme vojnog zrakoplovstva, onda da ih i kupimo. Pariz je, navodno, ponudio minimalno dvogodišnji poček u plaćanju uz višegodišnje razdoblje otplate, a SAD za svoju ponudu od 12 zrakoplova navodno traži 1,5 milijardi dolara. Detalji aranžmana, doduše, još se ne znaju. Za koju smo varijantu dovoljno bogati?

To je ogroman novac, koja god varijanta da se izabere. No to je trošak koji ne možemo izbjeći ako želimo biti država. Države, naime, imaju obavezu kontrolirati i braniti svoj zračni prostor i to mogu činiti ili vlastitim ratnim zrakoplovstvom ili tu funkciju dati u „podnajam“, da im neko drugo zrakoplovstvo daje tu uslugu. Ali i to košta veliki novac jer outsourcing ionako nije uvijek najjeftinija opcija. S druge strane, postojanje makar i malene eskadrile može omogućiti razvoj i nekih drugih pratećih kapaciteta, primjerice remonta ili obrazovanja kadrova, koji mogu biti ponuđeni i drugima i onda kroz komercijalne poslove vratiti barem dio uloženog novca. Osnovna stvar je da je tu funkciju nužno imati, da su ti troškovi zadani statusom Hrvatske kao države te dodatno njenim obvezama kao članice EU-a i NATO-a. Vojska košta.

NACIONAL: Zagrebom se najčešće krećete biciklom. Je li i to jedan od razloga što ste se priključili Savjetu poznatih stručnjaka koji podržavaju Možemo!?

Da. I to je jedan od razloga. Bicikl je zdrav, održiv, višestruko koristan i brz način transporta Zagrebom. Na kraćim relacijama brži je i od tramvaja i od automobila. Taj oblik prometa trebamo podupirati i unapređivati, gradnjom infrastrukture i promidžbom. Pod dosadašnjom gradskom upravom biciklističkom se prometu pristupalo stihijski, radile bi se biciklističke staze u dužini od nekoliko desetaka metara oko novih ili rekonstruiranih križanja, nisu građene transverzale, a staze bi završavale u uličnim stupovima ili nadstrešnicama autobusnih stajališta. Kad je rotor Jadranskog mosta bio u rekonstrukciji, sagrađeni su kilometri pomoćnih cesta i promet je obilazeći gradilište dobro tekao. Sada, kad je zbog rekonstrukcije zatvoren Savski most, koji je jedina poveznica biciklističkog i pješačkog prometa između zapadnih dijelova grada na lijevoj i na desnoj obali Save, nije napravljeno ništa da bi se biciklima omogućilo da zaobiđu gradilište, nego bicikle treba nositi preko stepenica na Jadranski most. Imam 71 godinu i kad s opterećenim biciklom idem s placa ili iz grada doma u Novi Zagreb, pitam se kad ću na tim stepenicama slomiti vrat. Dosadašnja gradska uprava bila je u tom pogledu korifej automobilističke kulture, pa čak i automobilističkog šovinizma. Platforma Možemo! u tom pogledu može i odigrat će važne pomake.

 

‘U platformi Možemo prepoznao sam taj isključivi javni interes koji se brani i zagovara pa se ne može podvesti pod ičiji privatni interes, što se inače u politici događa. Te ljude sam kao takve prepoznao’

 

NACIONAL: Jesu li vam Tomaševićeve ideje privlačne i zbog znanja i iskustva koje je stekao kroz studij u Cambridgeu?

Nisu samo zbog toga. Tomašević je dugo radio u Zelenoj akciji i kroz udruge pa se i kroz te djelatnosti i aktivnosti profilirao, i to prije Cambridgea. Udruge, naime, a čini se da to ljudi koji nisu upoznati s tom scenom ne znaju, rade na projektima istraživanja i rješavanja određenih problema, uključivo ekoloških i urbanih, tako da im je problemski pristup normalan način rada. Nisam upoznat s kurikulumom Senfova studija u Cambridgeu, ali sam siguran da je i to utjecalo na razvoj takvih ideja.

