OZREN GRABARIĆ: ‘Kadroviranje nas je odvelo u društvo bez kičme i obraza’

Zagrebački glumac Ozren Grabarić s predstavom ‘Ružni, prljavi, zli’ Beogradskog dramskog pozorišta gostuje na Danima satire Fadila Hadžića. Unatoč početnoj skepsi oko toga kako će ga prihvatiti u Beogradu, upoznao je izvrsne mlade glumce koji čine neku novu, vrlo zdravu jezgru tog teatra

Na 45. festivalu Dani satire Fadila Hadžića, koji se do 26. lipnja održava u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, 22. lipnja bit će izvedena predstava „Ružni, prljavi, zli“ Beogradskog dramskog pozorišta, autora Slobodana Obradovića i u režiji Lenke Udovički. Glavnu ulogu igra zagrebački glumac Ozren Grabarić. Prateći priču mnogočlane obitelji koja životari u pretrpanoj straćari na rubu grada i na rubu kriminala, predstava na scenu dovodi galeriju „iščašenih“ likova koju predvodi otac Giacinto. Giacinto je zbog gubitka oka dobio od osiguranja priličnu sumu novca koju odbija dijeliti s ostalim članovima svoje obitelji, a koji ga se, pak, na sve moguće načine pokušavaju domoći. A kada Giacinto u kuću dovede ljubavnicu, sve četiri generacije ove obitelji odluče ipak djelovati zajedno i kazniti ga za tu izdaju. Njihov je svijet istovremeno lucidan i morbidan, duhovit i zastrašujući, njihov je svijet baš onakav u kakvom i mi danas živimo – u njemu je gramzivost postala vrhunska vrijednost.

Ozren Grabarić rođen je 1980. godine u Zagrebu, a srednju školu završio je u Barceloni. Godine 1999. upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao glumu u klasi Neve Rošić. U intervjuu Nacionalu govori o radu u Beogradu s umjetnicima iz cijele regije i Europe, a dotaknuo se i promjena nakon lokalnih izbora – pobjede Možemo! u Zagrebu koja će, i on je uvjeren, donijeti prestanak politike nepotizma, kao i uplitanja mahom nestručnih ljudi iz gradske uprave u rad kazališta i u kadroviranje.

NACIONAL: U predstavi Beogradskog dramskog pozorišta „Ružni, prljavi, zli“ igrate glavnu ulogu, a zagrebačka publika vidjet će vas na Danima satire. Kako je došlo do te uloge, je li „krivac“ bila Lenka Udovički s kojom ste radili i koja je režirala predstavu?

Prije nešto malo više od dvije godine sreo sam Juga Radivojevića, ravnatelja Beogradskog dramskog pozorišta, koji mi je, pripremajući se za svoj mandat, govorio o tome kako zamišlja teatar kao mjesto susreta raznih umjetnika iz cijele naše regije pa i šire. Sanjao je kazalište kao mjesto na kojem se isprepliću razni jezici, kulture, nacionalnosti, glumačke i redateljske škole. Rekao mi je da bi volio da ostvarimo neku vrstu suradnje, a do suradnje u tako kratkom vremenu došlo je zahvaljujući Lenki Udovički s kojom sam već radio u nekoliko uspješnih projekata Teatra Ulysses. Lenka me vidjela u ulozi Giacinta Mazzatelle, jednookog patera familiasa koji živi sa svojom mnogobrojnom porodicom u straćari na periferiji Rima.

NACIONAL: Kako je bilo promijeniti atmosferu, zemlju, suradnike?

Moram priznati da sam bio u početku malo skeptičan oko toga kako ću uspjeti pomiriti sve obveze, ali i kako će me prihvatiti u Beogradu, no desila se ljubav, da tako kažem, na prvu probu. Stekao sam mnoge prijatelje i upoznao izvrsne mlade glumce koji čine neku novu, vrlo zdravu jezgru tog teatra. Nema ničeg zdravijeg za bilo kojeg umjetnika od toga da promijeni atmosferu, ljude s kojima radi i ljude za koje stvara. Trenutačno u BDP-u možete sresti razne umjetnike, od Rade Šerbedžije, Mirjane Karanović, Milene Zupančić do mladih umjetnika iz Crne Gore, Slovenije sve do Njemačke. Biti dio toga za mene je velika privilegija, a atmosfera koja tamo vlada izuzetno je uzbudljiva i poticajna.

NACIONAL: Kakva je situacija u Beogradu zbog pandemije, jesu li kazališta otvorena, počinje li se buditi kultura?