NACIONAL: Ipak, na Cambridgeu je magistrirao urbani menadžment?

Mnogi su govorili da je Tomislav Tomašević čovjek jedne ideje – a to je navodno bio projekt rušenja gradonačelnika Milana Bandića. Ali ni za Bandićeva života nije bila stvar u njegovu rušenju, nego uopće u rušenju sistema uspostavljenog u državi, a pogotovo onog koji je funkcionirao u Zagrebu. Riječ je o sustavu klijentelizma i korupcije, osobnih interesa pod krinkom općih interesa – i to je bio ključni problem. Tomaševićev aktivizam koji mu mnogi prigovaraju navodno ga diskreditira kao menadžera, ali mislim da mu ni taj moment ne predstavlja minus. Jer ako je dosadašnje upravljanje gradom bilo menadžment, a vidimo kakve je katastrofalne posljedice imalo, onda je menedžmenta dosta i potrebno je smisliti i upogoniti neki novi način upravljanja gradom. Takozvani menadžment je Zagreb odveo u velike, dobrim dijelom i nepoznate dugove i svakojake ugovore. Menadžeri takvog menadžmenta gradu više nisu potrebni. Mene upravo Tomaševićev aktivistički element zato i privlači što je način da se drugim, svježim početkom pokuša nadomjestiti jedan štetni sustav.

NACIONAL: Zašto se aktivizmu, pa tako i Tomaševićevom aktivizmu, u javnom prostoru nastoji dodijeliti negativan predznak?

Aktivizam u javnim politikama nastoji se derogirati kao anarhističko, u svojoj biti neusredotočeno i u bitnom besciljno prosvjedovanje protiv svega, kao iracionalno, pubertetsko mahnitanje protiv sistema. Menadžment, nasuprot tome, prikazuje se kao ozbiljno, konstruktivno, društveno korisno djelovanje društveno uglednih eksperata i javnih djelatnika, čak i onda kad je riječ o tome da, primjerice, Grad neki veći urbani uređaj kupi na kredit kod banke, onda tu istu stvar proda istoj banci za kešovinu – koji novac onda kapilarno ishlapi kroz preplaćene stupiće, nadstrešnice, zahode i druge financijske dosjetke – da bi na kraju Grad tu istu stvar uzeo od banke na leasing. Dakle, plaćamo više nego dvostruko. Vic koji sam neki dan čuo – da Zagreb nema metro jer kod njegove gradnje nema otkupa zemljišta – bolje nego mnoge pravosudne istrage pokazuje o čemu je kod nas riječ. Aktivizam, vođen u pravilu idealima, znači unošenje etičke i moralne dimenzije u menadžment te mu je utoliko prijeko potrebna dopuna.

NACIONAL: Platforma Možemo! gotovo je sama pobijedila na izborima za Gradsku skupštinu Zagreba. Nedostaje joj jedan zastupnik da sama, i bez SDP-a, ima natpolovičnu većinu, a Tomislav Tomašević ušao je u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba u velikom vodstvu. Koliko mu je opasan protivnik Miroslav Škoro? Zlatko Hasanbegović iz Domovinskog pokreta optužio je Tomaševića i da je „prikriveni lezbist“. Što ćete odgovoriti Hasanbegoviću?

Ako je Škoro oponent u ovoj posljednjoj utrci, onda tu nešto nije u redu. Naime, cijela se stvar iz manje ili više usredotočene diskusije o gradskim problemima iz prvog kruga, u drugom krugu tragikomično pretvorila u svjetonazorski „sukob“, čemu na lokalnim izborima zaista nema mjesta. Time je Zagreb, nezasluženo i nepotrebno, a i posve kontraproduktivno, postao parodija politike i još jedan „clochemerle“. Gospodinu doktoru Hasanbegoviću ne bih ništa „odgovorio“ jer nije običaj da se stand-up komičarima odgovara, nego im se plješče i viče „bravo“. On je više od svih pokazao prazninu, retoričku ispuhanost, bezidejnost i, što je najgore, mizantropsko podcjenjivanje građana kad pretpostavlja da će etikete „lezbostaljinizma“, „soroševskog đenderizma“, „pseudokomunalnog vegetarijanstva“ ili „urbanovrtlarskog homoboljševizma“ – kako su njegov diskurs u roku od nekoliko minuta ismijavale internetske meme – ikoga potaknuti da promijeni mišljenje o tome za koga glasati te ljude uvjeriti da se na zagrebačkim mjesnim izborima „brani zapadna civilizacija“. Doktor Hasanbegović mnogo pomaže da se shvati što jest, a što nije predmet gradske politike i time zapravo radi u korist opcije koju vjeruje da svojim istupima ruši.

 

‘Zahvaljujući Škori, u drugom krugu cijela se stvar tragikomično pretvorila u svjetonazorski ‘sukob’, čemu na lokalnim izborima zaista nema mjesta. Time je Zagreb postao parodija politike’

 

NACIONAL: S obzirom na zvučna imena profesora u Savjetu platforme Možemo! – jeste li neka vrsta vlade u sjeni, koja se priprema smijeniti i vladu HDZ-a?

Vlada u sjeni je naziv za strukture opozicije koje oponiraju vladi koja je na poziciji. Možemo! pak na ovim izborima dolazi na vlast samo lokalno pa je „vlada u sjeni“ kao operativni politički termin u konkretnom slučaju neprimjeren. S druge strane, ako se pod „vladom u sjeni“ misli na nekakvu zakulisnu kamarilu koja vuče konce dok javno istaknute marionete plešu, onda taj naziv posebno odlučno odbijam. U principu sam protiv bilo kakvih zakulisnih igara. Savjet je, kako sam ga ja shvatio, oblik potpore javnih osoba platformi Možemo! a može preko svojih članova u polju njihove stručnosti i iskustva pomoći u profiliranju određenih javnih politika.

NACIONAL: Zašto su gradski izbori toliko važni?

Dimenzija grada eminentno je i politička dimenzija. Grad je, povijesno gledano, mjesto u kojem je politika upravo i nastala. To je prostor složene zajednice koja u sebi objedinjava sve one funkcije koje čine civilizirani život, od obrazovanja, ekonomije, kulture i drugog. Država to isto sve sabire, ali ne na jednom mjestu i kao organsku cjelinu. Grad je, osim toga, mjesto u kojem mišljenje i mogućnost participacije građana najviše dolaze do izražaja. Gradska razina mi je privlačnija od nacionalne, koja je anonimna. U gradu je moguć ako ne povratak, a onda barem naslanjanje na tradiciju grčkog polisa u kojem je demokracija nastala. Razlika grčke demokracije u odnosu na ovu današnju u tome je što je u Grčkoj demokracija bila direktna, a današnja demokracija je predstavnička, utemeljena na izborima, tako da su usporedbe i izjednačavanja nemogući. Zagreb je nekoliko puta veći od svakog grčkog polisa pa je i iz tih razloga direktna demokracija nemoguća, a i politika je anonimnija. Ali grad je još uvijek relativno mala zajednica s prisnijim odnosima među ljudima. To nije nevažno za stvaranje poleta i dobre atmosfere.

NACIONAL: Kako je Zagreb vođen u proteklim desetljećima, na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem?

U Zagrebu je bio privid demokracije. Demokracija samo po formi. Sve su se demokratske forme vrlo jednostavno izigravale. Imamo zakone koji se rastežu i natežu, zakone u kojima postoji masa rupa. Kada ljudi ne slijede duh zakona, nego samo slovo zakona, moguće su zlouporabe. Zašto postoje zakoni? Da se stvari urede tako da bi ljudi bolje živjeli. No ako nam to nije cilj, onda tražimo rupe u tim zakonima kako bi samo nekima bilo bolje. I to je jedan od razloga što sam se uključio u ovaj Savjet oko platforme Možemo!. Čini mi se da se tu vjeruje u taj duh zakona, a ne samo u njegovo slovo.