Srbija je imala čak i drastičnije epidemiološke mjere nego što smo ih imali mi u Hrvatskoj, ali su se, kad nije bilo lockdowna ili policijskog sata, pripremali, imali probe i osmišljavali budući repertoar i buduće suradnje. U travnju je, na primjer, BDP imao pet premijera na velikoj sceni. U jednom trenutku dok smo mi radili na predstavi “Demokratija”, istovremeno su radili Ivica Buljan, Diego de Brea, Sebastian Horvat i Jagoš Marković. Sudarali smo se po hodnicima, prepričavali anegdote s proba i bodrili jedni druge. Tijekom najveće krize dogovorena je i suradnja s jednim od najvećih njemačkih kazališnih redatelja Frankom Castorfom, koji dolazi sljedeće godine u BDP, a uspio sam pogledati uzbudljive predstave i u drugim kazalištima, „Kaspara“ Miloša Lolića, „Orlanda“ Bojana Đorđeva… Beograd kao vibrantan, ponekad kaotičan grad i dalje živi i stvara možda i intenzivnije nego prije.

 

‘Model u kojem glumac uđe u ansambl i tamo ostane do penzije, poguban je i za njega i za teatar. Igrati isti repertoar, s istim ljudima i pred istom publikom, nužno dovodi do lijenosti duha’

 

NACIONAL: Tekst prati ljude s margine društva, ljude koji su u raljama kapitalizma svedeni na puko preživljavanje. Koliko puta smo, nažalost, čuli i vidjeli da se to događa oko nas. Kako se spasiti od toga, kako pokušati „pobijediti“ taj kapitalizam?

Kod nas postoji najgori oblik kapitalizma, a to je onaj u koji zapravo otupljuje duh, vodi u površnost i u sustav gdje se ljudi vrednuju po primanjima, a ne po znanju. Ali nisam siguran da je kapitalizam sam po sebi nužno loš. Kao što nisam siguran u socijalističku parolu da smo svi mi isti. Nismo svi mi isti. Neki se trude i ulažu u svoje znanje, a neki ne. Neki se zalažu za sadržaj, a neki za floskule, kao što smo imali priliku vidjeti i na lokalnim izborima. Pobijediti kapitalizam znači prvo implementirati ga kako spada, a to je da oni najbolji dobivaju najviše. Naravno, tu treba biti svjestan činjenice da nismo svi rođeni u istim uvjetima, neki su privilegirani, a neki su rođeni na marginama društva. Mislim da svima treba dati istu šansu da se ostvare, mislim da treba inzistirati na besplatnom obrazovanju za sve, na besplatnom zdravstvu za sve i na dostupnoj kulturi, a onda nagraditi one koji najbolje rade, a ne da u jednoj ustanovi entuzijasti i radoholičari za istu plaću vuku one koji ne znaju i ne žele znati. Pretpostavljam da se zalažem za neku vrstu socijal-kapitalizma.

NACIONAL: Predstava, koliko sam mogla vidjeti, govori o svemu onome najgorem što se probudi kod ljudi – pohlepi, zavisti, prostodušnosti, toj malograđanštini koja pomalo truje ljudsku dušu. Kazalište uvijek oslikava društvenu stvarnost, biste li se složili?

Kazalište oslikava društvenu stvarnost i onda kad ne pokazuje direktno i doslovno dnevnopolitičke i društvene teme, naime, ono će uvijek biti – kako kaže Shakespeare – ogledalo društva već samim time što ga stvaraju ljudi koji proizlaze iz te društvene stvarnosti.

NACIONAL: U istom kazalištu igrate i u „Demokratiji“, gdje tumačite ulogu predsjednika okruženog ministrima. Kakva je to uloga? Negdje ste rekli da je lijepo biti diktator, pa makar i na sceni?

U „Demokratiji“ Josifa Brodskog i adaptaciji Slobodana Obradovića i Veljka Mićunovića igram Bazila Modestoviča, predsjednika jedne male neznatne države u koju se implementira demokracija. Pratimo predsjednika, ministre i šeficu kabineta kako se snalaze u tom apsurdnom nadmetanju s postulatima demokracije koja se prikazuje kao utopija koja podrazumijeva da je više od polovine ljudi u pravu više od polovine vremena. Predstava je koprodukcija mađarskog teatra iz Novog Sada i BDP-a, a spoj mađarske, beogradske i zagrebačke glumačke škole daje predstavi dodatnu vrijednost. Veljko Mićunović, redatelj predstave, napravio je na maloj sceni BDP-a zaista veliku predstavu koju se nadam da ćemo moći pokazati i zagrebačkoj publici.