‘Gospodinu doktoru Hasanbegoviću ne bih ništa ‘odgovorio’, jer nije običaj da se stand-up komičarima odgovara, nego im se plješće i viče ‘bravo”, rekao je profesor Ozren Žunec o istupima člana Škorina DP-a. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: Što ste konkretno prepoznali u platformi Možemo!?

Nisam je smatrao samo jednom opcijom među drugim opcijama, gledajući na to koliko ima izgleda za uspjeh na izborima. Priključio sam se zato što već decenijama osjećam određenu nelagodu prema politici. Ta nelagoda godinama je rasla zbog toga što u politici više nije bilo istine. Postojao je samo njen privid, spin i izvrtanje stvari, manje ili više inteligentno. U okviru platforme Možemo! prepoznao sam uvjerljive stavove, racionalne, realne i iskrene, ali i uvjerljive ljude koji su to spremni ostvariti. Politika je posredovanje među interesima, uključivo i privatnim, ali ono što se mora priznati jest da interes priznamo upravo interesom, da je on prepoznatljiv, da se interes jasno iskaže i kada je riječ o privatnom interesu. Politika treba biti i mjesto istine. Bez istine nema povjerenja, a bez povjerenja nemamo zajednicu nego rat svih protiv sviju.

NACIONAL: Zagovara li platforma Možemo! isključivo javni interes?

U platformi Možemo! taj javni interes koji se brani i zagovara ne može se podvesti pod ičiji privatni interes, što se inače u politici događa. Te ljude sam kao takve prepoznao. Nerijetko se u politici privatni interesi zaogrću pričom o javnom interesu, a onda priča završi u istrazi USKOK-a i na kraju nikada ne završava pravosudnim epilogom. Nikada se ništa ne utvrdi. Nemam ništa protiv toga da ljudi imaju privatne interese, ali nemojmo ih lažno prikazivati.

NACIONAL: Obilježavanje obljetnice Bljeska u Okučanima i ove godine bilo je obilježeno sukobom između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koji nisu zajedno položili vijenac. Kako na to gledate?

Hrvatske protokolarne prigode pretvaraju se u komediju, što je žalosno, s obzirom na to da se radi o žrtvama, ljudima koji su dali živote za zajednicu i nacionalne interese. Ili su, kao u slučaju Jasenovca, stradali od zločinačkog režima. Treba im odati poštovanje, a ne se rječkati na njihovim grobovima. Hoće li se tamo pojaviti „za dom spremni“, kao prošle godine, manje je važno od ovog nedostatka kulture sjećanja i poštovanja prema žrtvama.

NACIONAL: Mislite li doista da je nevažno pojavljuje li se ustaški poklič u obljetničkim prigodama iz Domovinskog rata?

Nisam rekao da je nevažno. Sramotno je da se kao država ne znamo ponašati. Nemamo kulturu države. Nitko nikoga ne cijeni. Ako je netko na nekoj dužnosti, onda tu instituciju treba poštivati i ponašati se primjereno. Ako se ide u Jasenovac, onda se državni vrh tamo mora pojaviti zajedno jer je bitno da iskazivanje pijeteta i antifašistička poruka budu nedvosmisleno iskazani. Koji je smisao i odakle dolazi to da se ni oko obljetnica iz Domovinskog rata dva državna vrha ne mogu složiti? To je djetinjasto.

 

‘Doktor Zlatko Hasanbegović je više od svih u ovoj kampanji pokazao prazninu, retoričku ispuhanost, bezidejnost i, što je najgore, mizantropsko podcjenjivanje Zagrepčana’

 

NACIONAL: Kako kao osoba kompetentna za sigurnosne službe i vojsku možete pridonijeti na gradskoj razini i kako procjenjujete sigurnosnu situaciju u Zagrebu?

U ovlastima gradske uprave nije ono za što je nadležna policija, kao ni ono za što su nadležne institucije za nacionalnu i domovinsku sigurnost. S te pozicije čini se da tu za mene nema posla, ali mislim da nije tako. I gradska uprava može učiniti puno za povećanje sigurnosti. Ljudi se trebaju sigurno osjećati kad su vani, kad su kod kuće, kad se noću zažele prošetati ili izaći s društvom i proveseliti se i očekuju da im se ništa loše ne dogodi. Neki stručnjaci za urbanu sigurnost preporučuju ženama da ako noću hodaju ulicama, nose odjeću i obuću u kojoj mogu trčati – dakle, trenirku i tenisice, a ne suknje i visoke pete – kako bi mogle pobjeći eventualnom napadaču. Ali to je zapravo krivi pristup, treba stvoriti zajednicu u kojoj nema tog straha, u kojoj se čovjek osjeća sigurnim i jest siguran bez obzira na to što je, kako izgleda, kojoj supkulturi pripada i tako dalje. Jedan od važnih elemenata sigurnosti bilo bi i smanjenje korupcije u gradu.

Recimo, da postoji pravna sigurnost i sigurnost da gradske usluge funkcioniraju onako kako je to propisano. Drugo, sigurnost u prometu u Zagrebu također je upitna. Bitno je stvarati atmosferu zajednice koja je tolerantna i u kojoj se ljudi osjećaju sigurno i jesu sigurni.

NACIONAL: Kako stvoriti taj element sigurnosti u Zagrebu?

Primjerice, gradska uprava treba funkcionirati tako da u njoj nema korupcije, da postoji dojam dobroga grada, da građani mogu dobiti potrebnu uslugu, a ne da se moraju javljati u kontakt-emisije na radiju, pa da gradonačelnik nekome kaže „daj to zapiši“ pa da se problem riješi.

Gradonačelnik Milan Bandić upravo je tako radio. Kad bi se netko javio u radio-emisiju ili ga nešto pitao, odmah je rješavao. To je bilo odlično, ali je katastrofalna posljedica tog njegova načina rada bilo uništavanje institucije gradske uprave. Lijepo je bilo od njega što je pomagao građanima, ali nemojmo uništavati institucije i propisane procedure.

NACIONAL: Ipak, za vašu specijalnost, sektor sigurnosti, na gradskoj razini prostor je ograničen?

Pa i nije. Sigurnost je odsustvo ugroza, a u gradu postoji mnogo ugroza, neke su vidljive, a neke su i skrivene. Primjerice, Zagreb nakon potresa. Teče već četrnaesti mjesec od potresa, ali i danas postoji opasnost da vam u razdrmanim dijelovima grada neki dio fasade padne na glavu, primjerice, kad se digne jači vjetar. Svakodnevno se nešto odlomi, a nije isključeno da opet dođe neki potres jačine 4 ili 5 stupnja po Richteru kada bi se odvalili već načeti dijelovi zgrada i pali na prolaznike. Tu sigurnost izravno ovisi o obnovi, koja, kako vidimo, nikako da se pokrene.

NACIONAL: Je li obnova uopće počela?

Nisam primijetio da se Zagreb obnavlja, da postoje neki plan i strategija. Ne vidim da je postojala vizija da se grad učvršćuje, da se strukturalno obnavlja. Srušene su neke zgrade, ono što bismo mogli nazvati babin zub, one zgrade koje bi i same pale, ali ne sve. Postoje dijelovi grada koji su užasno derutni, koje je potres samo poružnio i učinio nesigurnima. Obnova je potrebna i da grad dobije novi smisao, i da se učvrsti i da bude siguran. O toj vrsti sigurnosti ne razmišljamo, a to jest sigurnosni problem. Ako se po gradu ne možete bezbrižno šetati, onda niste sigurni. To će se sada promijeniti.

Komentiraj