 

‘Kultura kod nas već dulje stagnira i da bi se pokrenula, potrebni su radikalni zahvati; radikalno znači nepopularno, nepopularno znači gubitak izbora i tako se vrtimo u toj klopki’

 

NACIONAL: U Zagrebu ste u ansamblu Dramskog kazališta Gavelle, koje ne samo da se obnavlja i uređuje, već je zgrada jako stradala u potresu i ne igra se na sceni već neko vrijeme. Tek nedavno počelo se igrati na Sceni Travno. Kako gledate na tu situaciju u kojoj je danas baš teško biti umjetnik, glumac?

Otkad je počela kriza ni u jednom trenutku nisam se zabrinuo za kazalište, dapače, kazalište i umjetnost znali su procvasti u vremenima krize. Mislim da nam kriza daje mogućnost da preispitamo svoj odnos prema svijetu, okolini, prema umjetnosti i odnos jednih prema drugima. Ona je svojevrsni „reset button“ društva i to može biti dobro. Ono čega se bojim je da smo i prije krize stvorili ozračje u kojem se mladi glumci jako teško snalaze, u kojem su mnoga vrata već zatvorena, u kojem se ne vrednuje struka i gdje su pogubljeni svi parametri. U takvom vremenu jako je teško biti mladi umjetnik, a kriza je sve to samo potencirala.

NACIONAL: Platforma Možemo! pobijedila je na lokalnim izborima u Zagrebu i ne samo da imaju gradonačelnika, već su osvojili i većinu u Gradskoj skupštini. Što očekujete od njih kad je kultura u pitanju?

Očekujem da prestane politika nepotizma, uplitanja mahom nestručnih ljudi iz gradske uprave u rad kazališta i u kadroviranje. Očekujem da se struka stavi na prvo mjesto i da se stvori bolje ozračje u kojem će mladi ljudi vidjeti da se rad i ulaganje u sebe doista isplate. Ali mislim da će za to trebati još dosta vremena, za sada pustimo ekipu Možemo! da radi svoj posao i budimo im podrška na najbolji mogući način, a to je da svatko u svom području odradi svoj posao najbolje što može. Mislim da je to ujedno i najdomoljubniji čin u koji se pojedinac može upustiti, jer domoljublje, kojim se toliko razmeću razni skorojevići, ne bi se trebalo ostvarivati ni protiv koga, ni protiv čega, nego za nešto i za nekoga.

‘Očekujem da dolazak Možemo! ujedno znači i kraj politike nepotizma’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Smatrate li da je ministrica kulture i medija Nina Obuljen učinila dovoljno da se lakše prevlada kriza? Kako gledate na njezinu politiku?

Ne osjećam se dovoljno informirano da bih donosio takav sud, ali mogu reći da kultura kod nas dulje vrijeme poprilično stagnira i da bi se pokrenula, potrebni su radikalni zahvati, radikalno znači nepopularno, nepopularno znači gubitak izbora i tako se vrtimo u toj klopki već neko vrijeme.

NACIONAL: Prema Nacrtu zakona o kazalištima predviđa se revizija rada svakog glumca svake četiri godine, čime se zapravo dovodi u pitanje posao na neodređeno. Kako gledate na to, podržavate li takav prijedlog zakona?

Znam samo da je model u kojem mladi glumac uđe u ansambl i tamo ostane do penzije, poguban kako za glumca tako i za kazalište. Igrati jedan te isti repertoar, s jednim te istim ljudima pred jednom te istom publikom, nužno dovodi do lijenosti duha. Koliko znam, mogućnost neproduljivanja ugovora ravnatelji su imali i dosad, mladi glumci su, koliko znam, potpisivali ugovore na godinu, dvije, ali u praksi nikada nitko nije ikad napravio ili zatražio ozbiljnu reviziju. Na kraju krajeva, tko će napraviti tu reviziju i ravnajući se kakvim točno parametrima, to je pitanje na koje nisam siguran da ovi koji pišu zakone imaju odgovor. Uostalom, nije pitanje zakona već pitanje mentaliteta, a mentalitet društva u kojem je javna tajna da je bivša gradska uprava kadrovirala ne samo po kulturnim ustanovama već i šire, pa da se na to samo odmahivalo rukom i slijegalo ramenima i prihvaćalo kao novo normalno, odveo nas je u društvo bez kičme i obraza. Tko će danas tim ljudima dati otkaz, ugroziti njihovu egzistenciju, tko će ih ponijeti na duši? Hamlet kaže: “Ja moram biti okrutan da bih bio dobar.” Možda nam treba takav hamletovski pogled na svijet, neka grad i država budu socijalni, kultura mora biti izvrsna inače je samo mrtvac kojeg oblačimo u fina odijela.

Komentiraj